Nekoć smo bili u istoj državi, a sada jedva znamo da su ovoliko ‘skrenuli’

Zakoračimo u ‘komšiluk’, samo drugu kuću od nas – u Makedoniju. Iako nam je vrlo blizu i dom je mnogih čudesa, hrvatska javnost rijetko ima uvid u to što se ondje događa. ‘Svako od ovih pitanja zahtijeva tekst za sebe’, kaže nam naša sugovornica, hrabra kolegica Tamara Čausidis, koju smo zamolili da za naše čitatelje oslika kako se danas živi ‘tamo gdje vječno sunce sja’.

Bliži se rok za dovršenje bizarnog projekta “Skopje 2014″, pokrenutog u mandatu vlade Nikole Gruevskog, a s ciljem da se izgradi “ljepši i stariji” glavni grad Makedonije. U samo nekoliko godina lice grada je potpuno izmijenjeno. Pojedini stvarni makedonski velikani gurnuti su u stranu kako bi napravili mjesta za antičke heroje kojima se Makedonija okrenula u dosad na Balkanu neviđenom utjelovljenju nacionalizma.

Gledajući u ljepšu, daleku prošlost, vlasti su, naime, odlučile središte grada darovati Aleksandru Makedonskom, njegovom ocu Filipu i majci Olimpiji, pozlatiti mostove i okititi ih statuama lavova, postaviti zlatne i brončane kipove posvuda, te izgraditi nove nakinđurene mostove preko Vardara, obnoviti fasade u antičkom ili, kako se često zna čuti, “baroknom” stilu, što je zajednički, ujedno i pogrešan naziv za kič koji je zavladao ulicama Skoplja. Ovaj kulturocid, koji svojom turbofolk energijom može čovjeka natjerati i na smijeh, zapravo služi za odvraćanje pozornosti od duboke i sveobuhvatne krize makedonskog društva, urušavanja demokracije po svim osnovama, rekla bi Tamara Čausidis, dugogodišnja makedonska novinarka.

Slučajnom prolazniku će zasigurno upasti u oči projekt ‘Skopje 2014′, koji je izmijenio lice glavnog grada, pa gotovo koliko i potres prije 50 godina, unatoč krizi. Pokušajte pojasniti što je to, iako bi čitateljima možda bilo najbolje da pogledaju fotogalerije.
Bojim se da galerija neće uspjeti dočarati pravi efekt onog što se događa pod radnim nazivom “Skopje 2014″. Tek kad fizički zakoračite u taj prostor prepun statua, mostova koji nikamo ne vode, brodova porinutih u rijeku koji nikamo ne plove, zgrada koje su poput filmskih kulisa široke samo dva metra, baroknih fasada zalijepljenih na moderne zgrade, tek tada čovjek zaista shvati da je svjedok jednog užasnog povijesnog razdoblja. Najavljeni su novi spomenici: 30-metarska statua Majke Tereze, donacija kontroverznog indijskog magnata Subrate Roja, španjolske stepenice, nova fontana… Za mene je “Skopje 2014″ materijalizirana psihijatrijska dijagnoza. Ali dijagnoza dolazi na kraju bolesti, a bolest je ono što se treba liječiti ili tumačiti.

Bolest zvana preduga tranzicija

Naša se bolest zove – preduga tranzicija, naša se bolest zove blokirana eurointegracija i za nju kao zemlja donedavno nismo bili krivi. “Skopje 2014″ je autodestruktivni izraz dugogodišnje frustracije. Nažalost, ona nam se nije trebala dogoditi, ali eto, nismo izdržali – pukli smo, kako se to kaže. Dugo smo bili konstruktivni, dugo smo snishodljivo primali domaće zadaće ne bismo li bili nagrađeni članstvom u NATO-u i Europskoj uniji. I onda smo jednog dana vidjeli da nas “učiteljica” ne voli i riješili da kad je već tako – polupamo sve u razredu. I sad se bojim da dajemo dovoljno argumenata da naše blokiranje bude opravdano i bez tog problema oko imena.

