Ima jedna sjajna mala pjesma Ezre Pounda, u prijevodu Milovana Danojlića, koja te je kao dječaka oduševljavala, iako nisi bio svjestan njezina stvarnoga, životnog značenja. Tonom žalopojke, svjestan da mu želja neće biti ispunjena, pjesnički subjekt vapi za jednom malom ‘duvandžinicom’, ‘sa malim prostim paklicama uredno naslaganim po policama’. Moli se on tako Bogu, i Veneri, i Merkuru, “zaštitniku lopova”, da mu iznajme taj kiosk, tu nesretnu trafiku, ili da mu daju bilo kakav drugi posao koji je “daleko od tog prokletog spisateljskog posla u kojem je čovek bez prestanka upućen na svoju glavu”. Mislio si tada, trideset i nešto godina je tome već, kako je problem pjesničkog subjekta u tome što nije u prilici da se odmori od vlastite glave, od neprestanog rovanja po njoj, ne bi li pronašao ono mudro i pametno. Danas, ti znaš da je Pound mislio na nešto drugo: na problem koji drugi imaju s tvojom ludom glavom, na taj bijes i mržnju kojoj si izložen samo zato što, eto, ničega izvan svoje glave nemaš. A dovoljan bi bio kiosk, jedna mala duvandžinica bila bi dosta da se čovjek smiri i da se umire hajkači, da pred psima krvosljednicima zametneš trag i da potoneš u blaženu tišinu anonimnog života, upućen na važne, elementarne stvari: na dim, duhan, zemlju…
Ova ti je pjesma nakon dugo vremena na um pala dok si čitao “Neznalice”, crtani roman Etiennea Davodeaua (1965.), u izdanju zagrebački Fibre i prijevodu Gorana Marinića. Dvojica prijatelja, poznati strip crtač i mali proizvođač vrhunskoga vina, odluče jedan drugoga uvesti u svoj svijet. Ili jedan drugog odmoriti od vlastitog svijeta i okrijepiti onim drugim. Stripadžija će raditi u vinogradu i podrumu, učiti kako se okopava i obrezuje loza, i kako se na nepcu prepoznaje vino, i kako se rastvara i razrasta u veliku sudbinsku priču. Učit će o zemlji, pijesku i kamenu, o osunčanoj strani brijega, o ulozi sumpora u rađaju vina, o sazrijevanju, o usponu, vrhuncu i padu vinskoga godišta… Vinar će čitati stripove koje mu preporuči prijatelj, putovat će po sajmovima stripova, upoznavati autore i učiti o granicama ovoga narativnog žanra. Što je to strip ovisi o onome tko strip čita, neusporedivo više nego što je to književnost ovisi o onome tko knjigu čita. Granice stripa tiho se šire u posljednjih stotinjak godina, i to uglavnom na ona područja književnosti i likovne umjetnosti pred kojima se tradicionalna naracija zaustavila. Strip nije književnost na brzu ruku.
Dokumentarni, dnevnički, nonfikcionalni strip privlačan ti je kao i dnevnička, nefikcionalna književnost, “Motelski dnevnici” Sama Sheparda, “Autoportret s torbom” Semezdina Mehmedinovića, zimski dnevnici, jedan i drugi, Srđana Valjarevića… Najbolju, posve nefikcionalnu, bolno dokumentarnu knjigu o egzilu devedesetih nacrtala je Helena Klakočar. Briljantne reportaže iz ratnog Sarajeva i Goražda crtao je Joe Sacco, koji je autor i veličanstvene “Palestine”… Ono pred čim prozaisti jedva i zamuckuju, ono do čega novinari ne uspijevaju doprijeti – između ostaloga i zato što urednici išću “velike priče” o “velikim događajima” – to su Joe Sacco i Helena Klakočar crtali s lakoćom. Istina, s onom paundovskom lakoćom vječne upućenosti “na svoju glavu”.
“Neznalice” su druga vrsta nonfikcionalnog, dokumentarističkog stripa, lišenog povijesne i sudbinske dramatike, ali, ipak, nabijenog emocionalnim i duhovnim nabojem kakve je moguće izraziti kada se gola stvarnost uspije stilizirati i artikulirati u priču. Iza muškog prijateljstva i svojevrsne stvaralačke i životne osamljenosti – jer samo bi dvojica vrlo osamljenih i na svoju glavu upućenih ljudi pristala na ovu vrstu socijalnog eksperimenta – razotkrivaju se i razvijaju začudan esej o lozi i vinu, i svojevrsna autorska kritika stripa i njegova povijesnog razvoja. U osnovi: jedna lako napisana i nacrtana, smrtno ozbiljna i važna knjiga.
