Gledam istraživanje Vecture od 19. kolovoza, danas pristiglo u redakciju, pa razmišljam:HDZ, HSS, HSP AS, BUZ imaju 23, 6%
ORaH 20,6%
SPD, HNS; IDS, HSU 17,4%
Savez za Hrvatsku 4,8%
Laburisti 4,6%
Itd.
Što možemo zaključiti?
HDZ – pustimo na čas koalicione partnere na miru – ima priličan problem: Karamarko sebi ne smije dopustiti stvaranje neke desne Holy, a opet, kako HDZ-ova predizborna koalicija nema dovolj…nu podršku za saborsku većinu i formiranje vlade, pitanje je tko bi mogao biti postizborni koalicioni partner? I to snažni koalicioni partner. To je dakle problem HDZ-a: veliki postizborni partner.
Odgovor je: Milan Bandić i Ratko Čačić. Ali, Milan Bandić i Ratko Čačić – tu je i Vrkić u Osijeku , eventualno – ne mogu računati na uspjeh predizborne koalicije koja bi njihovu lokalno-regionalnu popularnost kumulativno pretočila u nacionalni uspjeh, i to iz dva razloga: a) prvi je taj što to naprosto tako u politici ne funkcionira, da bi uspjeh na državnim izborima bio suma parcijalnih lokalnih dometa, a onda, b) Čačić i Bandić nemaju isti glasačko tijelo, dapače, dio se njihova elektorata potire. Drugim riječima, Čačić i Bandić morali bi na izbore izaći samostalno, pa tek potom formirati postizbornu koaliciju koja bi bila prevaga u formiranju parlamentarne većine. Jasno, tu su i Laburisti, koji rastu, i Savez za Hrvatsku, i, u toj bi se perspektivi moglo računati na buduću HDZ-ovu koalicionu vladu. Naravno, ne, nisam zaboravio Pupovca, i to bi onda bilo to.
S druge strane imamo neospornu činjenicu da su SDP i ORaH, ili ORaH i SDP, naoko su u ogromnoj prednosti, ali, i tu je niz problema: suprotno od Karamarka, Milanović i Holy imaju problem s tim presudnim malim postizbornim partnerom. Jer, njima ne nedostaje puno, ali i to malo može vrlo lako biti nedostižno! K tome, ako bi ORaH i dobio više glasova no SDP – ja tu ipak imam zadršku, no, držimo se za sada postotaka kao da zaista izražavaju raspoloženje i volju građana – ne znam bi li Holy pristala na koaliciju s Milanovićem kao mandatarom. U stvari, tu se otvara pravi ponor: pitanje je hoće li uopće na ljevici biti dovoljno postizborne koncentracije, budući da bi treće mjesto SDP-a umah otvorilo pitanje povjerenja Milanoviću, dakle njegove smjene, a SDP u ovom času nema rješenja: zagrebački se i riječki socijaldemokrati ne podnose, i Bernardić ili Ostojić ne bi bili prihvatljivi Rijeci, a Komadina, primjerice, Zagrebu, pa ako se SDP ne odluči na vatikansku strategiju izbora nekog tko bi danas izgledao posvemašnji outsider – recimo: Aleksandra Kolarić, zašto ne, recite mi jedan jedini argument zašto Kolarićka ne bi mogla biti SDP-ova Holy? – gubitak izbora uz stranačke svađe SDP će gurnuti u višegodišnju krizu. No, pretpostavimo da ORaH i SDP pronađu modus vivendi: to bi značilo da im sada preostaje samo pridobiti Čačića, što je za Holy neprihvatljivo, Bandića, što je za Milanovića nemoguće, sve da Čačić i Bandić i dobiju više od 5%, a nije to nemoguće poznavajući energiju, trud i financije kojima raspolažu, kao što nije nemoguće da Laburisti tada okrenu glavu u lijevu stranu.
Jasno, uvijek je pitanje tko je na štihu, tko je mandatar, ali, iako Zoran Milanović nije primjer ničemu, nije li barem negativan primjer kako se dobiveni izbori upravo zbog nevičnosti jeziku pregovora mogu izgubiti? Što ostaje za zaključiti?
Ništa: sve je to na dugom štapu, i daleko su parlamentarni izbori, ali, ono što se u svakodnevnim razgovorima čini neumitnim, povratak HDZ-a i desne koalicije na vlast, začudo i nije tako izvjesno. To se jedino može i mora zaključiti: ništa još nije jasno, unatoč tome što se sve čini plauzibilnim. Konačno, predsjednički izbori uvelike će odrediti ishod parlamentarnih, jer, pobjeda Josipovića itekako može preseliti momentum na lijevu polovinu igrališta: ako Josipović dobije i drugi mandat, cijeli će SDP, kao i centar, pogledati u smjeru Pantovčaka, i moguće je očekivati potom i reartikuliranje odnosa u SDP-u i prije izbora, ali i sasvim drukčiji odnos snaga u RH a part od ove bipolarne ušančenosti HDZ-a i SDP-a.
Zato HDZ toliko inzistira na važnosti predsjedničkih izbora: izgubi li Karamarko – ne Kolinda, nego Karamarko – predsjedničke izbore, a anketa pokazuju da je odnos 58% naspram 42% u korist Josipovića, Hrvatsku čekaju silno turbulentna vremena iz sasvim jednostavnog razloga: HDZ naprosto nije fizički u stanju biti dva mandata bez vlasti, a kako je gubitak parlamentarnih izbora tada lako moguć, za očekivati je da uz svu bijedu u kojoj Hrvati žive, nastupi i doba nemira.- Sa svim se slažem, jedino što treba dodati u taj kalkulus sila da Zoki radi koliko može na tome da umanji Josipovićeve šanse – gubitak izbora manji mu je problem nego okupljanje lijevih pod Ivinim rukovodstvom. Najvažnije mu je da sačuva mjesto na čelu stranke, makar i u opoziciji, ako prije izbora ne uspije nešto ostvariti preko Podravke ili Ine., dodaje u komentaru Denis.
To nisam htio napisati da se ne veli da mutim vodu. Ni lijeve ni desne nisam htio opteretiri svojim insinuacijama, ali, imaš sasvim pravo: dokaz je tome prolongiranje SDP-ove odluke o kandidatu. Kakav nepotreban kalambur, odgovorio sam.