Naime, u ovom trenutku se čini da naš dominantan problem nije toliko spor oko imena, nego urušavanje demokracije po svim osnovama. Mislim da je to naš najveći problem u ovom trenutku. Naravno, ovo je jedno, recimo tako, romantično i čak dobronamjerno tumačenje, jer “Skopje 2014″ ima i drugu stranu, a to je financijska, a ona je tamna i netransparentna. Nitko ne zna koliko je novca iz proračuna potrošeno i tko ga je sve dobio.

Paralelno s ovim megalomanskim projektom događa se represija nad građanima i novinarima. U kojem je stanju kolega Tomislav Kežarovski? Molila bih vas da ukratko ispričate što mu se događa i kako je završio u pritvoru.
Da, događa nam se represija nad slobodnom mišlju i nad otvorenom debatom. Kritika je na udaru, kritičko novinarstvo se portretira kao izdajničko, nepatriotsko ili partijsko. Ali ne samo novinarstvo. Znate li da su novinari nasilno odstranjeni iz parlamenta da ne bi vidjeli kako osiguranje, bukvalno na silu, iznosi zastupnike oporbe koji su htjeli spriječiti donošenje proračuna? Mediji su pod strašnom kontrolom. Ona se vrši potkupljivanjem jer je vlada najveći oglašivač u medijima. Ona je ujedno i najveći poslodavac. Broj zaposlenih u državnoj administraciji je strogo čuvana tajna, ali je evidentno da on neprestano raste. To su partijska zapošljavanja. Kažu da kad vam partija da posao, obavezni ste jedan posto od plaće uplaćivati na partijski račun i ovisno o poziciji osigurati određen broj glasača na izborima.

Nekad je o tome bilo istraživačkih storija, ali danas ih gotovo i nema. Istraživačko novinarstvo je gotovo izumrlo. Slučaj Tomislava Kežarovskog je vjerojatno posljednji udar i onako mrtvom kritičkom novinarstvu. On je, naime, prije pet godina pisao o jednom slučaju ubojstva i otkrio da policija pokušava naći zaštićenog svjedoka tako što prisiljava nekog zatvorenika da svjedoči u korist optužbe. Taj slučaj je kasnije pao na žalbi jer nije bilo dokaza, a takozvani zaštićeni svjedok je javno tvrdio da ga je policija prisilila da svjedoči. Zato je on danas u pritvoru. Optužnica ga tereti da je otkrio identitet zaštićenog svjedoka i ugrozio suđenje. Eto, zato je on u rano jutro 28. svibnja uhapšen u svom domu od strane specijalnih, teško naoružanih policajaca i sproveden u pritvor. Još uvijek je tamo i u petak će biti prvo ročište.

Uzaludni napori

Učinak njegovog hapšenja i držanja u pritvoru je poražavajući. Novinarska zajednica je protestirala, dobili smo podršku regionalnih i međunarodnih udruženja, organizacija, javne osobe su se priključile apelima da mu se dopusti da se brani sa slobode jer njegov čin, ako ga uopće ima, nije takav da mora biti u pritvoru. Uzalud. Sve što smo dobili je arogancija i cinizam sudske vlasti. Jednostavno, odnos prema novinarstvu kao prema samo još jednoj profesiji, očekivanje da ono bude puka transmisija između raznih centara moći toliko je uvriježeno u mentalni sklop vladajuće elite da ona to uopće ne skriva.

Prema mojim informacijama, novinarima u Makedoniji često je onemogućeno sindikalno organiziranje.
Ovo posebno vrijedi za sindikate koji nisu po volji vlasti i koji se ne slažu s time da je pozicija radnika kod nas toliko dobra da nemaju zbog čega protestirati. Ovo je, naime, odgovor predsjednika najvećeg Saveza sindikata u Makedoniji na pitanje zašto se Prvi svibnja ne obilježava protestima kao u drugim zemljama. A kakva je situacija može se zaključiti iz sljedećeg: Makedonija ima najveću klasnu raslojenost u Europi, na Balkanu i nekim bivšim zemljama SSSR-a.

