“Službena svrha NATO-a bila je braniti Europu od ruskih hordi. Sada kada ruskih hordi više nema, NATO se treba raspustiti. No, nitko to nije ozbiljno niti predložio. Umjesto toga, NATO se odmah počeo širiti na istok, kršeći obećanje koje su dali Mihailu Gorbačovu, a od onda se njihova misija proširila cijelim svijetom te služi kao američka intervencijska snaga s ciljem osiguravanja globalnog energetskog sistema o kojem Zapad ovisi”.
Ovo je komentar kojeg je 2010. iznio jedan od najistaknutijih intelektualaca našeg vremena, profesor Noam Chomsky. Nije jedini koji je, još od pada Berlinskog zida 1989., zagovarao raspuštanje ove vojne alijanse koja je izgubila svoju deklarativnu svrhu.
No, danas je 2014. i dok Europa sa strepnjom promatra razvoj krize u Ukrajini, NATO šefovi vjerojatno proživljavaju adrenalinsku euforiju na koju su čekali još otkako je pad zida u Berlinu označio i kraj jedne ere – ere s kojom su i oni trebali, ali nisu, nestati sa scene.
Ukrajinska kriza mogla bi biti nešto najgore što se Europi dogodilo u zadnjih četvrt stoljeća – za preko 2,000 mrtvih u toj zemlji već i jest – no za NATO lidere ovo je ostvarenje velikih poslovnih snova. Naravno da nisu počinili čin samoraspuštanja u trenutku ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, nije im bilo ni na kraj pameti. Zapravo to je bio idealan trenutak – jedini pravi rival više ne postoji, a NATO je dobio globalni vojni monopol.
Kako ističe i Chomsky, NATO se od onda proširio diljem svijeta, gdje im se nešto nije sviđalo, to su rješavali silom, no cilj je uvijek bio i ostati će isti – “ognjem i mačem” provoditi neo-kolonijalizam jednog novog doba i pritom po mogućnosti jako dobro zaraditi.
Osiguranje energenata je visoko na popisu stvarnih ciljeva NATO-a, no to nije jedini cilj. Cilj je također silom potvrditi da su ljudi poput Francisa Fukuyame bili u pravu, no “kraj povijesti” ovdje dolazi u obliku Tomahawk krstarećih raketa i Raptor bespilotnih dronova.
Zauzimanje izvora energije je dio misije koja također uključuje i političku neo-kolonizaciju.
Pogledajmo povijest kolonijalizma, zanemarimo zemlje kojima su dodjeljivanji bahati nazivi poput “britanska”, “portugalska”, “njemačka” ili čija sve ne ova ili ona zemlja trećeg svijeta – sjetimo se zemalja s grbom, zastavom, himnom, predsjednikom, parlamentom i jezikom, koje su unatoč svemu tome itekako bile kolonije, ali bez bahatih naziva.
Pogledajmo zatim zemlje nakon NATO-ovih intervencija, točnije pogledajmo Malikija u Iraku, Karzaija u Afganistanu, cijeli niz novih premijera u Libiji (koji se tako brzo izmjenjuju da nitko više ni ne zna tko je današnji, a tko jučerašnji premijer). Nisu li ti rezultati zapravo novi oblici kolonijalizma?
Možda je potreban neki novi naziv, recimo kripto-kolonijalizam, kolonijalizam s prividom suvereniteta, neo-kolonijalizam itd. Opravdavati kolonijalizam, kako god se on nazivao, je nakaradno. No, zašto onda toliki i dalje opravdavaju (pa i zazivaju i potiču) neo-kolonijalizam?
To su jako zanimljive pojave jer kada stvari raščlanimo postati će nam jasno kako najveći problem u današnjem svijetu nije nužno sam kolonizator, već činjenica da njegove poteze otvoreno podržavaju mnogi (pa i u samim kolonijama).
Prva pretpostavka je da NATO (i cijeli paralelni aparat, pritom ubrajamo i tajne operacije CIA-e i slično) silom ruši diktatorske režime i narodima daje slobodu. Ukoliko to čini, pa taman da pritom i ubije par (tisuća, desetaka tisuća i stotina tisuća) ljudi, ipak je, navodno, “sve u dobre svrhe”. Zagovornici NATO intervencija će reći kako će žrtava svakako biti, ali ono što dolazi nakon će za preživljele ipak biti u toj mjeri dobro, da ove žrtve ni nisu toliko važne – tragedija jest, ali iza nje stiže komedija, pa zašto ne mijenjati par mjeseci rata za cijelu jednu eru slobode, tolerancije, mira i blagostanja?