Davodeauov vinar Richard Leroy vinski je čudak, bivši visokopozicionirani činovnik, čovjek iz grada, koji je u jednom trenutku pobjegao od vlastite sudbine, kupio komad dobre zemlje na dobrome mjestu, i uz pomoć mjesnog vinogradara počeo se uvoditi u znanja i umijeća o kojima prethodno nije znao ama baš ništa. U tom učenju, kao i u svakom drugom učenju, usamljeničkom i izvaninstitucionalnom, ima nečega mističnog, ali nužno i mistificiranog. Leroy vrlo brzo prelazi na ekološki uzgoj grožđa i proizvodnju vina, da bi na kraju odustao i od upotrebe sumpora u procesu fermentacije. Svoje vino on gradi kao da stvara književne likove, pokušava mu usmjeriti sudbinu, učiniti ga savršeno sukladnog mjestu i vremenu… Pritom, on putuje, razgovara s drugim vinarima, savršeno vlada enološkim metajezikom i metaforičnim govorom vinskih ukusa, ali je i prezriv prema lažnom snobovskom obožavanju vina. Koja je granica između vinske laži i istine? I time se, vrlo autoritativno, duhovito i lijeporijeko u svom stripu bavi Etienne Davodeau. Granica je kao i u umjetnosti, kao u književnosti ili u stripu, u doživljaju, i njegovoj autentičnosti. Vina se odaju, vina govore, vina umiru, kao i književni likovi. Cilj je, kaže to na jednom mjestu Leroy, ispiti vino kada je na vrhuncu. Nije smisao u tome da vina traju, važno je kakva su u tom jednom trenutku svoga životnog vrhunca.
Čak i ti, koji se vinima nisi bavio, znaš tko je Robert Parker. Vinski kritičar, autor Wine Advocatea, i najutjecajniji vinski pisac na svijetu. On okolo putuje, lizne i pijucne, onjuši zrak, osjeti zemlju, i onda napiše preporuku koja zatim ruši i podiže svjetska tržišta vina. Parker je, kažu, nepotkupljiv, a tebe je svojedobno privukao upravo zbog vladanja vinskim metajezikom. Zanimala te je priča i metaforika, više od samih vina. Kako vinski pisac izražava oduševljenje, kako ga nijansira i gradira? Robert Parker vina ocjenjuje brojčano, od jedan do sto. Ali riječi, riječi… Svaka je riječ, govori Borges, jednom bila metafora.
Leroy zazire od Parkera. Smeta mu njegov sustav ocjena, način na koji podčinjava vino i svodi ga na brojčani niz, na sportski rezultat. Uzgoj loze i rađanje vina bliži su, u vinarevom i vinogradarevom doživljaju svijeta, umjetnosti, a kritičar vino prispodobljuje sportskom natjecanju. Ali, ipak, prima on Parkera u svoj podrum, i insistira da posjeti i vinograd. Kritičar pristaje, ali bez entuzijazma. Za vinara vino je teroar, zemlja, njen sastav, sunce, pogled i zrak… On jednostavno ne može prihvatiti da je za kritičara vino samo i jedino vino. To je poražavajuće i jadno. Takve stvari odvraćaju čovjeka od onoga što najviše voli. Više ga je ojadila Parkerova ravnodušnost prema njegovu vinogradu, nego što bi ga usrećilo to što je Parker njegova vina uvrstio u najuži krug najboljih vina svijeta, koja na njegovoj listi dobivaju više od devedeset bodova. Čini ti se da razumiješ Leroya. Nakon ovakvih “priznanja” čovjek bi najradije otvorio kiosk i prodavao cigarete.
“Neznalice” su jedna od onih opojnih naracija, koje čitatelja obuzmu čak i kada je posve indiferentan prema sadržaju koji pripovijedaju. Možda je čar u vjeri s kojom čovjek pristupa svome poslu. Kakav god taj posao bio. Svaki rad, na kraju, može biti umjetnost. Obrađivanje vinograda, pogotovo. Rađanje i odgoj vina.
Jednom su te kao dječaka vodili na obrezivanje vinograda. Bilo je strašno, trajalo je dugo, ruke su ti poplavile od zime, puhala je bura… Čitajući ovu knjigu, prvi si put za tim danom zažalio. To je bio dan koji ti je mogao promijeniti život. Bila je to ponuda s nebesa da stekneš svoju duvandžinicu, mnogo prije nego što si postao svjestan da bi je trebao imati. Ali u tome i jest problem. Stvar dobiva smisao kad je postaneš svjestan. Ali tad je kasno, i nemoguće.
Nakon “Neznalica” drugim ćeš očima gledati istarske, dalmatinske, hercegovačke vinare, koje srećeš na putovanjima. Slušat ćeš ih što govore. Oči i uši jače su ti od nepca. Ali mogu li lažljivi ljudi praviti dobro vino? Davodeau sugerira da ne mogu. Ti mu vjeruješ.