Moćnika ne zanima to što prva kuća do crkve nema kanalizaciju ili tekuću vodu, ne zanima ga to što taj nesretni vjernik krpa kraj s krajem, njega zanima jedno – istaknuti svoju moć i nametnuti se kao jači, vrijedan divljenja i strahopoštovanja ne bi li zadržao svoj božanski status, zanima ga stolovanje u grandioznoj palači jer kralj bez palače nije kralj.
Većina vjernika poznaje barem jednog župnika koji se opsesivno-kompulzivno bavi građevinskim radovima. Nitko nije sretan s takvim župnikom, ali bolje to nego da pije, govore ljudi. Dođe u župu i pregradi, sagradi, ogradi i ode. Takve se stručnjake uredno šalje u župe s dotrajalim crkvama, župe bez crkava ili neke župe na rubu Sunčevog sustava u kojima je prošli župnik zapio čak i bakrene oluke s krova, a onda ovi dolaze spasiti što se spasiti da, doslovce šljakajući – skupljajući milodare, žicajući kod gospodarstvenika, poduzetnika i političara. No dobro, mogu razumjeti brigu za starim crkvama. To je naše nasljeđe, od starih se nekretnina ne može pobjeći, osobito ako su većinom kulturno blago. Ono što me muči su novogradnje.
Nakon pedeset godina represije komunizma nad Crkvom u Hrvatskoj, devedesetih se oslobodila golema količina energije i zatomljenih frustracija. Malo po malo počeo je povrat imovine, priljev novca, a gradovi i kvartovi bez crkava postali su glavne mete crkvenjaka. Valjalo je nadoknaditi izgubljeno. Krenulo se sa stihijskom izgradnjom crkava. I kao da ogromne crkve s visokim plafonima nisu dovoljno opekle prečasne glave i njihove novčanike, ponovno se krenulo s izgradnjom monumentalnih građevina, no ovaj puta s jednom razlikom – arhitektonska rješenja su donošena naprečac, tražeći jeftinija, ali grandioznija rješenja, a radove su izvodili građevinski hohštapleri. U toj poplavi novogradnje, dogodila se jedna od možda najvećih katastrofa građevinarstva i kulture u nas.
Izgrađene su betonske nakarade bez stila, ukusa i što je najvažnije potpuno nefunkcionalne. Umjetnosti nepoučeni svećenici su pucali na grandioznost, a ono što su dobili su kriminalno ružne rupe bez dna koje su se već nakon pet ili deset godina počele raspadati, poput “labudice“ u Aljmašu, a mnoge od njih stoje i danas nezavršene. U te su projekte utučeni milijuni kuna, a dobiveno je izuzetno malo. Tako nam sada stoje razni silosi, hambari, cisterne, rakete, kacige i ostali nadimci za kvartovske crkve nagrđujući čak i socijalistička, siva i monotona naselja grada Zagreba. No, čega su ti silosi, hambari, cisterne, rakete i kacige spomenici?
Betonske nakarade bez funkcionalnosti i trunke estetike su neuništivi spomenici trule duhovnosti koja rađa bahatost, želju za pompoznošću, dominantnošću i mačizmom, te neugasivu želju za moći. Ta moć je oslikana u neukusnim crkvama što strše između kuća poput kakve noćne more i koja se nadvila nad narodom da im jasno poruči i razgovijetno kaže o kojoj se suludoj megalomaniji radi i da prikladno preslika svoju gadnu nutrinu na zidove i zvonike. Jer moćnika ne zanima to što prva kuća do crkve nema kanalizaciju ili tekuću vodu, ne zanima ga to što taj nesretni vjernik krpa kraj s krajem, njega zanima jedno – istaknuti svoju moć i nametnuti se kao jači, vrijedan divljenja i strahopoštovanja ne bi li zadržao svoj božanski status, zanima ga stolovanje u grandioznoj palači jer kralj bez palače nije kralj. Zato se i danas, kada više nikome praktično ne trebaju zvona, grade zvonici – najreprezentativniji bedem palače, a preskupa se lijevana zvona zamjenjuju jeftinim kineskim razglasnim sustavima kako bi pozivali sirotinju, podsjećali je tko je ovdje glavni.
Zašto je odbačen koncept malih crkava izgrađenih od prirodnih materijala koje bi okupljale manji broj vjernika, koje bi bile intimnije, funkcionalnije, uklopljenije u okolinu, u kojoj bi svaki vjernik osjećao pripadnost svojoj zajednici i to ostvarivao u čovjeku prirodnijoj atmosferi? Zašto se ustraje na megalomanskim crkvetinama, rupama bez dna, velikim energetskim potrošačima, hladnim halama, visokim stropovima, estetski upitnim arhitektonskim rješenjima? Katoličanstvo se u svim svojim segmentima mora demegalomanizirati i okrenuti se čovjeku. To podrazumijeva i odstupanje od betonskih hala, ali i skidanje svećenika s trona idola te pripuštanje laika u hijerarhiju.
Tek kada u katoličanstvu zaživi jednakost svih njezinih članova, tek tada će se moći pristupiti arhitektonskom konceptu koji podrazumijeva male, skromne, funkcionalne i obiteljske crkve u kojima će svećenik biti jedan od župljana. Do tada će vjernici trpjeti pod čizmom megalomanske duhovnosti koja teži grandioznosti i pompoznosti, a iznutra je hladna, odijeljena i zastrašujuća – baš kakve su i današnje crkve. Od takve duhovnosti jedino profitira kler zadržavajući se u ugodnosti ne mijenjanja, ugodnog staleškog života i duhovne manipulacije nad podčinjenima što predstavlja vrh u ovom neredu.
Vrijeme velikih umjetnički vrijednih crkava je završilo. Zanimljivo je da su umjetnički najvrjednije crkve građene u vremenima crkvene dekadencije. Tada je odijeljenost klera od naroda i “Boga od ljudi“ bio na svome vrhuncu. Ta odijeljenost je zorno preslikana na crkve. Danas je ta slika odijeljenosti odraz umjetnosti. Odijeljenost je pak s vremenom izblijedjela, postala čak kamen spoticanja u životu Crkve, ali na promjene potpuno nesposobna Crkva to nije primijetila te je ostala u većini slučajeva dosljedna konceptu gradnje koji ponovno naglašava tu odijeljenost, shvaćajući je kao svoju, što je potpuna suprotnost Evanđelju koje nam govori o Bogu koji je blizu.
Zapadna kršćanska, ali i istočna, islamska praksa, govore da su bogomolje malih dimenzija, intimne atmosfere, toplih materijala najfunkcionalnije. Rimokatolička crkva to još nije prepoznala, osim sporadično. Čini se da učmali duh što ga brižno njeguje život u opiranju Duhu Svetomu i koji “činim sve novo“ već preko tisućupetsto godina preriče u “semper idem“ – uvijek isto, kumuje i kod najelementarnijih i najvidljivijih stvari kao što je kuća Božja, mjesto molitve i sakupljanja, duhovnog rasta, a sve kako bi se zadržala stara dobra moć. Možda jednom kada u crkve počnu useljavati pubovi, hoteli i kupleraji ove riječi jasnije zazvone. Do tada otvorite oči i gledajte dušu svoje Crkve kroz crkvene zvonike.
Prva fotografija: Crkva bl. Augustina Kažotića na Pešćenici u Zagrebu (Foto: www.kazotic.org)
Izvor: kriz-zivota