Oksimoron je stilska figura u kojoj se spajaju antonimi, kontradiktorni pojmovi, na primjer slatka sol, pametni socijaldemokrat ili pošteni hadezovac. Lucidnije shvaćanje, kao Jorgeovo, oksimoron vidi kao složenicu u kojoj jedan pojam, epitet, prividno ili kao da proturječi drugome, riječi kojoj se dodaje: tako su alkemičari govorili o crnom suncu, a gnostici o tamnoj svjetlosti.U jednom slobodom razgovoru Rodin senior kazao mi je da paradoks vidi kao povlaštenu misaonu figuru prosvjetiteljstva; karmine na kojima smo taj razgovor vodili trajale su prekratko da argumentaciju čujem do kraja.
Paradoks, srodan oksimoronu, od kojega se razlikuje tek utoliko što njegovi pojmovi nisu proturječni nego neskladni, javlja se redovito u maniristička doba; govorim o manirizmu kao formi mentis, ne o stilskoj epohi. U takva vremena politika je, a i to je maniristička definicija, kaos iz državnog rezona.
Stoga sam svaki puta oprezan kad javni govor preplave ove figure: desnica govori o ljevičarskom fašizmu, ljevica o liberalnom totalitarizmu, socijaldemokratski je premijer liberalni konzervativac, za razliku od predsjedničke kandidatkinje desnice koja bi da je – moderna konzervativka.
Kad javnost zazvuči oksimoronično, odmah znam da je u podmetu rezon onih koji zapravo vode državu.
Koji je to rezon?
Nered u rečenici, kaže Krleža, nered je u glavi. Stoga je paraliziranjem logike, anesteziranjem racionaliteta, jednostavno umrtviti javnost: ona pretpostavlja razumsku formu argumentacije, koju paradoks i oksimoron osujećuju.
Budući da nam mediji nude software kojim procesuiramo stvarnost i njene procese, pojava je tog programiranog kaosa pouzdan znak neke velike prevare: nešto se krupno zbiva, što se želi prikriti, ili prikazati upravo suprotnim od onoga za što se izdaje da jest.
Na što aludiram? Aludiram li na išta određenoga?
Nisam ni sam bio siguran, jer tek sam uočio simptome, ali nisam odmah znao i dijagnozu. Pišući ovaj status mislim da sam sebi doveo do pojma o čemu je riječ: u izborima koji slijede sve je prevara.
Mislim i na predsjedničke i na parlamentarne izbore.
Na predsjedničkim izborima Hrvatska se, a da nitko ne zna zašto, bipolarizirala po logici parlamentarnih izbora: odjednom je nametuto radom medija bipartijno sučeljavanje, štoviše sučeljavanje crvenih i crnih.
Kandidatkinja desnice to nije, jer ono što bi desnica u Hrvatskoj htjela da bude, alegorizira Ruža Tomašić, glasovi do EU-izbora dokazuju, a ne Kolinda Grabar Kitarović; ona je naprosto u nesporazumu s kontekstom.
Kontekst je ionako izabrao smokvin list, kao narančasta koalicija Budišu, samo je onda nacionalističko prikrivalo socijalističko, a ovdje navodno socijalni senzibilitet prikriva nacionalni resentiman.
Da stvar bude gora kontekst ionako neiskreno izabire predstavnicu, ne samo licemjerno, jer, dok se licemjerje sastoji u izboru osobe koja ne pokazuje pravo lice HDZ-a, neiskrenost se nahodi u činjenici da će izabranica u jednom trenutku ostati bez potpore konteksta.
Ono što će Kolinda Grabar Kitarović tada shvatiti kao prevaru, jest činjenica da je to početni naum, nikako ne nasumični slijed događaja ili incident.
