Dihotomija države i tržišta sve više dolazi do izražaja u većini medija, u istupima većine političara i u radovima većine ekonomista. Međutim, kako to biva u kapitalizmu, vladajuća klasa i njeni advokati vrlo jednostavne zahtjeve moraju kamuflirati u razne altruističke, a tobože znanstveno dokazane ekonomske teze.
Glavni zahtjev koji trajanjem trenutne krize dobiva na snazi tiče se uloge države u privredi. Zahtjev je vrlo jednostavan – što manje države (dakle, što više tržišta), to bolje. Dihotomija države i tržišta sve više dolazi do izražaja u većini medija, u istupima većine političara i u radovima većine ekonomista. Međutim, kako to biva u kapitalizmu, vladajuća klasa i njeni advokati vrlo jednostavne zahtjeve moraju kamuflirati u razne altruističke, a tobože znanstveno dokazane ekonomske teze.
Tako recimo ekonomisti koji se smatraju objektivnim, znanstvenim analitičarima teorijski oblikuju mršave zahtjeve hrvatskih poduzetnika i onog krupnog kapitala koji tek pokušava ući na hrvatsko tržište. Kažu oni, nije problem u tome što je država prevelika, iako ona jest prevelika. Problem je u tome što ako se ovo stanje oduži,
radnici će biti najveći gubitnici. Država će im i dalje uzimati dio njihove plaće kroz poreze, tako će povećavati trošak rada poduzetnicima i ovi će biti primorani otpuštati ili propasti. Dakle, čim se veća uloga dodijeli tržištu ono će “prirodno” dovesti do ravnoteže koja će ići u korist radnicima tako što će ih više biti zaposleno i što će se tržišna utakmica razviti privlačenjem stranih investicija i dovesti do pojeftinjenja raznih proizvoda.
Kada su pojasnili “pravi” motiv njihovog zahtjeva za većim utjecajem tržišta, ovi ljudi pojašnjavaju i razloge. Prema njima, država mora povećati svoju efikasnost da bi tako pomogla privredi. Najbolji put povećanja efikasnosti jest upravo racionalizacija, odnosno smanjenje troškova javne uprave. Ovo smanjenje se ponajviše očituje u otpuštanju, ali i u suzbijanju korupcije, ukidanju raznih administrativnih prepreka za privlačenje investicija, jednom riječju smanjenjem obima javne uprave.
Ofenziva kapitala tako ide preko velikog broja novinskih članaka u kojima razni autori iznose razne teorijske doktrine i nude optimalna rješenja za Hrvatsku. Crvena linija koja se provlači kroz tekstove jest da nam svima država uzima sve, a najviše radnicima. Država se predstavlja kao predator koji ne preza ni pred kapitalom, a svakako ne pred radom. Neki ekonomisti u tome čak vide postojanje sukoba između
države na jednoj strani i rada i kapitala, na drugoj. Kažu oni, klasni sukob ne postoji – postoji samo sukob političke elite i onih koji žele raditi i nešto stvarati.
U tu svrhu navode se razni statistički podaci koji trebaju pokazati kako je porezno opterećenje rada koje nameće hrvatska država među najvećima. Onda kada se pojave komentari suprotne strane koja ukazuje da je porezno opterećenje rada u Hrvatskoj u prosjeku EU-a i da postoje neke razvijenije zemlje koje imaju veće porezno opterećenje rada, naši ekonomisti imaju već pripremljene odgovore. Treba gledati na stupanj razvijenosti drugih država, pa onda treba biti svjestan da javna uprava nudi efikasnije te povoljnije usluge za privlačenje investicija i pokretanje biznisa. Konačno, kada ih se upozori na sasvim nisko opterećenje kapitala, oni odgovaraju da je to dobro jer bi u suprotnom slučaju kapital ulagao drugdje i tada bi društvo bilo u još većoj krizi.
