Porazom Njemačke i Italije u Europi, još je jedino Japan ostao u grčevitom ratu na strani sila osovine. Japanska stalna napredovanja na pacifičkom bojištu učinila su ga tada američkim “idealnim ciljem” za prvo testiranje atomske bombe. Neki će danas reći kako se ovaj zločin “morao desiti” kako bi se zaustavio Japan, no mnogi se slažu kako to nije tako te ističu da je za japansku kapitulaciju bilo dovoljno da SAD demonstrira svoje razorno novo oružje na prostoru gdje se ne bi desile ljudske žrtve. Japanska kapitulacija očito nije bila jedini cilj – željelo se “uživo” vidjeti kakav će učinak ovo smrtonosno oružje imati ako se upotrijebi protiv grada.Ovih dana obilježena je 69. obljetnica atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija. U vijestima se spominje broj žrtava i japanska poruka da se svijet mora razoružati kada je riječ o nuklearnim arsenalima. Gotovo da se više ni ne spominje počinitelj, kao ni činjenica da je tog strašnog 8. i 9. 1945. počinjen jedan od najvećih ratnih zločina u ljudskoj povijesti. Ubijeno je preko 250,000 ljudi, što od direktnog napada, što od strašnih posljedica.
Danas je jedno drugo vrijeme, Japan i SAD su saveznici, a nuklearni holokaust oko kojeg su mnogi strahovali za vrijeme Hladnog rata, srećom po nas i cijelu planetu, nije se dogodio. Danas SAD, jedina zemlja koja je iskoristila atomsko oružje protiv druge države i civila, cijelom svijetu određuje što se smije, a što ne. Unatoč činjenici da je svijet danas, 69 godina nakon, poprilično drugačiji, naročito kada je riječ o odnosima između zemalja i sila, tragedija Hirošime i Nagasakija ne smije pasti u zaborav.
Hirošima
Predložene mete za bacanje atomske bombe su bile Hirošima, Kyoto i Yokohama. Izbor je pao na Hirošimu, prije svega zbog urbanističkog položaja grada. Procijenjeno je da će, zbog koncentrične arhitekture, bacanje bombe na Hirošimu rezultirati najvećim razaranjem. Također, jedan od važnih razloga zbog kojih je izabrana Hirošima je taj što u gradu nije bilo zarobljeničkih kampova.
U noći 6. kolovoza 1945. iz pacifičke baze Tinian poletjela su 3 američka zrakoplova na šestosatni put prema Japanu. Bili su to nosač bombe – Enola Gay, u pratnji dva B29 zrakoplova – The Great Artiste, koji je nosio instrumente za precizno mjerenje i meteorološke prilike i Necessary Evil čiji je cilj bio fotografiranje i snimanje.
Atomska bomba punjena s 60 kg urana-235 s kodnim imenom “Little Boy”, stavljena je u pogon tek 30 minuta prije dolaska na cilj. Kapetan William Parsons i njegov asistent Morris Jeppson isključili su sve sigurnosne sustave na bombi. Bomba je osposobljena tek u zraku kako bi se smanjio rizik od eventualne aktivacije za vrijeme leta.
U točno 08:15 ispuštena je bomba na središte grada. Eksplozija ekvivalentna 13 kilotona TNT-a uništila je 90% grada.
Hirošima nakon bombardiranjaSat vremena prije izbacivanja bombe radarska stanica u Hirošimi je primijetila približavanje američkih zrakoplova, no zbog procjene kako se radi o tek 3 manja zrakoplova nije uključena ni sirena za zračnu opasnost.
Da nešto nije u redu prvi su primijetili radio operateri u Tokiju. Radio stanica Hirošima jednostavno je prestala emitirati. Pokušali su ih kontaktirati drugom telefonskom linijom, ali bez uspjeha. S druge strane žice više nije bilo signala.
Žrtve bombardiranja20 minuta kasnije dolaze vijesti kako je Hirošimska telegrafska stanica prestala raditi. Iz male željezničke stanice 20-ak kilometara sjeverno od Hirošime dolaze prve neslužbene i konfuzne informacije o nekakvoj katastrofalnoj eksploziji u Hirošimi. Sve informacije prenošene su direktno u generalni štab.
Kontakt s vojnom bazom u Hirošimi nikako nije mogao biti uspostavljen. Ove informacije potpuno su zbunile vojni vrh. Naime, znalo se kako se nije dogodio nikakav veći napad na Hirošimu. Također se znalo kako u samoj Hirošimi nema eksplozivnih zaliha ni arsenala, stoga se odmah eliminirala teorija nekakve nezgode.
Mladom oficiru generalnog štaba naređeno je da smjesta poleti za Hirošimu. Prema uputama treba sletjeti na njihovu zračnu pistu, procijeniti stanje u gradu i eventualnu štetu te javiti relevantne podatke natrag u Tokio.
Hirošima nakon bombardiranjaU to vrijeme u generalnom štabu se još uvijek čvrsto vjerovalo da je došlo do nekakvog prekida telekomunikacijskih sustava. Sve ostalo okarakterizirali su kao obične glasine. Oficir je poletio prema Hirošimi i nakon 3 sata leta, još uvijek na udaljenosti od 160 km od grada, on i njegov pilot vidjeli su ogroman oblak dima koji je dolazio iz pravca grada.
