Da, spominje se ta sveta riječ “brak” (i pritom ne mislim ništa loše), ali ništa se etimološki loše ne nalazi ni u riječi gej. Foto: Zagreb Pride
U posljednje je vrijeme – koje se protegnulo na gotovo godinu i pol – inicijativa U ime obitelji (u daljnjem tekstu: Inicijativa) sklona jezičnim zavrzlamama i zaštiti riječi. Čudi stoga što Hrvatska nema zakon o jeziku. (Nikako da se lingvisti i zakonodavstvo dogovore što i kako s njime.) Doduše, bilo je 2012. i 2013. razgovora i pričica o nacrtu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, no i to je palo u vodu. Hrvatska realnost? Da, od pamtivijeka. Želimo svoje, a ne poštujemo ni svoje ni tuđe. I još se protivimo novinama, jer čemu mijenjati ono što se temelji na vrijednostima. No, nećemo zalaziti u raspravu o značenjima – osim onim leksičkim.
Nedavno je Inicijativa započela raspravu o zaštiti riječi/termina brak. Zanimljiva je to praslavenska riječ borkъ, odnosno staroslavenska brakъ. Već je u Velikome rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića (izdanje iz 2006. godine) brak definiran kao, citiram, zajednički život muškarca i žene usklađen s civilnim (građanskim) ili crkvenim zakonima i propisima (str. 109).
Foto: Wikimedia
Postoji tu i preneseno značenje, ali nije odveć bitno za nastavak ovoga teksta. Ono što jest bitno ujedno je i poveznica riječi s ustaljenim sintagmama – brak iz računa (interesa), crkveni brak, divlji brak, građanski brak, mješoviti (miješani) brak, morganatski brak – te frazemima poput ponuditi brak, razvrgnuti brak, sklopiti brak. Mnoštvo je tu dakle brakova, a nijedna definicija ne nudi nešto u čemu se spominju dvije strane koje svjesno ulaze u – brak. Strane, osobe, a ne isključivo muškarac i žena. Ne počiva to na naravi jezika; radi se o tradiciji.
Što je onda, ako ćemo tako protumačiti naziv Inicijative, “obitelj”? Tako promatrano, sasvim je obična riječ bez značenja, odnosno ono čemu značenja itekako možemo mijenjati umetanjem slova, slogova, dodatnih riječi.
Tradicija i vrijednosti
Hrvatski jezik, kao i svaki drugi svjetski jezik (pa i pidžini i kreolski jezici), ima svoju povijest. Razvio se iz indoeuropskoga jezika koji se pak temelji na praindoeuropskome, a pripada skupini slavenskih jezika.
No, nije usamljen u toj skupini, a nije ni sama skupina. To što smo njegovi govornici ne čini nas tek govornicima jezika čija se gramatika sastoji od čak sedam padeža, mnoštva vremena, glagolskih vrsta i razreda, već i narodom koji se razvoju jezika treba posvetiti. Želimo li to učiniti, ne moramo se razmetati globalizacijom, nametanjem kojekakvih tuđica i posuđenica – možemo se posvetiti i opismenjavanju građana.
To ne znači da ćemo se svesti na učenje riječi napamet; poradit ćemo na razumijevanju interpunkcijskih i pravopisnih znakova, razlikovanju č i ć (ili pak ije i je, dž i đ), pisanju velikoga i maloga slova itd. Dakle leksemi sami dolaze tijekom poigravanja pravilima. A čemu sve ovo, pitate se? Zbog onoga što se nalazi u početnome odlomku – tradicije i vrijednosti.
Obitelj – obična riječ bez značenja
Osvrnuo bih se prije toga na sintagmatsku oslabljenost značenja naziva Inicijative. U ime obitelji (ovo “u ime”) sasvim je ispravan način pisanja stalne veze riječi, pa govorimo u ime obitelji, pišemo u ime obitelji itd. No, već drugi primjer kazuje nezgrapnost ovoga “u ime”. Pisati “u ime” može se protumačiti kao pisanje namjesto nekoga drugoga ili pak doslovno pisanje u ime/naziv (primjerice nadopisati neko slovo u nečije ime na papiru). Što je onda, ako ćemo tako protumačiti naziv Inicijative, obitelj?
Foto: Wikimedia
Tako promatrano, sasvim je obična riječ bez značenja, odnosno ono čemu značenja itekako možemo mijenjati umetanjem slova, slogova, dodatnih riječi. Kada bi naziv bio Uime obitelji, nitko se od lingvista ne bi ni sjetio ovoga drugog tumačenja izraza. (Jer naime sve ovisi o tome kojim se pravopisom služimo, a ne imamo li argumenata za to.) Isto s obitelji vrijedi i za brak.