Polazna teza je manjkava
Polazna teza većeg dijela ekonomskih analitičara je manjkava. Oni državu shvaćaju kao nešto potpuno odvojeno od društva koje čine građani, koji su onda po potrebi radnici i poduzetnici. I svi su žrtve države. Umjesto toga, po ekonomistima država bi trebala pomagati svojim građanima te nuditi razne usluge koje tržište ne može. Dakle, oni državi plaćaju za te usluge i ako je ona u tome neefikasna (a neefikasna mora biti samo zato jer je glomazna) onda nešto ne valja i to treba promijeniti. Tako na primjer, porez na dobit je prevelik u odnosu na usluge koje država čini svojim naporima na privlačenju stranih investicija i na razvoj poduzetništva, dakle na razvoj tržišne ekonomije.
Diskrepancija aktualne ekonomski misli i stvarnosti koju tobože analizira ne može biti veća na ovom primjeru. Kao i svaka kapitalistička država, tako je i hrvatska država međusobno usko povezana s kapitalom te su njihovi interesi čvrsto isprepleteni. Kao što trenutni oblik organizacije hrvatske države ne bi mogao opstati bez kapitala, ni ovaj ne bi mogao opstati bez nje. Hrvatski kapitalizam i hrvatska država dvije su strane iste medalje.
Međutim, specifičnost hrvatske u odnosu na razvijene kapitalističke države je u tome što ovdje ne postoji snažna buržoazija koja bi mogla primiti za uzde to oruđe vladanja. Razvijene buržoazije mijenjale su, nekad više-nekad manje, državnu organizaciju kako
im je to bilo u skladu s interesima.
Prema tome, već se ovdje pokazuje čudnim da određeni ekonomisti kapitalističku državu uzimaju odvojeno od kapitala. To je samo zato jer zanemaruju klasni karakter države, zanemaruju da je i ona dio društva, dakle od nje rade puku apstrakciju. Treba im postaviti pitanje: kako u klasnom društvu država može biti jednako efikasna, djelotvorna i susretljiva za sve klase?
Hrvatska buržoazija ponajviše je rezultat restauracije kapitalizma koju se proveli birokratski sloj KPJ i tehnomenadžeri. U tome je i njena slabost – ona nije sama (a nije ni mogla) restaurirala kapitalizam, nego je tek njegov popratni dio. Ovo implicira da ona nije “gazda” u svojoj kući, kao što je to slučaj u razvijenim kapitalističkim zemljama. Podređenost u ekonomiji podrazumijeva podređenost u politici uopće, dakle u vanjskoj politici (koja je glavni izraz pozicioniranja domaćeg kapitala u odnosu na inozemni), kao i u unutarnjoj.
Ne postoji dihotomija država-tržište
Dva tabora u koja su se ekonomisti u svijetu i kod nas podijelili – jedan koji zagovara više države i jedan koji zagovara više tržišta – ne odražava objektivnu stvarnost. Kapitalizam je davno prerastao razvojnu fazu u kojoj je trebao manje ili više države, manje ili više tržišta. Historijski gledano, situacija je takva da spomenuta dihotomija više nema uporište u stvarnosti. Kapitalizam je kao sistem izgubio svoju progresivnost i u budućnosti će on ili djelovati destruktivno po društvo ili će stvarati preduvjete za društvenu destrukciju. Dihotomija ne postoji zato što u kapitalizmu država ide s tržištem korak uz korak. Odvojiti jedno od drugoga u ovom vremenu, značilo bi zanemariti historijsku osobinu ovog sistema.
U tom smislu treba pratiti procese u Hrvatskoj. Ona, kao polukolonija na periferiji EU, možda najbolje ilustrira ovu spregu države i tržišta. Primarna uloga hrvatske države, ako uzimamo suštinsku ulogu države – da je ona instrument vladanja i sile vladajuće
klase, jest dakako zaštita interesa krupnog kapitala i osiguravanje njihovog neometanog provođenja. Ali kojeg krupnog kapitala? Ponajviše onog koji je zajedno s domaćim snagama provodio restauraciju ili je sudjelovao u prvim godinama hrvatskog kapitalizma. Drugim riječima, to je krupni kapital koji je srastao s ovom državom i njenom birokracijom (čiji glavni predstavnici ne čine ništa bez dogovora s njim) i koji se u tom mediju najbolje snalazi i ubire nemale profite. Svi ostali kapitali, dakle, industrijski, prerađivački (u odnosu na etablirani bankovni, trgovinski, to jest uslužni), koji žele ući na hrvatsko tržište moraju se suočavati s državom. Ograničenja na koja oni nailaze ograničenja su za njih, ali ne i za ostale kapitale koji tamo već djeluju. Potonji se relativno efikasno i lako kreću unutar tih ograničenja i tako djeluju. Vrsta kapitala koja je moćnija sama postavlja svoja ograničenja u međuodnosu s drugim klasama i državom. Ali najveće ograničenje kapitala je sam kapital.
