S večeri jednoga od kolovoških dana, kada se godina dijelila, a ljeto prelazilo u jesen, uz rječicu Bregavu, u Stocu, ispred bivšeg doma kulture, gdje gospodin Pero sad drži solidnu gostionicu, pred četrdesetak omađijanih slušatelja tekle su melodije minulog naroda. Gitaristu Atilli Aksoyu Bregava je svako malo krala intonaciju, požalio bi se uz smiješak, ljutnuo se na rijeku, čija je množina glasova bila ugođena mimo tonaliteta njegove i svake druge muzike. Ali, ipak, bilo je nečega u tom žuboru što je sefardskim pjesmama pružalo kontekst i pozadinu, bolju i istinitiju od tišine. Glasovi bistrih i ledenih kraških voda, dok prelaze preko oblih i okruglih kamenova, i nestaju u mraku, negdje izvan našega sluha; glasovi ljudi, desetina, stotina, tisuća, glasovi stotina tisuća ljudi, koji su se dozivali, koji su slavili, tugovali i pjevali na ladinu, u Bosni, Srbiji, Makedoniji, Grčkoj i Turskoj, sabrali su se tako u sluhu publike, dok je slušala Bregavu, slušajući duo Arkul.
Atilla Aksoy svira svedeno, škrto, minimalistički. Njegova gitara nagovještava neku mnogo širu i raskošniju zvučnu sliku. Glas Vladimira Mićkovića bi se u pravoslavnoj, u mokranjčevskoj tradiciji nazvao heruvimskim, anđeoskim. Obojica izbjegavaju patetiku, onu slatku tugu u koju tako lako pređu sefardske melodije kada ih pjevaju bez dovoljno razloga i unutarnjeg razumijevanja. Atilla je mostarski glazbenik, producent i gitarist, Vladimir je akademski slikar. Oni nisu tek muzičari koji bi se priklonili etno-trendu, koji se nakon pada Berlinskog zida proširio svijetom kao zvučna kulisa globalizacije. Preuzimajući kulturnu i glazbenu memoriju naroda kojeg više nema, pjevajući na jeziku kojim više ne govori nitko – osim sveučilišnih profesora i zanesenjaka rasijanih širom svijeta – njih dvojica množinu povijesnih, porodičnih i životnih iskustava nestalih ljudi pretvaraju u čistu glazbu. U Mostaru i Stocu, na mjestima na koja imaju snažna i vrlo svježa iskustva s – nestajanjem.
Prvi album “Il Bastidor” Arkul je objavio 2008. Nakon toga postali su relativno poznati među lokalnim i europskim poznavateljima i slušateljima izvorne glazbe. Nastupali su na world music festivalima, a u Sarajevu su prvi put zasvirali s Flory Jagodom, velikom pjevačicom, i posljednjim originalnim glasom bosanskoga i balkanskog sefardskog svijeta, koja zadnjih sedamdesetak godina živi u New Yorku. Nije lako zamisliti kako se Vladimir Mićković osjećao kada je prvi put zapjevao pred tom ženom.
Ali do sljedećeg albuma, “L’amor”, prošlo je šest godina. Objavili su ga u svojevrsnom samizdatu, u mostarskom Omladinskom kulturnom centru Abrašević, jednoj od najzanimljivijih i najintrigantnijih regionalnih institucija alternativne kulture. Naravno, “L’amor” nije u slobodnoj prodaji (ljubav se ne trži, niti ne kupuje…), jer, bit će, u nas i ne postoje dućani koji bi držali ovakve proizvode. Na albumu je deset pjesama na judeoespañolu, narodnih ili autorskih, iz repertoara Flory Jagode. Dvije među njima su, na neki način, amblematske.
Pjesmu “Saraj de oro” napisao je potkraj života, u Zagrebu, bivši profesor na sarajevskom arhitektonskom fakultetu, i jedan od posljednjih ladino pjesnika Isak Papo (1911-1996). Iz nekrologa, objavljenog u Jevrejskom glasniku, prepisujemo, stih za stihom, u prijevodu pa u orginalu:
Televiziju gledam sa zebnjom u duši:
Estremesido miro el televizoro:
moje se zlatno Sarajevo ruši.
Destruindo se esta mi Saray de oro.
I ne pomišljah da će istina biti to,
Nunka pensavone pudia ser verdad,
nečovječnost tolika i to strašno zlo.
Tonta inumanidad i terribile krueldad.
To što se zbiva čine građani što su bili
Loke se pasa azen sus sivdadinos
do jučer prijatelji, susjedi naši mili.
Ayer amigos i ton buenos vizinos
Sve ruši politika okrutna koja nema
La cruela politica todo derroka
osjećaja, ljude mijenjajući posvema.