Prevara je nadalje fiktivna stranka ORaH: nitko, ali ama baš nitko u Hrvatskoj ne bi znao odgovoriti na pitanje zašto u zemlji na rubu bankrota misli da bi Mirela Holy sa skupinom posve nepoznatih ljudi koji rješavaju testove inteligencije, što je masivan znak mentalne malaksalosti, mogla ovu zemlju izvuči iz krize programom koji – ne postoji? Program koji svatko može pročitati, nitko ne zna, jer – nema se tu što znati: u svakom pasusu svake točke toga programa samo je jedno te isto: pojam iz naziva te stranke, koja slobodno može s HDZ-om kazati: naše je ime naš program, i tu stati – održivi je razvoj sve što ORaH zna kazati, a to ravnovjesje prirode, društva, tehnike i astralnih konstelacija školski je primjer onoga što Sloterdijk zove teror radikalnih apstrakcija: zapravo, to ne znači ništa, jer u toj apstraktnosti programa ORaH ne nudi niti jedan jedini konkretan odgovor ni na jedno otvoreno pitanje današnje Hrvatske.
K tome – ako se za Kolindu Grabar Kitarović kaže da prosperira iako nije izgovorila niti jednu riječ, a što je to pamtljivo kazala Mirela Holy? Ne meni, sebi citirajte jednu njenu značajnu misao ili rečenicu! Što?
Ništa, naravno, jer, ORaH je čista klasičan primjer manipulacija javnošću: e da bi se osujetilo Milanovića i SDP, nezajažljivoj potrebi građana za temeljitom promijenom, vapaju za novim u razočaranju svime starim, odgovorilo se samoispunjajućim proročanstvom: ORaH je sve do ovog mjeseca rastao jer su ankete sugerirale njegovu rastuću popularnost, mada, ponavljam, u zemlji u kojoj se “Breaking Bad” pokazuje u kasnonoćnim satima zbog preglupe publike kojoj bi tako nešto bilo neshvatljivo i dosadno, ne postoje načelne pretpostavke razumijevanja ono malo ideologije u sadržaju političkog programa te stranke. To pak što je Mirela Holy kao nekonvencionalni Goth javnosti simpatična, posebna je priča: za Slovence je bilo dovoljno zvati se Cerar, pa što darkeri ne bi bili in u zemlji u kojoj je uniforma, da se ne lažemo – crne boje.
Ljevica… htio sam nastaviti, ali ljevica je oksimoron per se: kakva hrvatska ljevica, pa to je trijezan Zagorac!? Pa predsjednik socijaldemokratske stranke sa mnom u eter diskutira o svojoj tezi da socijaldemokracija danas ne postoji. Dopuštam. Oni su socijaldemokrati, možda oni znaju bolje. Jedino, ako se premijer deklarira kao liberalni konzervativac, zašto je u SDP-u, i, zašto je SDP socijaldemokratska stranka?
Uostalom, budimo na čistu: kakva socijaldemokracija, kakvi pučani, nema tu nikakve ideologije doli klijentelizma. Upišeš se u crvene ili crne i staneš u kruhoborački red, pa ako dovoljno dugo šutke stojiš, zapadne te sinekura. To je politika u Republici Hrvatskoj.
Ostalo su laži, kad je riječ o programima, privid, kad je riječ o procesima, ili manipulacija, kad je riječ o fenomenima koji nemaju nikakvu supstancu: čak su i HDZ i SDP light-varijante, sasvim desupstancijalizirane stranke lišene svoje biti, jer Kolinda je HDZ Zero, HDZ bez nacionalizma, dočim je Milanović lišio SDP socijaldemokracije, kao što je sugestijom britanskog impulsa, koji je išao preko EPH godinu dana, tekstovima od Cviića do Butkovića, redefiniran po lib-lab protokolu, o čemu sam pisao prije pet, šest godina, pa kad su i jedni i drugi kava bez kofeina, kakvu tek zbilju imaju Kujundžić ili Holy? Oni su stvarni baš kao i bulumenta predsjedničkih kandidata koja je nicala u vrijeme kad se Stipe Mesić kandidirao za predsjednika, u oba ciklusa, jer su ti maheri znali kako se to radi i, što je važnije, zašto se to radi: čemu ti homunkulusi koji atomiziraju, fragmentiraju i obesmisle kampanju, koja je u biti bila čista pirotehnika, scenski spektakl.