Sekundarna uloga države zaštita je interesa hrvatskog kapitala, ali od koga? Ako ne od inozemnog kapitala, onda to znači samo od radnika, poljoprivrednika i ostalih potlačenih skupina. U tom je smislu čak jedan dio ekonomista djelomično u pravu kada tvrdi da država nije previše naklonjena hrvatskim poduzetnicima. Ona njima nije naklonjena kad je riječ o inozemnom kapitalu, ali jest kada je riječ o radnicima.
Prema tome, hrvatski kapitalizam, kako je strukturiran, izbacuje na površinu sljedeće sukobe: krupni i sitni kapital, strani i domaći, industrijski i bankovni, prerađivački i uslužni. Ovome se još moraju pridodati radnici i poljoprivrednici. Kada se sve navedeno ima na umu, kako se onda uopće država može promatrati statički, izolirano i krajnje pojednostavljeno?
Možemo rezimirati da se u slučaju hrvatskog kapitalizma najmanje može raditi podjela na državu i tržište, a još manje od države stvarati nekakav servis građana. K tome ekonomisti to potvrđuju nesvjesno kada kao glavne usluge koje bi država trebala činiti svojim građanima navode zaštitu vlasništva, ukidanje administrativnih prepreka, racionalizaciju lokalne i regionalne samouprave. Pa to su sve usluge kapitalu!
Težnja hrvatskog kapitala da mobilizira radnike protiv države
Hrvatski kapital po svojoj suštini nije ništa drugačiji od inozemnog kapitala. I on ima tendenciju beskonačne eksploatacije radnika, akumuliranja bogatstva, centralizacije i koncentracije itd. Ove tendencije većim dijelom se usporavaju i ograničavaju klasnom borbom između rada i kapitala, a manjim (iako značajnim) dijelom utjecajem države. Država nije u potpunosti instrument kapitala, ali mu je ona podređena i iz ove razdvojenosti uloge proizlazi njezin utjecaj na društvo.
Ali hrvatski se kapital razlikuje od inozemnog po tome što hrvatska država njegove prirodne tendencije suzbija u puno većoj mjeri nego organizirana reakcija radništva. Nije ni čudno budući da smo napomenuli primarnu zadaću hrvatske države – zaštita i očuvanje interesa krupnog inozemnog kapitala u odnosu na hrvatski kapital, i naravno na radnike.
Kako ostali kapitali, tako i hrvatski za sebe traži mjesto pod suncem. Iako je on više posljedica restauracije kapitalizma, nego što je ona njegovo djelo. Drugim riječima, on
je svakako inferioran u odnosu na inozemne konkurente, ali je ipak bitno ojačao u odnosu na svoje dječje dane. A kao i uvijek, kad kapital jača to se odražava na njegove težnje za utjecajem na politiku države i na ostale klase u društvu. I ovdje dolazimo do jedne bezizlazne situacije za naš kapital. On zbog svoje trenutne pozicije pokušava utjecati na državu kako bi dalje jačao u odnosu na etablirane, strane konkurente ali u tome ima vrlo malo uspjeha zbog utjecaja tog kapitala na hrvatsku državu. Ovaj jednom latentni sukob sve više dobiva na važnosti i intenzitetu te postaje sve vidljiviji.