Enteramente ala diente troka
Ova pjesma, koju je Vladimir Mićković, kao i sve druge, savršeno slio u melodiju, trebala bi u povijesti književnosti biti zabilježena kao posljednja bosanska i sarajevska pjesma napisana na judeoespañolu, marom posljednjega bosanskog i sarajevskog pjesnika tog jezika. Rijetko bivamo tako fatalno svjesni da je nečemu kraj.
Drugu amblematsku pjesmu na albumu napisao je Abraham Kapon (1853-1930), najvažniji sarajevski ladino pjesnik, novinar, jevrejski prosvjetitelj i dramski pisac, koji je, između dva rata, sa svojim uprizorenjima prvi, a na žalost i posljednji, doveo judeoespañol na pozornicu Narodnog pozorišta. Pjesma “A Espana” bolna je i čežnjiva ljubavna pjesma sefardskoj pradomovini, koja ih je odbacila i protjerala. I tako je između Sarajeva i Espanje, “sa zebnjom u duši”, nestalo svijeta koji je pjevao najtužnije od svih, uglavnom tužnih, balkanskih pjesama.
Atilla Aksoy i Vladimir Mićković – sud je i osjećaj ovoga slušatelja – vladaju kao nitko drugi, tom sefardsko-balkanskom tugom. Umjesno distancirani, oni ne preuzimaju tuđu nesreću kao svoju, niti na pozornici glume pripadnike nestaloga svijeta. Oni su glasovi sjećanja, u vremenu kada više nema onih koji bi se sjećali. Delikatni i suptilni, nikada ove pjesme neće privesti estradi.
Iako, zapravo se radi o pučkoj muzici, otvorenoj i javnoj, koja se širila po bjelavskim avlijama, i spuštala prema gradu, uklapajući se, nekako prirodno, u suzvučja orijentalnog Sarajeva. Kada u pjesmi “Jo hanino tu hanina”, jednoj od najpoznatijih, koju bismo najradije prevodili kao “Lijepa li sam, lijepa li si”, pjevač u zanosu pjevačice više puta ponovi ono sevdalijsko aman, njegov se zov u smislu i sadržaju spoji i slije u pjesme drugoga jezika i drugog naroda, ali zapravo istog svijeta. Koliko god bili marginalni i manjinski, bosanski su i balkanski Sefardi, dok god ih je bilo, snažno utjecali na identitete svojih slavenskih susjeda. Kada su u Holokaustu Sefardi zbrisani s lica zemlje, opustošene su i duše njihovih susjeda. Istina, malobrojni su tu pustoš prepoznali i definirali, ne dopuštajući da im se duša naseli divljaštvom, poput onih ruševina, na kojima i danas piše: Zauzeto, Hrvat! Zauzeto, Srbin!
Pjesma “Ay Querida”, koju je Arkul snimio još prije šest godina, i koja se može naći na YouTubeu, tom najvećem skladištu i đubrištu u povijesti ljudskoj, sigurno je i najpoznatija sefardska pjesma uopće. Malo nakon Velikog rata, još dok su dame u ishavijesti padale u nesvijest, i nije zavladao ton film, nego je moj praujak Rudi u bioskopima Apolo i Volta svojom violinom pratio zbivanja na najnovijim hitovima nijemog filma, “Ay Querida” je bila svima poznati šlager. Pa kada bi se razvila neka fatalna ljubavna scena, kojoj se slutio nesretan kraj, Rudi bi u svoje ćemane zagudio “Ay Querida”, i narodu bi potekle suze.
Tuga te pjesme troši se, evo, već devedesetak godina, ali je stalno tu netko tko će je ponovo otpjevati, čak i ne znajući što to pjeva. Za ozbiljnoga pjevača opasna je to stvar. Ozbiljni pjevači izbjegavaju pjesme koje svi znaju, čuvaju se te propasti da publika zapjeva skupa s njima, ili da se u njihovu glasu čuju falšni i lažni glasovi svih prethodnih pjevača. Da bi takva pjesma imala smisla, morala bi se moći otpjevati kao da se pjeva prvi put.
Eto, tako je u Stocu, sredinom kolovoza, oko Velike Gospe i Preobraženja Gospodnjega, dok su okolo zrile prve smokve zimice, Vladimir Mićković uz Bregavu i uz Atillu Aksoya pjevao “Ay Querida”, kao da tu pjesmu prije njega nije pjevao nitko. Bio je to velik, iskupljujući doživljaj, koji se, međutim, drukčije ne može prenijeti, nego pjesmom. Dok je Bregava jedno za drugim sricala imena nestalih, publika se ledila na svojim stolicama, nesvjesna što joj se to, zapravo, događa. Trajalo je kratko, a onda je svega nestalo. Svijet je na čas bio preobražen jedinstvenim umjetničkim činom.