Ukrajinska kriza počinje zabrinjavati i one koji su je do jučer smatrali dalekom. Sada se tih nekoliko stotina kilometara više i ne čini kao tako velika distanca. Promatramo balansiranje između mira i eskalacije – ono čemu smo svjedočili do sada moglo bi se brzo pretvoriti u nešto znatno veće. Strah se s pesimista širi i na realiste, a nekoliko detalja zadnjih dana povod je tome – Ukrajina više ne prijeti da će ući u NATO, sada otvoreno nudi svoj teritorij ovoj vojnoj alijansi koja je morala nestati, ili se bar ukopati, u trenutku kada su DDR i BRD, uz blagoslov tadašnje sovjetske administracije na odlasku, postale jedna ujedinjena država.Ukrajina je samu sebe pozvala u klub, a ovog tjedna će taj klub, za vrijeme summita u Walesu koji se održava 5. i 6. srpnja, morati nešto i reći po tom pitanju. Nije svaka prisutnost članstvo – drugim riječima, NATO trupe bi se mogle naći na teritoriju Ukrajine čak i ako postane “polu-članica”. Tu su razni termini koji zapravo znače slične stvari – “važan NATO partner” je jedan od njih. Bez obzira koju terminologiju koristili, ako NATO trupe počnu ulaziti u Ukrajinu to će biti loš dan za Europu.
Što će se točno desiti, i hoće li se uopće nešto značajno po tom pitanju desiti, znati ćemo već do kraja ovog tjedna. No, kako se jedna strana otvara prema eskalaciji, tako je počela progovarati i druga – Putinovi komentari od kojih se najsnažnije upamtio onaj “mi smo najveća nuklearna sila, nemojte se zezati s nama” nikoga ne bi trebali ostaviti ravnodušnima.
Rješenje bez pobjednika odagnalo bi ove neugodne prognoze. U interesu je naroda Europe da budemo slobodni od ovakvih eventualnosti. Uz sve probleme s kojima se kao narodi Europe suočavamo, od novih faza autohtone europske anti-radničke revolucije do institucionaliziranog zastrašivanja od povratka ekstremista s bliskoistočnih bojišta, zaista nam ne trebaju ružni snovi o gljivama na horizontu.
Moraju popustiti malo jedni i malo drugi. Na to bi ih razum trebao usmjeravati, ali uznemirujuća je činjenica da se to ne događa tako često. Kada govorimo o tome, treba reći i ovo – moderni jastreb, onaj kojem je militarizam povoljna slika svijeta, danas sebe naziva “analitičarom”, “poznavateljom prilika” i “stručnjakom”. Ti ljudi često ostavljaju dojam kao da svoje analize kroje poput strojeva, bez imalo osjećaja za magnitudu tragedije kojoj se Europa otvara ukoliko se ovaj tragičan sukob ne završi u najbržem mogućem roku.
U ekonomskoj i geopolitičkoj teoriji, nulta suma predstavlja situaciju u kojoj dobitak ili gubitak jednog sudionika točno odgovara gubicima ili dobicima drugog (ili drugih) sudionika. Drugim riječima, ako se ukupni dobici svih sudionika zbroje, a zatim oduzmu svi gubici, zbroj će iznositi nula. Ili u prevedenom značenju – nulta suma u slučaju Ukrajine znači da će jedan sudionik ove opasne igre biti apsolutni gubitnik, a drugi apsolutni pobjednik.
Ali ne, to nije nešto na što bismo trebali pristati. Takvu prognozu, takav ishod, narodi Europe u ovom opasnom trenutku moraju glasno i jasno odbaciti. Ako se protiv bilo čega toliko trebao podići glas, onda ga sada treba podići protiv nulte sume u Ukrajini jer ona hoće, gotovo da mora, donijeti tragediju kao jedini ishod.
Jedni i drugi tvrde kako druga strana “igra” prema nultoj sumi kao jednom eventualnom ishodu. Da li je tako? I nije bilo baš tako od samog početka, ali danas, već je teže reći. Sama činjenica da se toliko spominje ovaj radikalan pristup na neki način ga čini izvjesnim, jedinim.
Nulta suma u slučaju Ukrajine, tj. njena dva potencijalna ishoda u tom kontekstu, posve su jasna. Prema jednom Rusija bi se protezala do Dnjepra, a zagovornici ovog ishoda ozbiljno se bave debatama na koji način bi se pravilno u tom slučaju valjalo podijeliti Kijev. Nema pokazatelja da je ovo, pa makar i prikriveni, službeni stav vodstva Ruske Federacije, ali ovdje ni ne govorimo o političkom vodstvu, govorimo o jednoj ogromnoj para-nomenklaturi koja se sastoji od zbijenih redova “analitičara” i “stručnjaka” kojima su esencijalne životne odrednice usko vezane uz linije na zemljopisnim kartama.