Ishod tog sukoba unaprijed je poznat – hrvatski kapital nije toliko moćan da preuzme onu ulogu koja pripada razvijenim kapitalima u njihovim državama (naravno, kapital nema domovine, ovdje se govori u smislu porijekla i povezanosti s određenom državom). Proizlazi da svaka buduća politička građanska opcija na vlasti (kao i svaka dosad) neće moći voditi politiku u suštini ništa drugačiju od ove koju je vodila dosad. Svaki pritisak domaćih poduzetnika naići će na mlaku reakciju politike, ali i svaki pritisak inozemnih konkurenata, onih koji žele novu raspodjelu postojećeg stanja stvari, također će naići na mlaku reakciju. U toj mjeri je moćan vladajući krupni kapital.
Jedina politička opcija je antikapitalistička (radnička). Ona stvari može radikalno promijeniti, zato jer ide neposredno protiv kapital-odnosa. Ona jedina može prevladati zaostalost i nemoć hrvatske buržoazije i u borbi protiv kapitala izboriti uvjete za daljnji razvoj društva.
Rekli smo da je hrvatski kapital u bezizlaznoj situaciji, a tada on pokušava sve moguće ne bi li ipak pronašao izlaz. Osnovni proces koji se trenutno događa u društvu jest pokušaj kapitala da se poveže s radom, a protiv države. Kapital gura ovaj “savez” preko svojih advokata – ekonomskih analitičara koji onda državu u društvu prikazuju kao grabežljivu i štetnu. Nužno je shvatiti da kapital ide za tim da državu podredi sebi, a ne za tim da država bude jednaka za sve – kako neki misle. Ovaj savez, koji je došao kao posljedica jačanja hrvatskog kapitala, nužna je faza njegovog daljnjeg razvoja. On je primoran tražiti pomoć, a u prilog mu ide činjenica da je radnička organiziranost i borbenost na nedovoljnoj razini. Kao što smo rekli, ovaj savez nije ostvariv sa svim svojim posljedicama. Ipak, to ne znači da on nije neostvariv uopće. Javljanje nekih simptoma omogućuje nam da uočimo metode stvaranja saveza. Tako javnost stalno sluša o “lijenim” radnicima javnog sektora koji u krizi nisu izgubili povlastice, nisu otpuštani, za razliku od radnika privatnog sektora.
Kapital time govori da će radnicima privatnog sektora biti kudikamo bolje kada dio radnika javnog sektora dobije otkaze jer će to, valjda nekom lančanom reakcijom, omogućiti porezno rasterećenje rada i pokrenuti investicije. Dalje, država se prikazuje kao jedini oponent, a kapitalisti zajedno s radnicima prikazuju se kao radni ljudi koji stvaraju nove vrijednosti i tako pomažu društvu.
Isto tako, tko čita slovenske novine taj vidi da je i tamo ofenziva kapitala na dnevnom redu. I tamo kapital proziva državu zbog velikog poreznog opterećenja rada. Slovenski kapital također brani nisku poreznu opterećenost kapitala, a u isto vrijeme zahtijeva da se manju ekonomsku ulogu slovenske države. I tamo ekonomisti pojašnjavaju da bi smanjenjem poreza radnicima ostalo više neto plaće. Jedina je razlika u tome što kad njihove novine navode podatke o poreznom opterećenju i veličini države, Hrvatska je u prosjeku, a Slovenija je uvijek u vrhu. Uglavnom, i slovenski i hrvatski kapital preko svojih medija guraju istu stvar – manje države, više tržišta.
Međutim, osnovna je razlika djelovanja tih kapitala, a ona proizlazi iz njihove pozicije u odnosu na europski kapitalizam i vlastiti razvojni put, da slovenski kapital želi reforme zbog poboljšanja vlastite pozicije na stranim tržištima, a hrvatski kapital zahtijeva ove mjere kako bi stao na noge, kako bi uopće pokrenuo poslovni ciklus. Drugim riječima, pozicioniranje slovenskog kapitala putem njegovih reformi izraz je slovenskog kapitalizma koji je izvozno strukturiran s većinskim državnim vlasništvom bankovnog sektora, a pozicioniranje hrvatskog kapitala izraz je hrvatskog kapitalizma koji je uvozno strukturiran s većinskim stranim (i privatnim) vlasništvom bankovnog sektora.