Da je ovo zaista NATO – a tako otprilike i zvuče njegovi propagandni pamfleti – malo tko bi se bunio. NATO bi bio sila dobra i čistio bi svijet od okrutnih diktatora koji izrabljuju i ugnjetavaju vlastiti narod. Sav razuman svijet slavio bi vojne akcije, a srušeni diktatori bili bi trofeji koji bi nas podsjećali kako je svijet nakon svakoga od njih malo bolji.
U tom sarkazmu ima istine i iluzije – istina je da diktatori često jesu vrlo skloni izrabljivanju i ugnjetavanju vlastitih naroda, ali priča o NATO-u kao sili dobra je ipak iluzija.
Svaki diktator može se demonizirati ili glorificirati, a SAD određuje za koga, i u kojem periodu, vrijedi koji tretman. Narodni lider i “reformator” može preko noći postati okrutni diktator ako svojim potezima to izazove, tj. ako ima ambicije pobjeći iz kolonijalnih okvira. Nisu samo diktatori ovog svijeta imali ideje izvući se iz kolonijalnog stiska Zapada koji želi parazitirati na njihovim resursima, zemljom, ljudima i svim drugim ekonomskim aspektima – iranski demokratski izabran premijer Mohammad Mosaddegh svakako nije bio diktator, bio je razuman političar u vrijeme sekularnog Irana koji je shvatio da zapadne naftne kompanije sišu svo bogatstvo iz Irana te kako nema smisla da se to nastavlja. 1953. američka CIA i britanski MI6 kreću u operaciju i ruše ga s vlasti.
Rušenje Mosaddegha bio je tipičan kolonijalistički potez, a takvih je novija povijest puna.
U slučajevima kada se sruši nekog zaista neugodnog diktatora, kao što je bio Saddam Hussein koji je odgovoran za smrt tisuća Iračana, to – kao i u slučaju rušenja Mosaddegha – se primarno čini zbog stezanja kolonijalnog obruča nad resursima te države.
Što se pak tiče ljudi, promatrača, koji podržavaju kolonijalizam, ili onih koji podržavaju diktature, stvar je u tome da su ovo dva lažna izbora. Da li je Iračanima bolje u kolonijalnoj dominaciji SAD-a ili za vrijeme Saddama (mada je i on dugi niz godina bio američka marioneta koje se tek 90-ih otela kontroli)? Izbor se ne svodi na dobre i loše, već na loše i lošije.
Da ni ne govorimo kako toj konfrontaciji između režima i kolonijalizma često prethode duge godine suradnje između istih, često ispod horizonta. Bivši agent američke CIA-e, Bob Baer, to je najbolje opisao 2005. govoreći o tajnim izručenjima i načinima na koje je CIA postupala s tajnim zarobljenicima: “Ukoliko želite ozbiljno ispitivanje, pošaljete zatvorenika u Jordan. Ako želite da ga se muči, pošaljete ga u Siriju. Ako želite da netko nestane, da ga više nikada nitko ne vidi, onda ga pošaljete u Egipat”.
Povijest američke suradnje s nekim od najbrutalnijih režima nije nikakva novost za one koji bar okvirno poznaju povijest 20-og stoljeća, ali i novije situacije.
Zašto je Obama toliko važan za poslovni uspjeh NATO-a
No, svake godine diljem ovog svijeta stasaju nove i nove politički polu-osviještene generacije koje u nekim formativnom godinama nešto žele znati, ali ne previše, tek toliko da imaju okvirnu sliku svijeta oko sebe, da ne plove baš beskonačnim morem neznanja. Taj lagani impuls spremno će dočekati vrhunski NATO-ovi glasnogovornici širokog osmijeha, puni razumijevanja i poštivanja prema svojoj publici. Jedan od daleko najboljih u tom poslu, a to mu se mora priznati, je ujedno i aktualni predsjednik najveće svjetske vojne sile.