Takozvani Ginijev koeficijent iznosi visokih 43,2%. Najniža mjesečna plaća u Makedoniji, odnosno minimalna plaća koju su dogovorili veliki sindikati i vlada je 130 eura, a najviša mjesečna preko 82 tisuće eura. Službeno, prosječna plaća je nešto iznad 320 eura, ali srednja plaća je još niža, negdje oko 220 eura. Nezaposlenost se kreće oko 30%, nezaposlenost mladih je veća od 50%, a 24% djece žive u domovima u kojima oba roditelja ne rade… Dakle, u takvoj situaciji je zaista nezgodno dopustiti pravi sindikalni aktivizam, pa je pravo na udruživanje, pravo na slobodu izražavanja kompletno zaboravljena kategorija. Novinari, kao i svi zaposlenici se tretiraju i imaju status ekonomskih robova.

Prekrajanje ZOR-a

Zakon o radu se stalno mijenja na račun prava radnika, olakšava se njihovo otpuštanje, a i one odredbe koje ih štite se ne provode ili se provode selektivno. Imati posao je privilegija, a ne pravo. Targetiraju se iskusni novinari, ljudi s integritetom i svojim mišljenjem, te se mijenjaju poslušnicima spremnim na sve da bi zadržali posao ili poziciju. Postoje razrađene metode kako se ubija svaki oblik organiziranog nezadovoljstva. Ljudi se otpuštaju preko noći, zabrani im se pristup u redakciju, smanjuju im se plaće, prebacuju na niže pozicije, dok poslušnici napreduju. Nema sistematizacije, nema nikakvog principa.

Orwellova 1984.

Jednostavno ocijene da ste problematični, najbolje čemu se možete nadati je da ćete nekako dobiti plaću, ali da vam ne daju da radite i da strahujete da ćete pri prvoj čistki biti otpušteni jer niste “produktivni”. Znate, kod nas se “novinari” prebacuju iz jednog privatnog medija u drugi po komandi iz, uvjetno rečeno, nepoznatog centra. Ti su novinari kasnije zaduženi za takozvane specijalke – naručene i ponovno u tom famoznom centru napisane tekstove u kojima se čereči opoziciju, neistomišljenike ili građanske aktiviste. Sve to veoma nalikuje Ministarstvu istine iz Orwellove 1984., kao i atmosfera koja vlada – strah i malodušnost. Zato u novinarskom sindikatu u kojem sam aktivna imamo tajne članove, ljude koji žele podržavati rad sindikata, ali ako je moguće da se za to ne zna, jer znaju da će imati problema. Uostalom, i sama sam izgubila posao zbog sindikalne aktivnosti, pa im na neki način služim kao primjer što im se može dogoditi.

Paralelno, Makedonija je opterećena nacionalizmom koji je postavljen negativno u odnosu na Albance, Grke, pa i Srbe.

Makedonija je opterećena podjelama po svim osnovama: na patriote i izdajnike, na “sorosevce” (svako tko ima veze s nevladinim i građanskim sektorom), na one za i protiv “Skopja 2014″, na one protiv i za abortus, na vjernike i nevjernike, na podržavatelje lustracije i one koji tvrde da se ona pretvorila u obračun s neistomišljenicima… Popis je zaista dug. U ovom trenutku mi se čini da više zle krvi ima u ovim intermakedonskim podjelama.

Jedan od gorućih problema je i oživljavanje konzervativizma, koji je možda bio komičan kad su kipiću Prometeja nadograđene gaćice, ali sada već zadire u pravo na pobačaj.
Radi se o još jednoj liniji podjele koja se zapravo koristi za politički obračun s progresivnim dijelom građanstva. Vlada producira spotove za poticanje rađanja i emitira ih na javnoj televiziji, zabrinutost za natalitet je državna politika. Sve je to jedna neukusna parada pseudokonzervativizma koji nije uopće iskren i samo služi da bi se skrenula pažnja s istinskih problema. Pa tako naprimjer u situaciji kad su javne financije kompletno netransparentne i mutne, kad se ne zna kolika je zaduženost zemlje, a stalno se uzimaju novi krediti, kad se ne zna ima li izlaza iz “ćorsokaka” u koji je zapao problem oko imena, kad se mladi masovno, ali masovno iseljavaju – vlada odlučuje promijeniti Ustav ne bi li osigurala brak kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene. U zemlji u kojoj se javno deklarirani pripadnici LGBT populacije mogu izbrojati na prste jedne ruke, u zemlji u kojoj su izloženi stalnom nasilju, vi kao hitno postavljate pitanje istospolnih brakova? To je naprosto pokušaj da se preko nekakvih tradicionalnih tema odvuče pažnja od gorućih problema s kojima se suočavamo.

