U Jaramani, predgrađu Damaska, u bombaškom napadu je 7. kolovoza ubijeno 18 civila, a 56 ih je ranjeno. Među mrtvima je i troje djece, a u cijeloj međunarodnoj zajednici je među prvima Rusija bez zadrške osudila taj barbarski čin, prenosi PressTV. O tom su zločinu samo rijetki mediji na zapadu izvijestili s dva retka, a vlade koje su sponzori počinitelja tog zločina niti jednom riječju nisu spomenuli tu tragediju. Možda zato jer su djeca koja su ubijena u bombaškom napadu bili “simpatizeri Bashara Al-Assada” i sami tim su zaslužili sudbinu koja ih je zadesila.
Human Rights Watch jedostrano osuđuje sirijsku vojsku za zločine
U isto vrijeme međunarodna udruga za ljudska prava Human Rights Watch objavljuje izvješće u kojem navodi kako je od veljače do srpnja ‘pod kišom projektila koje su ispalile snage režima iz Damaska ubijeno preko 200 ljudi’.
HRW optužuje Assadove trupe ‘za korištenje balističkih projektila u sedam sirijskih provincija, a u kojima je u devet napada život izgubilo 215 ljudi, među kojima stotinu djece’.
Za ova stradanja je prema izvješću HRW-a odgovoran osobno predsjednik Bashar Al-Assad ‘jer je Vrhovnom stožeru dao zeleno svjetlo za korištenje balističkih projektila Scud na naseljena područja’. Svjetski poznata udruga za ljudska prava upire prstom u 155. Brigadu sirijske vojske, jer je prema njihovim izvorima upravo ta postrojba odgovorna za ispaljivanje balističkih projektila na naseljene četvrti u kojima je nemoguće razlikovati ‘borce’ od civilnog stanovništva.
U cijelom izvješću se sirijski pobunjenici, strani plaćenici i teroristi jednostavno nazivaju ‘borcima’. Tako da neupućeni čitatelj ne zna da li se radi o borcima za zaštitu okoliša, borcima za prava žena ili nacionalnih manjina ili je riječ o oružanim frakcijama koje, čineći najstrašnije zločine koji su zabilježeni u novijoj povijesti, u jednoj suverenoj zemlji već više od dvije godine pokušavaju srušiti legitimnu vladu i njenog predsjednika.
Međutim, za vladine snage je rezervirana drugačija terminologija:
‘Vojni zapovjednici, kao i političari, ne bi smjeli korištenje balističke projektile u naseljenim područjima i svugdje gdje se nalaze civili. Sve ukazuje kako je sirijska vojska nesposobna razlikovati borce od civila, što je teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava’, stoji u izvješću HRW-a.
HRW u svom izvješću ne govori istinu kada piše ‘kako nije utvrđeno da je su se u pogođenim zonama nalazile baze ili vojni ciljevi naoružane oporbe‘, jer se iz brojnih snimaka vidi kako u gradskim četvrtima pod nadzorom pobunjenika postoje baze i uporišta koji se u svakom sukobu tretiraju kao vojni ciljevi.
Sirijski pobunjenici u gradskim četvrtima Aleppa za koje HRW tvrdi ‘kako nema dokaza da su među civilnim stanovništvom vojni ciljevi’
Amnesty International i zločini ‘snaga režima iz Damaska’
Kako Human Rights Watch ne bi ostao usamljen u pristranom izvještavanju sa sirijskog bojišta pobrinula se još jedna međunarodna organizacija poznata po obrani ljudskih prava – Amnesty International.
Dužnosnici Amnesty Internationala izjavljuju kako su ‘ogorčeni zbog stradanja civila u Siriji’, ali u svojim brojnim izvješćima nisu spomenuli masakr u Jaramani. Budući da su brojne agencije izvijestile o napadu, a sirijska agencija SANA je čak objavila snimke i fotografije s lica mjesta, čudno je kako AI ništa ne zna o postavljenoj bombi u Jaramani i ubijenim civilima.
Teroristički napad u Jaramani, predgrađu Damaska, u kjem je 7. kolovoza život izgubilo 18, a ranjeno je 56 ljudiMediji na zapadu citiraju Amnesty International koji službeno nema svoje predstavnike u Siriji, ali je zato u zonama pod nadzorom pobunjenika čest gost aktivistkinja Donatella Rovera, koja je samo ove godine objavila desetak izvješća o ‘stradanjima sirijskih boraca (pobunjenika i stranih plaćenika op.a.) i civila koji se žele riješiti tiranina Assada’.
