Tko je bio otac Josepha Mosesa Rotha, rođenog u gradiću Brody, na krajnjem sjeveroistoku Austro-Ugarske monarhije? Carski oficir, poljski grof, bečki industrijalac, različito je tokom života odgovarao pisac. Istina, koja nema veze s biokemijskim i fizičkim izvjesnostima Rothova života, govori da je njegov stvarni otac bio car Franjo Josip I. Njemu, po svome najdubljem osjećaju, duguje život. A s carevom smrću, i s raspadom habsburškoga doma i domovine, Joseph Roth gubi sve. Tom je gubitku posvećeno njegovo književno djelo. Roman “Radetzkymarsch”, objavljen u Berlinu 1932., nekoliko mjeseci prije dolaska Hitlera na vlast, veličanstveni je epski rekvijem za Austro-Ugarsku, savršena umjetnina, ali i antropološka i historiografska analiza, u kojoj se objašnjavaju razlozi raspada. Na nekoliko mjesta u knjizi, kroz usta svojih fikcionalnih junaka, Roth varira tezu o nužnosti raspada. Rastrojena i disfunkcionalna višenacionalna država, koja je odavno izgubila svoju kohezivnu snagu, mogla je postojati samo u miru. S prvim pucnjima rata, Austro-Ugarska će se raspasti. Joseph Roth to nije mogao znati, ali dvadeseto stoljeće laboratorijski precizno potvrđuje kako su višenacionalne i kompozitne države, države kompliciranih identiteta, moguće samo u miru. Nemoguć je rat za spas višenacionalne države, premda su kao rezultat nekih ratova takve države stvorene. Ali one nestaju u prvome sljedećem ratu. Jedna takva država Josephu Rothu bila je domovina. Franjo Josip I bio je njegov dobri stari otac.
Postoje dva sentimenta, dvije vrste nježnih, intimizirajućih ljubavi prema nestalom habsburškom imperiju. Ona Josepha Rotha, i ona Adolfa Hitlera. Paradoksalno, ali za Austro-Ugarskom se moglo žaliti, žalilo se i žali iz suprotnih i suprotstavljenih svjetonazora: na jednoj strani židovskoga i cionističkog, na drugoj antisemitskog i pangermanskog, na jednoj strani europskoga i univerzalističkog, na drugoj rasno-ekskluzivnog, teutonskog i mitomanskog. Ono za čime je zažalio Joseph Roth, to je Adolf Hitler gušio u plinskim komorama i spaljivao u krematorijima. No, ipak, i jedan i drugi govorili su o istome carstvu. Kada se današnji balkanski apologeti habsburškoga imperija gnušaju Gavrila Principa i njegova čina, i odašilju potjernice za neistomišljenicima nazivajući ih Srbendama, Jugoslavenčinama pa čak i četnicima, bliži su rezonima Adolfa Hitlera nego Josepha Rotha.
“Radetzkymarš” (kako malo čudno, poluprevedeno, glasi hrvatski naslov romana) u nas je objavljen 1960, kod zagrebačkog Naprijeda, u hrvatskome prijevodu Ive Adum. “Tada, prije velikog rata, kada su se zbili događaji, o kojima izvještavaju ovi listovi, nije još bilo svejedno, je li neki čovjek živ ili mrtav. Kad bi tko nestao iz redova živih, nije na njegovo mjesto odmah dolazio netko drugi i brisao pokojnika iz sjećanja, nego je ondje, gdje je on nedostajao, ostajala praznina, i bliski kao i daleki svjedoci njegove propasti zanijemili bi, kad bi god vidjeli tu prazninu.” Ovo je, za Josepha Rotha, osnovna razlika između dva svijeta, onoga u kojem je bila moguća Austro-Ugarska, kao domovina za sve, i onoga u kojem će uskoro biti moguć Treći Reich, u kojemu većina ljudi neće imati pravo niti na biološko postojanje. Veliki rat učinio je da bude svejedno je li čovjek živ ili mrtav.
Roman pripovijeda o izmišljenoj obitelji Trotta, potekloj iz, također izmišljenog, slovenskog mjesta Sipolje. Porodični patrijarh bio je umirovljeni žandar, koji je izgubio oko u sukobu s bosanskim švercerima. Njegov sin je kao pješadijski poručnik u ljeto 1859. zapovijedao jednim vodom u bici kod Solferina. Mladi je car i kralj Franjo Josip došao na bojište, uzeo dvogled i pogledao na drugu stranu. U tom je trenutku poručniku sijevnula misao da će neprijatelj pucati ugleda li čovjeka s dvogledom, jer taj je sigurno neki komandant. Skočio je na vladara, bacio ga na zemlju u času kada je metak, koji će primiti na sebe, već bio ispaljen.
Tako je nastao mit o junaku Solferina, a Trotte su na dar dobile plemstvo, i s plemstvom novi, austrijski identitet. Njegov sin postat će kotarski poglavar, a sin njegova sina ponovo vojnik. Kroz to vrijeme, pedeset i više godina, mijenjat će se svjetovi, neprijatelji će se pretvarati u najbolje prijatelje, željeznica, telegraf i električna struja će premrežiti imperij koji je do jučer bio osvijetljen svijećom lojanicom, a jedina će konstanta biti car i kralj Franjo Josip. Njegov beskrajno dugi život, beskrajno duga starost, ulijevat će nadu Josephu Rothu i njegovim Trottama.