Kakva je uloga Pravoslavne crkve u tome? Koliko sam shvatila, i pojedinim svećenicima se događalo da uđu u sukob s vlastima kad bi izrazili neslaganje, odnosno bili su progonjeni kroz medije, oklevetani i, u konačnici, ušutkani.
Da, s tim da nisu ušutkani. Još uvijek imamo Facebook, pa ih čujemo. Naime, odnos Crkve i desničarskih vlada u Makedoniji je donedavno bio idiličan. Naime, dogodilo se to da je jedan vladika uputio kritiku na način na koji je organiziran provladin protest i odmah se našao u nemilosti premijera, koji je u jednom intervjuu izrekao direktne i osobne diskvalifikacije tog episkopa. Spomenula sam provladin protest, pa bih trebala objasniti o čemu se radi. Naime, u Makedoniji, kao nekad u Srbiji, ljudi se “spontano” okupljaju uvijek kad se treba braniti od nezadovoljnika nekom vladinom politikom. Oni protestiraju pred sjedištem oporbe ili pred općinom koja je u vlasti oporbe, ili se okupljaju da bi se suprotstavili nekom zaista spontanom protestu. Novinarske ekipe su registrirale da im se dijele sendviči, da se organizirano dovode autobusima, da mnogi od njih uopće ne znaju zašto protestiraju. Njihove izjave i gafovi zabavljaju javnost tjednima, pa su u posljednje vrijeme postali nasilni i brutalni prema novinarskim ekipama. Jedan takav protest nedavno je organiziran na osnovi glasina da bi novi načelnik općine u Skoplju mogao zaustaviti izgradnju crkve i bio je prilično nasilan. Tamo je bio i jedan vladika koji je kritizirao u svom statusu na Facebooku postupke protestanata. Tako je postao žrtva negativne kampanje, a i sam premijer je ocijenio da je neiskren i licemjeran.

Ako se ne varam, iskopali mu fotografije na kojima je pozirao u prijateljevom Ferrariju i ‘prokazali’ ga kao plejboja i rasipnika?
Da.

Koliko vam Europska unija pomaže (ili odmaže) u pokušaju uspostave normalnijeg društva?

Bojim se da jako malo pomaže, a bogami, umije odmoći, i to poprilično. Evo, uzmite primjer slobode medija. Godine 2011. vlast je zatvorila najveću i najgledaniju privatnu televiziju i još troje dnevne novine koje su bile u vlasništvu tranzicijskog tajkuna Velije Ramkovskog i to zbog utaje poreza. Ramkovski i cijeli menadžerski tim su osuđeni na zatvorske kazne, a svaki pokušaj da se mediji u njegovom vlasništvu nekako održe su sasječeni u korijenu. Gotovo da nitko u Makedoniji, pa čak i sami provoditelji cijele operacije, ne sumnja da je cilj bio da se zatvori najveća i najgledanija televizija koja je imala izuzetno kritičan odnos prema vlasti. Tim prije što je njeno zatvaranje krenulo upravo kad je zauzela takvu uređivačku politiku.

Kako zadovoljiti EU

U isto vrijeme počinje otpuštanje novinara i u drugim medijima, preuzimanje kontrole promjenama vlasništva i slično. U takvoj situaciji EU podržava ideju da makedonsko Udruženje novinara krene u nekakve pregovore s vladom oko situacije s medijima. Ti pregovori se svode na dekriminalizaciju klevete i uvrede, te traju gotovo godinu dana. U tih godinu dana vlast uspostavlja kontrolu nad svim glavnim medijima, kritički novinari ostaju bez posla, mijenja se sastav Vijeća za radiodifuziju, koje brutalno ukida licencu televiziji koja pokušava nastaviti rad TV A1, dugogodišnje političke i debatne emisije nestaju s ekrana, ali budući da vlada pristaje dekriminalizirati klevetu, EU to pozdravlja kao veliki korak prema slobodi medija!