Dakle, Donatella Rovera je često u društvu onih čija su braća po oružju postavila bombu u Jaramani, ali je to očigledno nimalo ne smeta.
Rovera je užasnuta odlučnošću sirijske vojske i njihovom željom za pobjedom. Izjavila je ‘kako režim koristi zabranjeno oružje’, a s druge strane se nije sjetila u to zabranjeno oružje uvrstiti i auto-bombe postavljene na trgovima prepunim civilnog stanovništva. Za nju je ‘zabranjeno oružje’ ono koje koriste sve vojske svijeta kada brane svoju zemlju, uključujući i balističke projektile.
Kako bi sačuvala trunku vjerodostojnosti, spomenula je i zločine sirijskih pobunjenika, ali je kao vrsni profesionalac to uspjela okarakterizirati kao ‘kolateralnu štetu’.
‘Zločine koje čine pobunjenici (AI ipak koristi taj termin za razliku od HRW-a, op.a.) su uglavnom nad zarobljenim pripadnicima vladinih snaga, ali su te skupine poznate civilima prema kojima imaju jedan sasvim drugačiji odnos’, tvrdi Donatella Rovera, iako ne pojašnjava kakav je to ‘odnos’.
U izvješćima Amnesty Internationala ne piše kako pobunjenici i Al-Qaedine milicije u Aleppu žene prisiljavaju da nose burke i kako izgladnjuju civilno stanovništvo kako bi u njemu slomili volju za bilo kakvim otporom. Njena poruka je jasna: ‘Pobunjenici su dobri, iako među njima ima poneki zločinac!’.
Kako je moguće povjerovati u tvrdnju da je vladi cilj ubiti što više svojih građana i da je Assad sadistički tiranin koji dan za danom masakrira civile, dok ta ista vlada i predsjednik još uvijek uživaju većinsku potporu među stanovništvom Sirije. Nepojmljivo je kako netko može povjerovati, pa makar to pisao i Amnesty International, da Sirijci podržavaju heroje-atentatore i zločince iz pobunjeničkih redova, kao i strane plaćenike koji se video zapisima hvale okrutnošću s kojom postupaju prema civilima i zarobljenicima.
Nazivati ‘narodnom pobunom’ kaos u Siriji, kojeg već dvije i pol godine vojno, financijski i logistički podržava jedna od najmoćnijih zemalja na svijetu; Sjedinjene Američle Države, skandalozan je i pristran stav svjetski poznatih udruga za ljudska prava i to je neoprostivo.
Ovo nije prvi put da se Amnesty Intenational i Human Rights Watch koriste za ostvarivanje vojno-političkih ciljeva Washingtona. Podsjetimo na izvješće iz ’80-ih kada je Amnesty International optužio afganistansku vojsku za nasilje nad zarobljenim mudžahedinima i jednako kao danas u Siriji zaboravljao auto-bombe i strašne zločine koje su nad civilima činile milicije Osame Bin Ladena, tada saveznika SAD-a. Možda nije naodmet spomenuti da je direktor Amnesty Internationala svojevremeno bio Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika i mozak ‘afganistanske klopke’ za Sovjetski Savez.
Ni u sirijskom sukobu nije prvi put da AI i HRW ‘iznenađuju’ svojim stavom. Slično je bilo sa zločinima u Houli, Baniasu, Hatlahu, sveučilištu u Aleppu i mnogim drugim manje poznatim stratištima u kojima su Amnesty International i Human Rights Watch svojom šutnjom, a što je nespojivo s njihovom ulogom, praktično postali saučesnici zločina.
Što reći na kraju? Za Amnesty International djeca u ruševinama
Jaramane su ‘Assadove pristaše’, jer da nije tako, s njihove strane bi taj zločin bio osuđen. Važno je napomenuti kako je aktualna ravnateljica američkog ureda Amnesty Internationala Suzanne Nossel, bivša pomoćnica državne tajnice Hillary Clinton, i možda je zaista došlo vrijeme da se preispita uloga i utjecaj ove organizacije u međunarodnoj zajednici, jednako kao i Human Rights Watcha.
Suzanne Nossel, bivša asistentica državne tajnice Hillary Clinton – aktualna ravnateljica američkog ureda Amnesty Internationala
Izvor: Advance