Drugi ishod nulte sume je onaj u kojem Ukrajina postaje EU i NATO članica, a njen teritorij bastion vojne sile koja će držati Rusiju na nišanu. U tom ishodu Ukrajina također postaje domaćin anti-raketnog štita koji je, navodno, inicijalno osmišljen kao obrana Europe od zemalja poput Sjeverne Koreje (činjenica da su neki vjerovali u ovo zaista može izazvati osjećaj anksioznosti i nelagode), a sada se već i otvoreno potvrđuje kako će njegova uloga biti (što je uvijek i bila) da drži Rusiju na meti.
To su dva ishoda nulte sume, oba će nas koštati mira u Europi ukoliko postanu stvarnost. Ono što nas pritom također treba brinuti je i činjenica da su upravo nulte sume često iznimno primamljive, ne samo ključnim akterima, već i širokim masama. Drugim riječima, to je koncept koji se svodi na “ili si s nama ili si protiv nas”. Zbog toga je otpor protiv nultih suma slabašan, teško je uopće reći gdje bi zapravo trebao postojati, koja bi ga struja trebala stvarati i jačati.Povrh svega toga valja istaknuti žestinu kojom se opaki ishodi promoviraju, a pritom se često poseže za najdubljim emocijama. Nije jednom da smo imali priliku čitati i slušati kako je sukob u Ukrajini zapravo “sukob civilizacija”. Čim se takav pojam gurne u glavni diskurs, sva relevantna debata gubi smisao. Ovo, srećom, ipak nije nikakav sukob civilizacija, ali ako ga se uporno bude nastojalo takvim prikazati, onda će se prema tome i kretati.
Kako spriječiti scenarij nultih suma? Tu dolazimo do velikog broja pitanja – neka su zanimljiva, neka važna, a neka krajnje naivna. Jedno od onih koje spada u sve tri kategorije je i ono u kojem se pita zašto Rusija jednostavno ne pristane na promjenu paradigme u Ukrajini kao i na eventualnost da u Ukrajini bude stacionirana NATO vojska uz sve prigodne vojne tehnike. Pitanje je podjednako zanimljivo i naivno, ali i važno. Potpitanje pak glasi ovako – zašto bi Rusiji to smetalo ako nema pretenzije prema širenju dalje na zapad? Dobro pitanje – možemo na njega probati odgovoriti potpitanjem – da li bi SAD-u smetale ruske rakete, ili rakete pro-ruskog vojnog bloka CSTO, u Meksiku, Kanadi ili na Kubi?
Mnogi ovih dana govore kako je Ukrajinska kriza zapravo Kubanska kriza našeg vremena pa ne bi bilo na odmet prisjetiti se i zašto je ta Kubanska kriza bila tako opasna. Tada je Moskva svojom nuklearnom silom stavila Ameriku u bliski domet. Reakcija Washingtona je bila posve razumljiva. Da nije prevladao razum u nekim od jamačno najintenzivnijih poziva koje je kultni “crveni telefon” ikada pretrpio, SAD bi bio spreman ići na sve ili ništa u sprečavanju osjećaja okruženja. Povijest priče piše imajući istaknute lidere u krupnom planu, no pitanje je koliko su lideri uopće ključni u ovakvim trenucima – ovo su situacije u kojima država djeluje kao svjesni organizam koji je spreman na iznimno opasne i radikalne poteze kako bi eliminirao prijetnju vlastitoj egzistenciji. Država postaje kao jedan ogroman miš stjeran u kut – bježati će dok ima prostora, ali kada shvati da bijega više nema, pružiti će siloviti otpor, ići će na sve ili ništa.
Zato je Ukrajinska kriza tako opasna, kao što je Kubanska kriza bila prije nje. Da se ovdje zaista radi o autentičnoj volji naroda da se riješi korumpirane oligarhije, a jedan krak te oligarhije nedvojbeno odgovora još moćnijim oligarsima u Moskvi, to bi bio ustanak iza kojeg bi valjalo svim srcem stati. Neki su odmah, prvog dana, tvrdili kako Maidan to nije, oni – makar se ispostavilo da su bili u pravu – svoje tvrdnje su ipak dali na temelju ranije usklađenih predispozicija. Da je Maidan i bio stvaran krik revolucije, mnogi mu ga ne bi priznali, a i to je naznaka koja nam govori kako su nulte sume prisutne svo ovo vrijeme, ne samo sada kada dolazi do usijanja.