Mnogi još pamte reakcije kada je George W Bush dolazio pri kraju svog mandata u Zagrebu kako bi malo posjetio i ovaj dio svijeta. Nije bilo nekakvog entuzijazma, mnogi su nezainteresirano odmahivli uz opasku “Što sad od nas hoće taj kauboj?”.
Bush stvarno jest ostavljao takav dojam, dojam osobe koja je s ranča nekim čudom uletjela ravno u Bijelu kuću i počela se igrati rata. Takav dojam je ostavljao diljem cijelog svijeta, simpatizirali su ga valjda jedino američki konzervativci koji su uživali slušajući kako njihov predsjednik ide u nove pohode zato jer mu je “Bog to rekao”.
U Europi se malo kome sviđao predsjednik-kauboj, pa smo tako neposredno pred početak američke invazije na Irak imali možda i najveće anti-ratne prosvjede u povijesti Europe. Stotine tisuća na ulicama europskih gradova uzvikivalo je protiv američkog napada na Irak pod vodstvom, zaista okrutnog, diktatora Saddama Husseina. Ako pritom uzmemo u obzir kako se sve ovo događa neposredno nakon napada na New York 11. rujna 2001., te nakon bombaških napada u Madridu i Londonu, zaista je fascinantno kako je taj narod toliko snažno ustao.
No, da nije Bijelom kućom vladao predsjednik-kauboj, vjerojatno ne bi ni bilo masovnih prosvjeda.
S druge strane aktualni predsjednik Barack Obama, mada mu se od 2008. do danas ipak malo suzila aureola s kojom je preuzeo funkciju, još uvijek je daleko prihvatljivija osoba u Europi no što je to bio Bush. Obama jednostavno ostavlja jedan drugi dojam. Djeluje smireno, kulturno, ne talasa, ne razbacuje se žestokim izjavama.
Punu dvoranu sinoć u Tallinnu, glavnom gradu Estonije, držao je u šaci bez problema. Mahom mladi ljudi bili su oduševljeni njegovim mantrama koje ponavlja bez previše korigiranja već 6 godina. Sve što Obama priča je kao savršena simfonija za mlade Europljane, a to ni nije teško shvatiti. Počevši od tvrdnji kako svaka osoba u svijetu treba imati priliku za uspjeh, kako ima pravo živjeti u zemlji bez tiranije, u zemlji slobode, zagarantirnih prava, medijske demokracije, narodne vlasti, odgovornih političara… pa sve do ciljanja uvijek prisutnog nacionalno-patriotskog osjećaja kada kreće u ofenzivu hvaljenja kulture, naroda, uspjeha, dostignuća i svega drugoga u zemlji u kojoj se nalazi.
Slušati dva satu Obamu znači izaći iz dvorane ponosan što jesi tko jesi. Taj čovjek jednostavno to radi tako dobro da bi američkoj političkoj nomenklaturi bilo pametno da ga doživotno zadrže, ako već ne kao predsjednika, onda barem kao nekog trajnog pričatelja priča.
Dakako, Obama ne misli gotovo ništa što kaže, pitanje je da li uopće zna išta o lokaciji u kojoj se nalazi izuzev odlično pripremljenih tekstova koje je za vrijeme leta na Air Force One-u učio napamet ili ih pak jako dobro čita s telepromtera. No, to mnogima na kraju nije niti bitno – ljudi, kao masa, su vrlo tašta bića. “Nije bitno da li je istina ili nije, glavno da zvuči dobro”, otprilike tako razmišljaju mnogi.
Iza ovih pomno skrojenih govora krije se cijela vojska “razmišljajućih tenkova” (think-tank) koji danonoćno pletu idealnu sliku i prezentaciju, tako da kada jednom Obama stupi na pozornicu, učinak može, mora i uvijek će biti pozitivan.Primjerice, jednom Obami se apsolutno nikada ne bi moglo desiti da savezniku, recimo baš Estoniji, poruči kako su bili mudri kada su uspjeli ostvariti državu nakon raspada SSSR-a, jer eto, nikada na ovom prostoru nije bilo nikakve države Estonije. Kada bi ga se pustilo da improvizira, tko zna što bi Barack sve izjavio, ali to se ne događa, na takve stvari se iznimno i s razlogom jako pazi.
