Radnička, pardon, ne više klaso, već novodobna djelatnička maso, zapamtite 7. kolovoza 2014. godine. Tog dana otpao je još jedan poveći komad prava za koja ni malouman glasač protiv Jugoslavije maršala Tita ne bi sanjao da će mu oduzeti “samostalna, suverena i neovisna država” Hrvatska.
Unatoč neslaganju političke oporbe, sindikata, pa i – gle čuda! – poslodavaca, ultimativnom je Vladinom voljom i operativom većinskih zastupničkih ruku u Visokom domu stupio na snagu novi Zakon o radu (ZOR). “Radnička biblija”, kako mu vole tepati neinventivni sindikalni vođe.
H-Alter je već nekoliko puta upozoravao na poguban smisao tih paragrafa, koji se kratko dade sažeti sintagmom: “Drž’te gaće, radnici!” Neoliberalni ekonomistički pohod na čovjeka i plodove njegova rada, za račun zlatne teladi kapitala, tržišta i profita, ruši i zadnje natrule ograde kojima je iznemogla socijalna država još čuvala iluziju o tome
da rad čini čovjeka, a nerad kapitalističkog krpelja.
Opće nezadovoljstvo promijenjenim ZOR-om može samo netko jako maliciozan ili od rođenja skromnijeg kapaciteta moždanih vijuga smatrati pozitivnim. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, glavni za visoki sjaj ZOR-a u konačnoj verziji, jako je zadovoljan time što je postao Pale (sam na svijetu), jer to “pokazuje kako je ZOR dobro izbalansiran”. Da ti pamet stane! Kako može biti dobro nešto čime nitko nije zadovoljan, osim autora, a zadire u ključna životna i radna pitanja svakog smrtnika s radnom knjižicom!? I članova njegove obitelji.
Vlada u dvije i pol godine mandata tvrdoglavo jaše na lipsalom kljusetu i uzastopno gađa “uništa”. Nikako da se okani ćorava posla! Broj nezaposlenih tek se ljetnih mjeseci nešto smanji zbog pojačanog sezonskog zapošljavanja, za što Vlada nema nikakve zasluge, jer je to ciklička zakonomjernost još od zadnjeg desetljeća Jugoslavije maršala Tita. Pa i otprije. Hrvatska je stopom nezaposlenosti (gotovo 400 000 duša, mahom u najboljim godinama!) već u klinču za prvo mjesto s najgorima u Uniji – Grčkom i Španjolskom. Postotkom nezaposlenosti mladih u dobi do 25 godina, pa i nešto starijih, pljunuti je Gregor u “obitelji kojoj oduvijek pripadamo”.
Aktivistice Ženske fronte ni pjevanjem Internacionale sa saborske govornice nisu uspjele makar prorijediti, ako već ne i zaustaviti, šumu socijaldemokratskih, analogno “socijalno osjetljvih” ruku, koje su na koalicijski pucanj u hipu 15. srpnja izglasale novi ZOR. Osamdeset “za”, 34 “protiv”! Aktivistice su “demokratskim” mišićima čuvara reda u Visokom domu brzopotezno izbačene iz sabornice. Sedamdesetak amandmana kao da nije ni podneseno, jer ih nitko osim podnositelja nije ni pročitao, a kamoli da bi ih ugradio u “radničku bibliju”. Ministar Mrsić, kao najzaslužniji za novi ZOR, još nije izabran za počasnog predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), kako je po sramotnom ishodu tog 15. srpnja predložio laburistički zastupnik Dragutin Lesar, ali…
Poslodavci, koliko god hinili nezadovoljstvo ZOR-om, mogu u svojim prostorijama postaviti bistu ministru rada i mirovinskog sustava. Sada će, kao u svakom divljem kapitalističkom sustavu, za čije su rušenje još klasici marksizma u 19. stoljeću smislili filozofsku podlogu i osvijestili potlačene mase za revolucionarnu praksu, moći svoje radnike nekažnjeno guliti i kinjiti do mile volje. Sve po zakonu, crno na bijelom. I nitko im ništa neće moći. One strašne nadzorne inspekcije, što ih ministar spominje, komotno si može zataknuti za šešir. Kada je i koja inspekcija u Bijednoj Našoj učinila nešto korisno kad su politički moćnici, gospodarski monopolisti, trgovci na veliko i malo, policajci… svjesno kršili zakon i svoje ovlasti te nanosili štetu građanima!?
Da ne griješimo dušu, jest, bivši je državni blagajnik Slavko Linić pečatio kafiće za pet-šest kuna plus-minus u fiskalnoj blagajni. Njegov nasljednik Boris Lalovac više ne čini ni to. Javašluk i varanje države opet su na djelu, a proračun RH zaglušujuće zvoni prazninom. I sada radnici imaju padati u nesvijest kad ugledaju na TV-u
napuhanog od bahatosti Mrsića kako im von oben obećava inspekcijsku zaštitu! Dajte najte, rekel je Štijef iz Pušće i maznul si još enega gemišteka, jer mu nikakva inspekcija nije utjerala bar jednu od sedam neisplaćenih plaća na baušteli pri “Fletnemu cimermanu”.
A baš je po jednom drugom Mrsićevom zakonu neisplata plaća – kazneno djelo! Kojem je poslodavcu pala dlaka s glave, stavljen ključ u bravu, oduzeta imovina radi duga radnicima i koji je zbog toga kaznenog djela završio u zatvoru?