Rusija i Europska Unija su podjednako krive za podgrijavanje lonca, a tek kasnije je u isti lonac ubačen začin geopolitike, iz pravca SAD-a, pa tako danas imamo što imamo. Rusija je znala da bi uvođenje Ukrajine u Carinsku Uniju bilo nedopustivo za drugu stranu, morali su znati da to neće moći izvesti tek tako, da će se nešto neminovno desiti. I desilo se, desio se oružani državni udar kojeg je demokratski Zapad prihvatio, mada se ideološki, barem bi trebao, kosi s načelima reprezentativne demokracije.
Nakon puča smo već bili negdje na 1:1, ili možda 2:2. Kako se “rezultat” povećava, opasnost postaje sve veća. Pripajanje Krima, pobuna u Donbasu, pobjeda Porošenka, masakr u Odesi, referendumi u NRD-u i NRL-u, okruženje Donjecka i Luganska, proboj do azovske obale – sve su ovo etape kroz koje je do sada prolazila Ukrajinska kriza. Rezultat je poprilično izjednačen i sada mora proraditi razum, “crveni telefon” ili nešto treće što bi spriječilo daljnje guranje prema nultoj sumi.
Nije sigurno da će se to desiti. Ona pretpostavka da će se “oni ipak dogovoriti”, jer brinu o sličnim interesima, sada već zvuči kao neutemeljeni optimizam.
No, dok čekamo na razum ili eskalaciju, mada je sada možda već za to kasno, pitajmo se kako smo do toga dospjeli ili zašto nam je to trebalo? Zar stotine milijuna ljudi od Moskve preko Europe do Washingtona moraju biti taoci međunarodnih politika? Jer, bez obzira da li smatrali kako su argumenti danas na strani jednih ili drugih, neosporna je činjenica da svi zajedno na ovu situaciju gledamo kao ovca pred šišanje (ili nešto gore), bez mogućnosti da na tu eskalaciju utječemo.
Mora li biti tako? Da li će se budućnost naroda Europe, zapravo svijeta, svoditi na čekanje trenutka do mobilizacije – za čije interese i čije ciljeve? Ako ogolimo cijelu ovu i slične krize, ako uklonimo sve slojeve demgagogije, propagande, idealizma, nacionalizma, geopolitike i jastrebovskih suludih želja – što nam ostaje? Zar nije ekonomska komponenta zapravo temelj svega? Teritorij, resursi, ljudski potencijal, industrija oružja, industrija rata, industrija genocida – na kraju će se ipak svesti na bilancu uvoza i izvoza, profita i gubitka.
Za koju godinu bi Putin, Jinping, Merkel, Obama, Tusk, Hollande i svi drugi akteri koji danas čine prvi red ove situacije, mogli biti tek povijesni likovi, ali opasnosti s kojima se danas suočavamo neće otići s njima, jer temeljni uzrok – surova želja za dodatnom eksploatacijom, a samim time i teritorijalnom dominacijom (uključujući ofenzivne i defenzivne poteze), biti će i dalje izražena, a kako ekonomija postaje nestabilnija i ovih sukoba imati ćemo sve više i na sve različitijim mjestima. Koliko je samo ljudi, krajnje naivno, mislilo da će se globalne tenzije naglo smiriti kada iz Bijele kuće napokon ode George W Bush? Da li je svijet danas mirniji? Nije, situacija je po mnogočemu još i gora.
Ovo je poprilično jadna budućnost za narode Europe i svijeta, ali budućnost koju ne moraju prihvatiti kao neminovnu. Da bi opasnost od imperijalizma (i kontraimperijalizma) smanjila, morati će se povesti još jedna velika debata o ekonomiji. Vodila se nakon izbijanja financijske krize u Europi, ali izgleda kako je zamrla pod teretom borbe za egzistenciju i praćenja događaja koji prijete egzistenciji. Ipak, ta debata će se morati vratiti. Pitanje eksploatacijske naravi kapitalističkog načina proizvodnje, gomilanje profita kroz sve veće i sve temeljitije izrabljivanje radnika, je pitanje čiji bi nam odgovori mogli također reći jako puno i o Ukrajinskoj krizi i cijelom nizu kriza koje danas, što vojno, što ekonomski, pogađaju svijet.
Promjena ekonomske paradigme, stava da je nešto “tako jer je tako”, nužna je u otklanjanju ovih opasnosti kojima svjedočimo. Bez adresiranja uzroka neće se ništa moći učiniti po pitanju sprječavanja posljedica osim nadanja da iste neće izmaknuti kontroli i proširiti se poput požara. To onda zaista jest poprilično jadna budućnost naroda Europe.