Mandat vladajuće koalicije bio je u potpunosti uspješan i ostvaren je njen središnji strateški cilj: Ostale su sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Kao i onaj prethodni, od 2000. do 2003, i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast
Piše: Vuk Perišić, T-portal
Iako će se sljedeći parlamentarni izbori održati tek za godinu dana, već sada se može reći da je mandat vladajuće koalicije bio u potpunosti uspješan i da je ostvaren njen središnji strateški cilj. Usprkos očitoj i alarmantnoj potrebi da se provedu radikalne reforme, koalicija je uspjela sačuvati postojeću strukturu moći: i abnormalnu količinu abnormalnih jedinica lokalne uprave i samouprave; i glomaznu i nepotrebnu administraciju; i javna poduzeća; i suvišne propise; i mrtvi kapital ‘obiteljskog srebra’; i fiskalni teror; i subvencije i mitologiju državne samostalnosti i rata. Ostale su dakle sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Struktura moći u Hrvatskoj je udobno utočište političke elite u kojem se ona osjeća toliko dobro da je postala nesposobna prepoznati rizik sveopće propasti koji zaziva takvom (i moralno i ekonomski) skupom strukturom vladavine.
Kao i onaj prethodni – od 2000. do 2003. – i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast. Osim što SDP učinkovito čuva strukturu moći koju je HDZ kreirao početkom devedesetih godina, povremenim smjenjivanjem tih stranaka na vlasti održava se i iluzija da u Hrvatskoj postoji višestranačje.
Zoran Milanović je idealna osoba za takvu podjelu uloga, ponajviše zato što toga vjerojatno nije ni svjestan i što je pritom više nego zadovoljan samim sobom. Čitav sustav funkcionira zapravo besprijekorno usprkos ekonomskoj krizi jer tu krizu politička klasa ne doživljava kao društvenu nepogodu koja egzistencijalno ugrožava građane, nego kao teškoću u namicanju javnih prihoda koja će možda nekako proći, a ako i ne prođe, nije važno: za financiranje države i političke klase uvijek će se nekako naći novca, pa koliko košta da košta. Temeljna svrha javnih troškova nije, kako misle naivni ljevičari, financiranje obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Javni troškovi su nadasve poluga vlasti, možda važnija od vojske i policije. Politička moć počiva prije svega na novcu i ovlastima redistribucije toga novca.
Dok se u realnom sektoru novac stvara radom, u javnom sektoru novac se dijeli političkom odlukom. Kada politička klasa pretjerano poseže za tom alkemijom – čemu je teško odoljeti – nastupa kriza, a nastupit će utoliko lakše ako, kao u Hrvatskoj, politička klasa u državi ne vidi javnu službu koja bdije nad građanskim slobodama i pravilima tržišne utakmice, nego mitsku vrednotu koja je sama sebi svrha.
Alkemija preraspodjele temeljni je ekonomski ideologem svih mainstream stranaka i sve stranke pridržavaju ga se vrlo dosljedno: valja sačuvati babilonsku kulu suludo nepotrebnih proračunskih troškova, valja spriječiti dolazak stranog privatnog kapitala (jer ga je nemoguće politički nadzirati), a domaćim poduzetnicima treba izbiti iz glave pomisao da će poslovati radi vlastitog profita (profit je odavno proglašen odvratnim), nego ih valja upregnuti u jaram proračuna i, dakako, treba sačuvati desetine tisuća suvišnih radnih mjesta u javnom sektoru. Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam.
Po tom pitanju doista postoji sveopći ‘nacionalni konsenzus’ svih političkih faktora i većine stanovništva, što usput – po tko zna koji put – pokazuje koliko je ‘nacionalno jedinstvo’ pogubno po demokraciju i donošenje razumnih političkih odluka. Viziju svemoćne države koja će, na ovaj ili onaj način, terorizirati ekonomiju, osim SDP-a i HDZ-a, zastupaju i Orah svojim komičnim ekonomskim amaterizmom te laburisti svojim jeftinim populizmom, ali zapravo i Čačić i Bandić, kojima su od privatne inicijative neusporedivo draže javne investicije.
Stara izreka kaže ‘budalo, riječ je o ekonomiji’. Ma kakva ekonomija, riječ je o vlasti, o političkom sustavu koji je skrojen tako da ekonomija nije slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti, nego tek sredstvo financiranja toga sustava i njegovih budala: i lažnih socijaldemokrata i iskrenih nacionalista. Demokratski mehanizmi i demokratske snage koje bi tome stale na kraj jednostavno ne postoje, što nije slučajno. Ekonomska kriza samo je neizbježna posljedica krize demokracije koja u Hrvatskoj traje još od završetka prvih višestranačkih izbora.