Dakle, u tom trenutku Bruxelles ocjenjuje da treba ohrabriti vladu ne bi li riješila spor oko imena, a kao žrtva takve politike prinosi se sloboda medija. Vlada nije promijenila ime, a zauzet medijski teritorij je ostao pod njenom kontrolom. Otuda i mišljenje, koje dijele moje kolege, da ako vlada Nikole Gruevskog odluči napraviti neki ustupak oko spora oko imena – uvjeti koje sada EU postavlja, među kojima je i sloboda izražavanja i medija, mogli bi vrlo lako nestati.

Na koji način bi države regije mogle pomoći Makedoniji?

Hrvatska i Slovenija su članice EU i mogle bi pomoći da se pritisak oko spora oko imena ne fokusira samo na Makedoniju.

Postoje li u Makedoniji političke snage koje bi mogle osmisliti i pružiti biračkom tijelu suvislu alternativu?
Oporba je konfuzna i bavi se sama sa sobom jer je nedavno abdicirao dugogodišnji lider. Riječ nije slučajno izabrana. Novo rukovodstvo ima pune ruke posla, a građani još ne znaju što mogu očekivati. U međuvremenu, arogancija vlasti inicira sporadične proteste, ali oni su uglavnom lokalni, poput novinarskih protesta za Kežarovskog ili posljednjeg protesta zbog sječe stabala u centru grada. Često su i malobrojni jer se ljudi boje da će zbog sudjelovanja u njima izgubiti posao. Ako su masovniji, onda se suočavaju s tzv. kontraprotestima, stigmatizacijom i crnom kampanjom u većini medija, tako da je zaista teško artikulirati bilo kakvo nezadovoljstvo. U uvjetima straha i malodušnosti, te nokautirane oporbe koja je izgubila već šest izbora zaredom, moj odgovor bi bio – nažalost, nema alternative, još se nije pojavila.

Iako smo dijelili istu državu, Makedonija je, po mom dojmu, na području ostalih država bivše Jugoslavije potpuno izvan fokusa, zapostavljena i egzotična, kao da se radi o Obali Bjelokosti. Kako tumačite to kidanje veza i otuđenje?
Bojim se da te veze nikad i nisu bile osobito jake. Makedonija je bila “daleka” i ne baš zanimljiva Hrvatskoj i dok smo bili u istoj državi. Naravno, raspad je tome pridonio još i više. S jedne strane jer se države koje su bile zahvaćene ratnim vihorom nisu imale vremena baviti Makedonijom, a s druge jer je Makedonija suočena s krvavim razdruživanjem gledala samo kako da spasi glavu i ostane izvan tragedija koje su se događale.

Groteska kao posljedica lekcije nenaučene 90-ih

Međutim, taj nametnuti autizam nam se sada obija o glavu jer u mnogočemu ponavljamo iskustva kroz koja su druge države već prošle, poput populizma i mitomanije. Naprosto je nevjerojatno kako se u Makedoniji ponavljaju iskustva 90-ih iz Hrvatske i Srbije. Neka samo u naznakama, a neka u vidu groteske. Šteta je što se i u ovom slučaju potvrđuje staro pravilo da se rijetko uči iz iskustava drugih.

Zahvaljujući tome, Hrvati, Srbi, Bosanci i ostali teško doznaju za probleme koji more Makedonce, a prema rijetkim vijestima iz Makedonije, stječe se dojam da se između vas i BiH odvija borba za bivšu jugoslavensku državu koja je najgore prošla u tranziciji.

Izgleda da je natječaj još uvijek u tijeku. Samo se djelomično šalim. Naime, mi još nismo “prošli”, a kako ćemo proći tek će se vidjeti. Problem je što nitko, pa ni vladajući establišment nema pojma, ni ideju kako će sve ovo završiti ili kamo uopće idemo: prema istočnjačkoj despociji ili europskoj demokraciji. Deklarativno, Makedonija se opredijelila za euroatlantske integracije, dakle za članstvo u NATO-u i EU. Tamo nam je pristup blokiran zbog problema koji Grčka ima s našim imenom, a druge alternative nemamo. Da bi se spriječilo postavljanje ove dileme na ovakav način, mi tonemo u populizam, ubijanje debate i kritičke javnosti, te u nešto što zaista već prelazi granicu izdržljivosti.

Izvor: Danas