Prevara je naravno i sama institucija Predsjednika RH, jer s obzirom na ovlasti, ne samo da se Ivo Josipović ne bi mogao sjetiti što je to kapitalno učinio za svoga mandata, nego se ni Kolinda Grabar Kitarović uz najbolju volju ne može sjetiti što bi ona učinila da mandat izbori; ta – a što se tu ima na Pantovčaku činiti? Ako netko nešto hoće, onda mora krenuti u outsourcing, kao što je Mesić radio, a onda su posljedice dalekosežne, jer se taj neformalni network u nestručnoj javnosti niti ne razaznaje, pa zamljom vladaju subliminalne elite o kojima nikada ništa ne ćete saznati.
Josipović bi najbolje učinio kad bi kazao da će u sljedećem mandatu ili demontirati insituciju Predsjednika kakva je danas, ili zatražiti ustavnu redefiniciju i osnaženje uloge Predsjednika, budući da slučaj Milanović pokazuje da je to neophodno, a k tome slučajevi kao što je ignoriranje uloge Ustavnoga suda zorno demonstriraju bazično nerazumijevanje važnosti sistema checks and balances i uloge Predsjednika u njemu. Ionako je Mesić preragirao na Tuđmana, smanjujući ovlasti predsjednika preko mjere, budući da je preko mjere Tuđman te ovlasti uvećao: ono što je trebalo, a što se nije znalo, jest svesti ih na pravu mjeru.
Prevara su, treba li isticati, i mediji: zamislite medije koji umjesto da izražavaju, sugeriraju javno raspoloženje elektorata u izbornoj godini, operirajući fiktivnim postocima popularnosti sasvim fikcionalnih aktera političke dinamike zemlje! Što znače postoci popularnosti Milana Bandića kao aktera parlamentarnih izbora? O čemu je tu riječ? O kojoj stranci? O kojoj listi? O čemu se tu brblja i brlja? Ili se tu pred nama, u živo, propituju modeli i cizeliraju mogući odnosi na sceni koju se uštimava baš kao da je sve to za pravo, iako nitko iole razuman ne bi znao odgovor zašto bi protagonisti političkog života zemlje trebali biti: dva ideološko-počitički bankrotirana bloka opterećena prošlošću koja ih demantira u rasponu od udbaške infiltracije do privatizacijskog kriminala, klijentelizma i svekolikog korupcijskog balasta, potom stranke koje naprosto moraju postojati jer su očito izraz volje visokih međunarodnih adresa pa njihovi lideri i aglutinacije kadrova oko njih prosperiraju bez obzira na realni kapacitet i izborni domet i legitimaciju, zatim one koje su u odnosu na centrale, lijeve i desne, kao Lokomotiva spram Dinama, ekspoziture, jednokratne političke pojave svedene na jednokratne političke profile, što kao clownovi koji su one-man-band i verglaju i bubnjaju i trube u kakofoniji besmislenih obećanja, radničkih i ratničkih, ili konačno one što vječno postoje, poput IDS-a, intaktne, zbog strateških potreba hrvatske undergorund-politike, pa ih se nekim čudom ne procesuira, iako su metonimija onoga što je HDZ u cjelini: IDS je smrdljivija kloaka od HDZ-a, koncipirana u osnovi u ideološkom ključu krvi i tla – oni s onu stranu Učke imaju pravo stvoriti svoju naciju iz ideološke fantazme o Istrijanima, čak ne Istranima, jer potonje je od Istra, a prvo od Istria, da se koji Hrvat ne bi ni slučajno zabunio – koja je više od dva desetljeća radila samo i jedino ono što je HDZ činio za Sanadera, ali, jer je uglavnom Stipi Mesiću tako odgovaralo, ne samo zbog mira u zemlji nego i zbog Kanfanara i inih investicija, nekim volšebnim čudom te se regionaliste ne dira; interesantno. Zašto bi tome tako trebalo biti?