Približivši se gradu, usred sunčanog poslijepodneva, na mjestu gdje je nekad stajala Hirošima ostao je samo veliki ožiljak u zemlji.U šoku su kružili zrakoplovom, a pred njima ležale su samo zapaljene ruševine. Sletjeli su južno od gradskih ruševina od kuda su javili strašnu vijest. U isto vrijeme Tokio također saznaje istinu iz američkog javnog obraćanja naciji u Washingtonu.
8. kolovoza 1945. sve novine svijeta prenijele su opis strašne devastacije koju je objavio službeni radio Tokio: “Sva živa bića, ljudi i životinje, doslovno su spaljeni do smrti.”
U samom trenutku eksplozije na licu mjesta ubijeno je 70,000 ljudi. Do 1950. od posljedica radijacije umrlo je čak 200,000.
Eksplozija atomske bombe u HirošimiU obraćanju naciji tadašnji predsjednik SAD-a Harry Truman je istaknuo: “Ako ne prihvate naše uvjete predaje, mogu očekivati kišu ovakvih bombi, uništenje kakvo nikada nije viđeno na ovoj planeti”
Nagasaki
Amerikanci nisu dopustili Japancima ni 48 sati predaha. 9. kolovoza 1945. druga atomska bomba već je u jutarnjim satima bila ukrcana i spremna za let prema Japanu. Koristeći gotovo identičnu taktiku iz Hirošime, s malim brojem zrakoplova poletjeli su iz iste baze Tinian.
Originalan plan je bio izvesti drugo bombardiranje tek za tjedan dana, ali došlo je do promjene kako bi izbjegli loše vremenske uvjete.
Cilj bombe bio je grad Kokura. Nagasaki je bio tek sekundarna meta u slučaju ako nešto ne krene po planu. Ipak okrutna sudbina htjela ja da Nagasaki postane cilj nove nuklearne katastrofe.
Američki zrakoplovi, leteći iz različitih pravaca kako bi smanjili mogućnost da budu primijećeni, trebali su se susresti ispred obale Japana. Jedan od zrakoplova kojim je upravljao James I. Hopkins kasnio je. Ostali su ga čekali gotovo 30 minuta i nakon toga krenuli prema Japanu sami.
Žrtve bombardiranjaZbog kašnjena od pola sata nad Kokurom već su se grupirali jutarnji oblaci. Zbog smanjene vidljivosti koja je iznosila 7/10, nije bilo moguće izbacivanje bombe. Stanovnici grada Kokura koji su se upravo spremali za rad u tvornicama malo su znali da iznad oblaka kruži njihova sigurna smrt.
Američki zrakoplovi noseći atomsku bombu kodnog naziva “Fat Man” kružili su iznad grada još tri puta. Nakon što im je već počelo ponestajati goriva, naređenje je bilo da se usmjere na sekundarnu metu – Nagasaki.
U ovim trenucima već je postajalo jasno kako zrakoplovi neće imati dovoljno goriva da se vrate u bazu na Iwo Jima i morat će sletjeti na Okinawu.
Na putu od Kokure prema Nagasakiju primljena je zapovijed da ukoliko je vrijeme u Nagasakiju također oblačno krenu prema Okinavi i bombu ispuste u ocean. Doista, dolaskom nad Nagasaki, ponovno je primijećena djelomična naoblaka. Nekoliko oblaka više moglo je tog kobnog jutra spasiti tisuće nedužnih života.
Nagasaki nakon bombardiranjaKad je već izgledalo da se napad prekida, kapetan Kermit Beahan iz drugog zrakoplova, možda tek nekoliko sekundi prije otkazivanja misije, u točno 11:01 javlja: “cilj je vidljiv”. Bomba se ispušta. Pri eksplozije jednakoj 21 kilotona TNT-a stvara se toplina od 3600 stupnjeva i vjetar u brzini od 1005 km/h. Od eksplozije u trenutku nestaje 75,000 života. Kao i u bombardiranju Hirošime, grad je do temelja uništen.
Kapitulacija Japana i nuklearna utrka
Japanski car Hirohito već 12. kolovoza potpisuje kapitulaciju. Da kapitulacija nije potpisana tako brzo, broj žrtava bi sigurno bio veći. Danas se zna kako je Amerika imala u planu još 6 atomskih bombardiranja u samo 3 naredna tjedna.
Nakon završetka drugog svjetskog rata počela je užurbana proizvodnja nuklearnih bombi u SAD-u i SSSR-u. Obje velesila strahovale su od nuklearnog napada svojih protivnika.
Užurbana proizvodnja dovela je do skladištenja velikog broja bombi. Osim količinski, atomske bombe bivale su i sve snažnije. Nakon bombardiranja Japana testirano je preko 2000 bombi, većinom na pustim otocima, pustinjama ili u podzemlju. Ovi nuklearni testovi imali su zadatak detonirati čim jaču bombu kako bi na taj način zastrašili protivnike.
Do vrhunca atomske snage došli su Sovjeti detonirajući 30. listopada 1961. tzv. “Carsku Bombu” na arhipelagu Novaja Zemlja.
Carska Bomba detonirala je snagom 50 miljuna tona TNT-a. Za usporedbu, atomska bomba koja je u potpunosti uništala Nagasaki imala je snagu od “samo” 13 tisuća tona. SAD i Sovjetski Savez do sredine 60-ih zajedno su posjedovali čak preko 7000 atomskih bombi.