Nacionalizam je doveo do smrti Monarhije. Za Rotha, nacionalizam je esencijalno, prijeteće zlo, čije djelovanje vodi logičnom ishodu. Istrebljenju drugih. Ovaj je pisac prije svih drugih, dok Hitler još nije ni ušao u kancelarske odaje, u pismu Stefanu Zweigu predvidio da se pod njima upravo otvara pakao. Njegov snažan domovinski osjećaj, ili bolje rečeno – otadžbinski, jer je taj svijet opstajao na ocu Franji Josipu I, ticao se Rothovog posve nedvosmislenog saznanja o Holokaustu. Drugi su, možda, predosjećali, ali on je znao. Za razliku od Babelja ili Singera koji su mržnju novonastajućeg svijeta doživljavali kroz antisemitizam, Roth ju je doživljavao kroz – nacionalizam. Zanimljiva razlika, budući da je Roth bio od njih politički pismeniji, ali i bliži izvorima cionizma. No, što je on bio: uvjereni Židov i protocionist, ili je bio vjeran katolik? Ni to se u Rothovom slučaju ne može s pouzdanjem reći.
Ovako govori jedan od junaka “Radetzkymarša”, grof Chojnicki: “Ovo carstvo mora propasti. Čim naš car sklopi oči, raspast ćemo se na stotinu komada. Balkan će biti moćniji od nas. Svi će narodi osnovati svoje govnave države, čak će i židovi izabrati svoga kralja u Palestini…” “Chojnicki je običavao govoriti, da je car ishlapio starac, vlada hrpa blesana, državni savjet skup dobronamjernih i patetičnih idiota, a državne vlasti podmitljive, strašljive i lijene. Tvrdio je, da su njemački Austrijanci plesači valcera i samo vole pjevati uz mlado vino, Mađari smrde, Česi su rođeni čistači čizama, Ruteni prikriveni Rusi i ruske izdajice, Hrvati i Slovenci, koje je nazivao ‘Krovotima i Slavinerima’, četkari i kestenjari, a Poljaci, kojima je i sam pripadao, udvarači, frizeri i pomodni fotografi.” Svuda okolo, a naročito oko državnih granica, osjeća se atmosfera propasti i raspada, punom parom rade samo kockarnice i kupleraji, i nikoga ni za što nije briga.
Svijet Josepha Rotha svijet je ljudi koji su potpuno integrirani unutar svojih kompliciranih i kompozitnih identiteta, pa zapravo i ne slute što bi se moglo dogoditi nestane li Austro-Ugarske. Tragedija njihove domovine – što joj tek povod bi Atentat u Sarajevu, i lakomislena reakcija Beča na njega – predstavljala je niz pojedinačnih, privatnih, ličnih i porodičnih tragedija, čiji će odjeci trajati kroz dvadeseto stoljeće, i dotrajati sve do današnjih dana, kada čitatelj ima potrebu, kako zbog sebe, tako i zbog nestalih svojih, s istim žarom i istom mišlju u glavi braniti Josepha Rotha i Gavrila Principa. On, Gavrilo, bio bi, da je poživio, idealan čitatelj romana “Radetzkymarš”…
A onda je počeo rat. O, kako samo zanosno Joseph Roth opisuje šarenilo austro-ugarskih uniformi, među kojima: “Fesovi crveni kao krv na glavama jasnomodrih Bosanaca plamtjeli su na suncu poput malih kresova, što ih je islam zapalio u čast Njegova Apostolskog Veličanstva.”
Čuje li se to ironija u Rothovom glasu? Možda, ali ne prema onom prošlom, nego prema svemu sadašnjem i budućem. Njegova himna Habsburzima ni u jednom času ne prelazi u kez ruganja, u laž i primisao. Nikada nije napisana knjiga koja odaje takvu počast caru i carstvu, nekom makar i nestalom imperiju, njegovim običajima i zakonima. Između Franje Josipa I i Boga nema nikakvih posrednika. On je predstavnik Neba na zemlji, i apostol Svete Rimske Katoličke Crkve, ali on ne da na svoje Židove. Protivi se antisemitskome bečkom gradonačelniku Luegeru, kojeg više puta odbija potvrditi na položaju, i pokušava od propasti sačuvati stari svijet. U tom svijetu nije bilo svejedno je li čovjek živ ili mrtav. U tom je svijetu i Židov bio čovjek. Joseph Roth nije, primajući kršćanstvo zapadnoga obreda, svoje srce predavao Sinu Božjem Isusu Kristu, nego Njegovome Apostolskom Veličanstvu Franji Josipu I. I to je tragika njegova židovstva, ali i znak odanosti jedinoj mu otadžbini.
“Radetzkymarš” jedna je od nekoliko najvažnijih knjiga našega habsburškog praidentiteta. Na način turskog i bosanskog Andrića, hrvatskog i jugoslavenskog Krleže, naš je i Joseph Roth. Bolje nego igdje, u tom romanu piše što smo izgubili 1914, kada je Austro-Ugarska objavljujući rat Srbiji objavila rat za vlastitu propast. U svojim mislima i osjećajima, mi smo i danas žrtve i atentatori iz toga rata.
Izvor: jergovic