Zašto ta dva bloka imaju dva kandidata za predjednika, a zemlja upravo zbog ta dva bloka stoji na rubu bankrota, stečaja, tutorstva, možda i socijalnih nereda, vječno zatočena u četrdesetipetoj, u obračunima po šumama i gorama, u koje se sukob projecira jer stvarnog aktualnog antagonizma među njima i nema, osim svađe oko podijele plijena, ako se htonskom infrastrukturom koja povezuje ljevicu i desnicu u Hrvata interesi ne usaglase mimo parlamentarne i inih javnih debata?
Zašto, otkud to?
Tko je to nametnuo da tome tako treba biti?
O tome tko je poželio da jedan od kandidata do zadnjega časa sjedi u NATO-u i, da se i Vlasi dosjete, presjeda u Trilaterali, ne želim ni govoriti: to je ionako irelevantno, iako je indikativno: jasno je da je vanjski pritisak presudan faktor politike u Hrvatskoj, što uostalom priznaje expressis verbis sama Kolinda Grabar Kitarović, kazavši nesmotreno na počektu svoje kampanje da od Washingtona i Bruxellesa traži placet za kandidaturu. Što onda kazati na taj vid prevare, kad se ona više niti ne prikriva: kad se sam demokratski proces delegitimira od strane onih čiji je to glavni eksportni proizvod, kao što sam neki dan kazao, doduše već s žigom: Made in China?
Neću dalje. Neću duljiti. Sami možete nastaviti, od pojave do pojave, od zbivanja do zbivanja. Sve je to privid, ali, kako bi govorio Cipra, privid koji je vid istine same. Onaj koji nam ipak otkriva istinu: istinu koja glasi baš kao i jučer, kao i svih prethodnih dana, mjeseci, godina i desetljeća, a ako već toliko dugo jedna te istina opstaje i traje, onda ona mora biti refleksivna, istina koja ima svijest o toj svojoj postojanosti, pa kao i jučer glasi: Ništa se neće promijeniti i sve će ostati isto.
U takvom miljeu politička aktivnost shvaćena je kao politička interpasivnost, odnosno djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena, što je implicitna parafraza poznate rečenice iz Lampedusinog romana Il Gattopardo: “sve se mora promijeniti kako bi sve ostalo isto”. Ali, fascinatno je u tome da stats quo odgovara i građanima. Budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi, građani osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok.
Očito, hrvatski bi građani, ne prvi puta, nego prije: i opet!, na izborima izglasali promjenu. Kakvu promjenu? Očito, ne žele više ovako živjeti. Žele bolje živjeti. Ali, to neće biti dovoljno: u Hrvatskoj je posve jasno da građani ne misle kako su svi politički problemi riješeni, pak preostaju tek oni gospodarske naravi; neće biti dovoljno, sve kad bi to i bilo nekim čudom moguće, osigurati većini bolji život no što ga danas živi. Bit će nužne i fundamentalne političke promjene. U smislu u kojem ih i svijet želi: nije riječ tek o nejednakosti i krizi kapitalizma, ponajprije je riječ je o insuficijenciji demokracije same. Svjesna tog zahtjeva, svjesna te atmosfere, svjesna tog desiderata, hrvatska politička elita, unatoč najboljoj volji njenih protagonista, sve će učiniti a da se ništa ne promjeni. Hrvatska nikada nije imala inteligentnijeg predsjednika no što je Ivo Josipović; Hrvatska nikada nije imala nepotkupljivijeg premijera no što je iracionalni Zoran Milanović; Hrvatska nikada nije imala čestitije predsjednike Sabora no što su to pokojni Boris Šprem i danas Josip Leko. Ipak, unatoč inteligenciji, političkom i moralnom integritetu vodećih ljudi ove zemlje, u Hrvatskoj se u bitnom neće promijeniti ništa. Jer, underground overlords spremni su učiniti sve, samo da sve ostane po starom.
If we want things to stay as they are, things will have to change,
Otuda oksimoroni i paradoksi. Kao red harring, kao spin.
Jer, za vatrometa nitko ne gleda zvijezde.