Porezno opterećenje rada
Kao što smo napomenuli, čitava se priča pokušava prikazati kao zapravo jedan altruistički zahtjev kapitala da radnicima pribavi veći dio neto plaće. On će državu uvjeriti i natjerati da smanji porezno opterećenje rada i tako omogući tu razliku radniku. Evo, slovenske novine Finance (srijeda 11. srpnja 2014.) piše kako bi se “prodajom šest državnih poduzeća svakom zaposlenom mogao smanjiti porezni teret za 67 eura… Svakom tom zaposlenom bi onda mogli prodati za 67 eura više”. Dok se na drugom mjestu (Finance subota 19. srpnja 2014.) navodi izjava slovenske gospodarske komore da je porezno opterećenje jedan od glavnih razloga za gubitak sto tisuća radnih mjesta.
Na ove priče možemo odmahnuti rukom jer su to priče za djecu. Prošlost nas uči da je obuzdavanje kapitala bilo moguće jedino kroz mobiliziranu, snažnu i radikalnu radničku reakciju. Radniku nipošto neće ostati veća suma novaca nakon eventualnog smanjenja poreznog opterećenja. Nastalu razliku prisvojit će kapital. I kao što danas vješto pronalazi razloge za kritiku uloge države, tako će i ovdje, putem svojih emisara-ekonomista, pronaći razloge da opravda dodatno prisvajanje rezultata radnika.
Temeljno opravdanje, koje već vježbaju slovenska kapitalistička braća jest povećanje konkurentnosti. Što manju plaću radnik ima to bolje, jer to znači veći profit za kapital. A ako se neki od novinara ili ekonomista zalažu da radnicima ostane više kako bi onda ta razlika bila preusmjerena u potrošnju, oni zaboravljaju jednu bitnu stvar. Kapitalizam, kao stihijski, neplanski, tržišni sistem, uzrokuje krize hiperprodukcije. A to ne znači samo da radnik nema novaca da bi ga trošio, pa zbog toga nastaje kriza, iako je istina da kapital nije pronašao i ne može pronaći rješenje za proturječnost da svog radnika ne gleda kao kupca, nego kao trošak. To znači da kapital beskonačno akumulira i da je svako poslovanje nova prilika za još veću akumulaciju, još veću proizvodnju koja ide dalje bez obzira na potrebe potrošača. K tome, radnici nisu najveći potrošači, nego su to upravo kapitalisti.
Treba reći i to da će daljnji razvoj situacije najviše odlučiti klasna borba između radnika i kapitalista, odnosno stupanj mobilizacije, organizacije i radikalizacije radništva. Možebitno smanjenje poreznog opterećenja rada, to jest zakoni doneseni u korist jednih ili drugih, samo formalno izražavaju rezultate klasne borbe u određenom momentu.
Konačno, zahtjevom za porezno rasterećenje rada kapital odvraća pažnju javnosti od sebe. Upravo je eksploatacija kapitala najviše opteretila rad. Bez tog bi opterećenja kapital izgubio svoj razlog za postojanje. Stoga on raste jedino ako život radnika pada, on je bogatiji što je radnik siromašniji, on je rasterećeniji, slobodniji tim više što je radnik opterećeniji.
Prema tome, ako se misli rješavati problem radničkih plaća za koje su ekonomisti tako zabrinuti, neka krenu prvo od kapital-odnosa.
Dimitrije Birač, autor ovoga priloga, diplomirao je 2012. na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, na smjeru Ekonomija (teorijski smjer koji je suprotan od smjera Poslovna ekonomija, koji pohađa više od 90 posto studenata). Rođen je 1987. u Karlovcu.
Ove godine bio je vanjski suradnik EFZG-a na Katedri za ekonomsku teoriju iz kolegija Povijest ekonomske misli kod pof. Đure Š. Medića. Prije toga bio je demonstrator na već spomenutom kolegiju kao i na kolegiju Povijest ekonomske misli. Proučava predmete Povijest ekonomske misli, Ekonomsku povijest, Političku ekonomiju. (op. ur.)
Izvor: h-alter