Mnoštvo je tu dakle brakova, a nijedna definicija ne nudi nešto u čemu se spominju dvije strane koje svjesno ulaze u – brak. Strane, osobe, a ne isključivo muškarac i žena.
Heteroseksualnost nije normalna, samo je uobičajena. – Dorothy Parker
Ako je brak već definiran u Ustavu Republike Hrvatske kao zajednica žene i muškarca, potom i u Obiteljskome zakonu, čemu protivljenje sintagmi gej brak? Da, spominje se ta sveta riječ (i pritom ne mislim ništa loše), ali ništa se etimološki loše ne nalazi ni u riječi gej. U svome izdanju Velikoga rječnika hrvatskog jezika nisam, eto, pronašao definiciju te riječi, ali Hrvatski jezični portal (nadopuna Anićevu rječniku) navodi da postoje dvije njezine varijante – imenica gej/gejevi i indeklinabilni pridjev gej.
Osvrnemo li se na riječ kao imenicu, to je žargonizam, dakle ne pripada pretjerano hrvatskomu standardnom književnom jeziku. Kada se radi o indeklinabilnome pridjevu, također je riječ o žargonizmu. Zaključak je sljedeći – nijedna varijanta nije prihvaćena kao standardni izraz. Svijet je spašen.
Gej brak, homoseksualni brak
Da je riječ o standardiziranome nazivu, bio bi to homoseksualni brak. I tada jezičari poput mene ne bi gubili živce zbog indeklinabilnoga pridjeva koji se vrlo lako može učiniti deklinabilnim ako se pretvori u sintagmu dviju imenica – brak gejeva. Ali ponavljam, ni standardni izraz ni pravilniji izraz nisu ono čemu se Inicijativa protivi. Isto se događa i s bejzbol-palicama – sjetite se barem palica za bejzbol ako ne možete bejzbolskih palica. Znam, nije to ustaljeni izraz, stoga nemam pravo zamjerati ikomu išta. I sam se služim razgovornim stilom, pa nerijetko “zeznem” odanost standardu. Mea culpa, mea maxima culpa.
Međutim nikomu ne branim uporabu žargonizama, “skretanje” u nestandardno izražavanje ili izmjenu precizno definirana termina. Gej brak upravo je primjer toga. Inicijativa je naklona lingvistici, a argumenti su im temeljeni na tradiciji. Jezik se per se ne odupire tradiciji, ali nije ni da joj je pretjerano podložan. Mijenja se, mijenjaju se značenja, prilažu nova, a ljudi nikako da revidiraju svoja poimanja svijeta.
Ako je brak već definiran u Ustavu Republike Hrvatske kao zajednica žene i muškarca, potom i u Obiteljskome zakonu, čemu protivljenje sintagmi gej brak?
No, da ne zagorčam život mnogima – a ni sebi; toliko me toga još čeka za ovoga života – napisao bih ovo: riječi su samo riječi. Vi im pridajete ona prava značenja. Kada bismo se povodili za tradicijom, u izrazu gej brak jedino bi tradicijski vrijedno bilo održati riječ brak. Gejevi i ono što je gej ne pripada tradiciji, a ni etimološki nije hrvatsko. Samo je prilagođeno hrvatskomu jeziku. (Primjećujete li koliko se toga prilagođava hrvatskomu? Prilagodba je ključna riječ u tome.) Također bih kazao da ni homoseksualni brak nije u potpunosti hrvatski izraz – ima tu i grčkoga i latinskoga porijekla.
Sretan brak
Tradicija se poštuje, a ne nameće. I nisam zamijetio da homoseksualci nameću svoje izražavanje svekolikomu puku. Svatko ponaosob “čuva” svoj način izražavanja. Gotovo da graniči s idioglosijom (v. Hrvatski jezični portal), odnosno toliko individualnomu izražavanju da je praktički nerazumljivo ostatku društva. Takva su i značenja; ne razumijemo se svi u potpunosti, tek se “snalazimo” u razumijevanju.
Naposljetku završavam svoje lamentacije onime što doista ne valja s gej brakovima – gej dolazi iz engleskoga gay, a zamislite, ono što danas označuje homoseksualce i homoseksualno nekoć je značilo sretan, srećušan, veseo (prev. iz Oxford Advanced Learner’s Dictionary, Albert Sydney Hornby, str. 617). Stoga napomena Inicijativi i pobornicima teze da gej brak narušava svaki brak – protivite se sretnomu braku, ma o kojoj se vrsti braka radilo. Životno partnerstvo postoji i kao termin i kao trenutačni način ostvarenja životne zajednice osoba istoga spola. Koliko još riječi želite “zaštititi”? Kao što vidite, malo vam ih preostaje.