Dakako, Obamine izjave su iskrene u istoj mjeri koliko i nova reklama za deterdžent koji gotovo čarobno briše baš sve “tvrdokorne mrlje”. To je ujedno i šira priča o NATO-u i njegovim odličnim glasnogovornicima bez kojih bi teško postojao i opstao. Nastup SAD-a je teško razumjeti bez shvaćanja procesa marketinga i oglašivačke industrije.
Ovo je ujedno i dio priče zašto kapitalizam u ovom izdanju nema veze sa svojom teorijom. U teoriji, ljudi u slobodnom kapitalističkom društvu svjesno i informirano bi birali proizvode i usluge koje im trebaju. No, takvo društvo nemamo, imamo društvo u kojem se putem reklama nastoji prodati i najlošiji proizvod – i prodati će se, ako je reklama dobra. A cilj reklame nije potencijalnog kupca pravilno informirati, cilj je isključivo ostvariti profit, prodati, “uvaliti”, a ako pritom treba lagati, lagati će se koliko god je to moguće, tj. do fine granice nakon koje laži mogu negativno utjecati na glavni cilj, ostvarivanje profita.
Obamina funkcija se često svodi na prodaju. Svi aspekti društva u tržišnom kapitalizmu počinju poprimati konotacije kupoprodaje – to se odnosi i na stvari koje nisu materijalne kao što su ljubav, duhovnost, religija, prijateljstvo, pa u konačnici bi bilo pomalo čudno da isti trend nije dohvatio i politiku.
O svakom američkom predsjedniku možemo imati mišljenje, neki su iza sebe ostavili pozitivniju, neki negativniju ostavštinu, no jedna stvar je itekako uočljiva – svaki idući sve više i više sliči na prodavača, a sve manje na političara. Dovoljno je samo poslušati njihove intervjue za medije kroz 20. stoljeće pa sve do Obame.
Obama se već 6 godina bavi prodajom američke ideje diljem svijeta. Dakako, ne ide mu baš svugdje to za rukom. Neki dijelovi svijeta baš ne doživljavaju njegove fraze koje je do sada već toliko puta ponovio. U Europi pak još uvijek odlično kotira.
Prodaja NATO zaštite
No, ovih dana glavni zadatak pred Obamom je prodavati NATO uoči summita koji se održava danas i sutra u Walesu. Sinoć je briljirao u Tallinnu te je mladim Estoncima u suštini poručio kako je jedini dobar izbor za njihovu zemlju, kao i sve druge zemlje svijeta, biti pod SAD-NATO zaštitom, na što su mu oni uzvratili velikim pljeskom.
Dakako, velik dio njih nije uočio što Barack prodaje s pozornice u Tallinnu, no oni ni nisu bitni, puno su zanimljiviji oni koji znaju što se prodaje, ali svjesno to kupuju. To su ljudi koji kroje politiku zemalja, donose glavne odluke i nisu baš toliko naivni da ne bi prepoznali propagandu kada je čuju. Dakle, koji je njihov argument? “Ako nismo u NATO-u, pojesti će nas Rusija” – otprilike je ključni argument.
No, s takvim stavom netko će ih pojesti bez dvojbe. NATO naime više nije samo sila ideološke ekspanzije, već u vrijeme ekonomske krize postaje i snalažljiv iznuđivač. Stvar se svodi na ovo: “Mi ćemo vas braniti od Rusije, ali vojni budžet će biti koliki mi kažemo”. Dakako, “vojni budžet” je zapravo kupovanje američke vojne opreme, punjenje američkih blagajni i militarizacija država u kojima narodi postaju sve siromašniji. No, eto, ako ništa drugo, biti će puno oružja na raspolaganju, pa zašto se onda ne riješiti viška nezaposlenih pretvarajući ih u vojnike? Ogroman posao prodaje oružja bi dodatno procvjetao, a ako izbije rat u Europi, SAD može gledati sa sigurne distance.
Vratimo se na sam početak – Chomsky je prije par godina tvrdio kako NATO treba raspustiti, pri tom je stavu i danas. Takvi stavovi, koji su zadnjih godina – naročito u vrijeme ekonomske krize u Europi – počeli naglo jačati, po prvi put su ozbiljno zabrinuli NATO šefove. Zaista, uz sav taj neugodan mir u Europi, kako nastaviti ovaj dobar posao? Kako uvjeriti europske članice da moraju stalno kupovati još i još oružja, a ne smanjivati obrambene budžete što su one drsko počele naglo raditi zadnjih godina?