Od sada će, pod izgovorom neophodne preraspodjele radnog vremena, moći – ne pitajući radnika! – produljiti radni tjedan na 50, 60 i više sati. Nema više ograničenja kolektivnim ugovorom kad se nejednaki raspored radnog vremena ugovara kao “banka sati”. Ako poslodavac ima više tvrtki, moći će radnika seliti iz jedne u drugu kako mu se svidi, pa i u inozemstvo. “Radnici na leasing”, kaže Lesar. Opet ih nitko neće ništa pitati. Radi ili – na ulicu! Poslodavac im samovoljno može snižavati plaću, a ne pristanu li – otkaz! Na prazno mjesto doći će zamjena iz agencije za iznajmljivanje radnika (novost!). Taj agencijiski nesretnik neće imati zaštitu kolektivnog ugovora, pravo na otpremninu i neka druga prava iz stalnog radnog odnosa. Radit će za nižu plaću, koja će se još umanjiti za proviziju agenciji, čiji je “artikl”.
Pitanje otkaza ugovora o radu liberalizira se do krajnjih granica, na štetu radnika. Poslodavac će ga moći otpustiti bez da mu objašnjava zašto, pa i u slučaju kad je na bolovanju, odnosno ženama kad iz medicinskih razloga moraju čuvati trudnoću ili su na rodiljnom dopustu. Ta sramotna odredba za žene krajnje je necivilizacijska i neljudska čak i da Bijednom Našom ne hara tzv. bijela kuga.
Lani je oko 10 500 djece manje rođeno, nego što je ljudi umrlo. Hrvatska je u prošlih 15 godina, zbog pada nataliteta, izgubila 133 325 stanovnika. To je cijela jedna Krapinsko-zagorska županija! I onda ministar Mrsić, uz nerazumno sekundiranje ostalih ministara i, osobito, premijera Zorana Milanovića, baca žene na ulicu ne bi li pogodovao gramzljivim vlasnicima kapitala!? Koja će se usuditi rađati kad će već zbog
trudnoće izletjeti s posla i ostaviti obitelj bez kruha? Vlada ubija vola zbog jednog odreska!
Novi je ZOR prepun asocijalnih i neljudskih rješenja. Radnik je sveden na jeftinu potrošnu robu, zamjenjiv svake sekunde, a ni vlastita država više ne želi stati u njegovu obranu. Sramotno do neba. Budući da ovakva država, kako se Bijedna Naša deformirala u rušilačkoj euforiji uništavanja svih vrijednosti prenesenih iz SFR Jugoslavije, ne zna drukčije “napraviti novac”, ulizuje se neoliberalnoj nezasitnosti atakom na ljudsko dostojanstvo i cijenu rada.
I onkolog Mrsić bi morao znati toliko političke ekonomije, ako je što naučio makar za školovanja u socijalizmu, da se obespravljenim, potplaćenim i očajnim radnicima ne mogu sačuvati radna mjesta, kamoli povećati broj, neće stabilizirati plaće na razini realne vrijednosti rada niti će se na mamac drastičnog smanjivanja davno stečenih radničkih prava upecati poželjne krupnije strane ulagače i fleksibilizirati tržište rada. Nema budućnosti ni jedno društvo, koje počiva na gaženju ljudskih i radničkih prava. Iz povijesti socijalne borbe za pravo na neizrabljivački rad i pristojan život od rada, a s promjenljivom srećom ta borba traje znatno više od jednog stoljeća, dade se štošta korisnog naučiti.
Agencijsko dilanje najamne radne snage (do tri godine jednom poslodavcu ili do mirovine, bude li ih više) oduzima tim radnicima pravo na božićnicu i regres. Čovjek ovisan o tomu da zaradi za svoj i život svoje obitelji sramotno je pretvoren u kolica pred trgovačkim centrom: ubaciš komadić okruglog kartona ili kunu, otpustiš lanac, iskoristiš kolica po potrebi i ostaviš ih drugom. Može i na parkiralištu, jer lažni žeton ili
ona kuna ionako ništa ne vrijede. Dok radnici na određeno vrijeme nisu iznajmljeni, nemaju plaću, ali će im agencija plaćati doprinose na minimalac. Rad na određeno vrijeme, kaže ZOR, može se produljivati neograničeno. Ozakonjeno je da poslodavac može manipulirati potplaćenim radnikom kako želi, a ovaj ne smije pisnuti, jer je u trajnoj neizvjesnosti i strahu od gubitka posla.
Tko će se usuditi otići liječniku i kad bude ozbiljnije bolestan? A praviti i rađati djecu!? Sačuvaj bože! Otkazni rok teče i za vrijeme godišnjeg odmora! Pa, hajde, upitaj šefa da bi se koji dan odmarao s obitelji! On kaže: “Može!” – a sekundu poslije poštar donese otkaz. I onda? Poslodavčeva obaveza izrade programa zbrinjavanja radnika odlazi u prošlost, a radnik u takvom zakonskom okviru više nije svoj gospodar niti je u stanju živjeti urednim obiteljskim životom kakav mu je bio i zakonom zajamčen prije “državnog razdruživanja”.
Tvrdi ministar Mirando Mrsić da će država nadzirati provedbu ZOR-a i svakih šest mjeseci vagati njegove učinke. Živi bili, pa vidjeli. Najizglednije je da će loše stanje u domaćem gospodarstvu i koštunjava krize te neoliberalne ekonomističke realnosti na razini EU-a i svjetskih financija pritisnuti Bijednu Našu na nove promjene. Ne samo radnog i mirovinskog zakonodavstva! Osobito kad se uskoro promijeni vlast u zemlji. U svakom slučaju: “Drž’te gaće, radnici!” Dok se RH u svijetu prepoznaje, tamo gdje uopće znaju za nju, po divljačkim porezima, traljavom pravosuđu i korumpiranoj birokraciji na svim razinama, ni pijani šeik neće ni zabunom ovamo donijeti novac. Ma koliko mu se obećavalo da će mu potplaćeni i obespravljeni hrvatski sluge mahati nojevim perjem iznad glave!
Izvor: h-alter