Ratovi na Bliskom istoku su neo-kolonijalni ratovi, oni teško mogu potaknuti naoružavanje Europe. Narodi Europe jednostavno odbijaju bojati se Irana, Sirije, a ozbiljnim isticanjem “sjevernokorejske prijetnje” se još bave samo zadrti dobro plaćeni propagandisti.
Taman kada je izgledalo kako NATO polako gubi tlo pod nogama, kada su se zemlje Europe počele buniti protiv vojne industrije koja parazitira nad njihovim sve siromašnijim budžetima… bingo! Ukrajinska kriza.
Ovo je NATO-ova renesansa na koju su dugo čekali, nadali se da će ipak jednoga dana doći, da će se na velika vrata vratiti svrha za njihovo postojanje, svrha koja će im omogućiti još puno godina velikih, i po mogućnosti još i povećanih, profita.
Bilo je blizu, opako blizu, još nekoliko mirnih godina i počele bi zemlje Europe polako tražiti i “izlaznu strategiju” iz NATO pakta. U konačnici je sve ipak ispalo savršeno po NATO. Uz malo sreće, dakako. Trebalo se puno toga posložiti. Što da je kakva razumna i progresivna struja protjerala Janukoviča? Neka struja koja bi pozvala sve Ukrajince, Ruse, Tatare i tko već sve živi u Ukrajini, na odlučujuću borbu protiv neo-kolonijalista, uzurpatora, reketara, izrabljivača, oligarha u Kijevu, oligarha u Moskvi, nacionalista, religijskih fanatika i nazadnih reakcionara?
Koliko god se SAD oslanjao na svoju vojsku neprofitnih organizacija i profesionalnih aktivista, nisu ni oni mogli sa sigurnošću znati kako će se Maidan završiti. Mogli su se, kao i svi drugi, samo nadati. Ne ispadnu stvari po Washington uvijek onako kako se nadaju, daleko od toga.
Maidanom Rusija gubi dio utjecaja u svom “dvorištu”, no SAD je također izgubio gotovo cijelo svoje “dvorište” – Latinsku Ameriku. Apologete Washingtona će reći kako američko dvorište nije “izgubljeno”, već je u duhu tolerancije i demokracije “pušteno da ode” – besmislice, dovoljno je pogledati do koje su se mjere Kerry i drugi visoki američki dužnosnici angažirali kada su izbili prije nekoliko mjeseci prosvjedi u Venezueli, a o stalnim nastojanjima destabilizacije Kube da ni ne govorimo (vidi: USAID – organizacija koja ne odustaje: otkriven još jedan podli plan poticanja prevrata na Kubi).
No, postoji jedna velika razlika između ruskih i američkih “dvorišta. Razlika je u tome što rusko dvorište otima njihov rival, SAD, dok se američko dvorište samo izborilo za svoju slobodu i danas nije ničiji neo-kolonijalni protektorat, što se teško može reći za istočnu Europu čije države jako vole podbadati Rusiju mašući joj u isto vrijeme Člankom 5 povelje NATO saveza pred nosom.
Dakako, Latinska Amerika je odličan pokazatelj da je svaki koncept “dvorišta” kolonijalistički, bilo da se radi o europskom, ruskom, američkom ili kineskom.
Što se tiče NATO-a, on zaista proživljava svoju egzistencijalnu renesansu. Već sada su isprepadane male NATO članice spremne povećati svoj obrambeni budžet “koliko treba da treba”, samo da ih se spasi od “ruskih hordi”. Da je NATO fer trebao bi Putinu dati proviziju od svakog novog naručenog komada američke vojne opreme za istočnu Europu, a ako nekim slučajem Rusija za pravo upadne u Ukrajinu – ne da krijumčari četnike i druge plaćenike, pa da Europa mora stvarati invaziju od retorike, – onda bi mu trebali dati nekakvo dodatno priznanje, recimo “Orden spasitelja NATO financijske operacije”.
Žrtvovanje Ukrajine za veliki vojni profit
U ovoj opakoj igri potencijalno jako velikih profita, Ukrajina bi mogla postati pravo žrtveno janje. Zar nije pomalo očito? Svaki put kada Moskva i Kijev daju naslutiti nekakvo smirivanje tenzija, Zapad uzvikuje “Nema mira!”, “To se Rusi nastoje pregrupirati, treba ih udariti sad!”.
I što da radi ukrajinski Kralj čokolade? Juriša i dalje, dok paramilitarni ultra-nacionalisti hvataju za ruke i noge mladiće po zapadnoj Ukrajini i trpaju ih u autobuse. Uplakane majke, supruge i kćeri trče za autobusima. Ovi u traumi dospijevaju u Donbas, bez velike obuke, bez velikih zapovjedi. Tamo ih s jedne strane čekaju Desni sektor i radikali s kukastim križevima, pro-ruski pobunjenici sa srpom i čekićem, četnici s lubanjama i lokalni civili koji nastoje spasiti glavu u ovom kaosu. Pa tko normalan ne bi dezertirao prvom prilikom?
Za pravi boom vojno-industrijskoj biznisa u Europi, NATO-u sada treba još samo ta ruska invazija. Nju željno očekuju i gurkaju Rusiju nadajući se da će se ipak dati isprovocirati. “Još Putine! Još!”, orilo bi se danas iz Newporta u Walesu, samo kada bi za mikrofonom propustili malo iskrenosti, a ne prazne retorike.
Ako se Porošenko usudi na mir, dani, a možda i sati, su mu odbrojeni. Na njegovo mjesto će kakvim ekspres-pučem doći neka agresivna sirovina, a takvi se muvaju oko predsjedničke palače u Kijevu već danima, i pokrenuti još veći, još luđi, još razorniji, rat na istoku Ukrajine.
U isto vrijeme NATO već mjesecima kao da mami Putina na invaziju, stalno ponavljajući kako Ukrajina “nije NATO članica” te kako kao takva ne može računati na NATO obranu. Nije li to malo perfidno od strane NATO-a ako stvari sagledamo iz perspektive Kijeva? Guraju ih u rat u kojem im ne žele pomoći. Što je ovo ako ne “Ako Rusija poludi, mi tu ne možemo ništa”?
Dakako, nije NATO cijeli sistem, na Zapadu imamo i interese koji nikako ne bi voljeli vidjeti rusku invaziju, no kada govorimo samo o NATO-u, kao jednoj komponenti, njima bi ruska invazija na Ukrajinu došla jako dobro, štoviše, Ukrajinska kriza možda je i jedina šansa da se europske NATO članice natjera da počnu povećavati svoje vojne budžete.
Evo i karte koja zorno pokazuje da u Europi imamo velik broj “zločestih” NATO članica koje su još uvijek poprilično ispod 2% vojnog budžeta na kojem inzistira NATO, jedino Britanija, Grčka i Estonija mogu dobiti pohvalu, no za sve druge eskalacija u Ukrajini bi lako mogla pogurati te budžete na 2%, tko zna, možda i više:
Još jedan zanimljiv detalj: od 20 zemalja svijeta s najvećim smanjenjem vojnog budžeta u periodu od 2012-2014, čak 13 su NATO članice:
Ova statistika izazvala je veliku nervozu među šefovima NATO-a, a Ukrajinska kriza im je sada došla u tako savršenom trenutku.
Na kraju – za sve one koji se brinu kuda sve ovo vodi – postavlja se pitanje, ako je mir u Europi toliko loš za vojni biznis, a očito jest, kako se onda spasiti od postajanja topovskim mesom? Jer ako ideologija vodi ovaj konflikt, loše je, ali ako ga biznis i miris profita vodi, onda je katastrofalno loše.
Možda da se još jednom spomene Latinska Amerika koja nije savršena, ali velik broj njenih zemalja danas nisu apsolutno ničija kolonija (možda joj je njen zemljopisni položaj u tome pomogao, ali danas, u vrijeme “globalnog sela”, to ni nije toliko važno), tako da nema smisla filozofirati o tome kako je nešto nemoguće kraj živućih primjera koji pokazuju suprotno.
Jedini pravi savjet kojeg bi trebali usvojiti svi Europljani, od istoka do zapada, sjevera i juga, je jasna poruka “NE ratu u Europi!”. Da bi rata bilo, netko mora u njemu i sudjelovati. Krajnji je trenutak da narodi Europe poruče svojim liderima da na njih ne mogu računati.