Nakon parlamentarnih izbora 2011. godine, činilo se da je pred Hrvatskim laburistima “budućnost i perspektiva”. Ni dvije godine poslije osnivanja ta je stranka osvojila respektabilnih šest zastupničkih mandata. Sve je upućivalo da je Dragutin Lesar pronašao pravu političku formulu. Taj nekadašnji sindikalac i član HNS-a, jedan od najmarljivijih saborskih zastupnika, shvatio je da se u okolnostima dugotrajne recesije otvara politički prostor za stranku koja će primarno artikulirati interese radnika. SDP je s dolaskom na vlast bio primoran povlačiti ekonomske poteze koji su išli nauštrb te kategorije stanovništva, a laburisti su formirani upravo kako bi preoteli dio tog biračkog tijela.
Na europskim izborima u proljeće jedini su uz SDP-ovu i HDZ-ovu koaliciju dobili zastupnika, a njihov anketni rejting konstantno se kretao oko deset posto. Nagađalo se stoga hoće li laburisti toliko ojačati da će izgurati SDP i prometnuti se u prvu stranku „ljevice“.
Samopouzdanje Lesara i njegovih kolega dotaklo je nebo. U Saboru su nastupali svisoka, kritizirajući vladajuće da su napustili radnike i prešli na stranu poslodavaca. Lesar je govorio da se iduća Vlada neće moći konstituirati bez podrške Hrvatskih laburista, čak je neuvijeno poručivao da će pristati na koaliciju sa SDP-om samo ako nakon parlamentarnih izbora 2015. godine Zoran Milanović ne bude njihov kandidat za premijera. Bio je uvjeren da je toliko jak da može diktirati uvjete suradnje, pa na određen način i postavljati ultimatume.
Lesar se danas skroz povukao i s distance promatra što se događa s njegovim političkim čedom (FOTO: Lupiga.Com)
Bilo je to prije samo četiri mjeseca. Ali, u međuvremenu se pojavila konkurencija laburistima, SDP-ova „otpadnica“ Mirela Holy ustanovila je Orah, ljevičarsku ekološku stranku koja se ne obraća radnicima nego uglavnom seksualnim manjinama i mladima nekonvencionalnog svjetonazora. I Mirela Holy pokazala se puno uspješnijom u privlačenju birača nezadovoljnih aktualnim stranačkim sustavom. Nije ona ništa posebno napravila. Dapače, Orah je zapravo stranka čije ideje mahom nemaju nikakvu praktičnu političku uporabnu vrijednost.
Hrvatski laburisti su daleko operativniji, u Saboru su imali niz prijedloga za poboljšanje socijalnog statusa ekonomski najugroženijeg sloja. Dok, primjerice, cijela javnost s velikim uzbuđenjem bilježi svaki postotak stranih gostiju i noćenja, jer oni predstavljaju bitan izvor financiranja državnog proračuna, Mirela Holy protivi se masovnom turizmu.
Međutim, laburisti su u usporedbi s Orahom odjednom postali „demode“, njihova je snaga praktično preko noći okopnila. U svibnju su na izborima za Europski parlament ostali ispod praga, dobili su mizernih 3,4 posto glasova. Orah ih je debelo nadmašio, za listu Mirele Holy glasovalo je 9,4 posto birača. U recentnim anketama Orah se stabilizirao na 15 posto, bivša ministrica zaštite okoliša među najpopularnijim je hrvatskim političarima, a laburisti jednostavno tonu. Prvi se iskrcao baš Lesar. Jedan je dan de facto ucjenjivao Milanovića, a već drugi podnio ostavku na dužnost predsjednika stranke koju je utemeljio. Lesar se opravdao preuzimanjem odgovornosti za izborni poraz, a bezbojna Nansi Tireli imenovana je za vršiteljicu dužnosti predsjednice.
I onda u stranci počinju uistinu bizarni ideološki sukobi. Ljudi iz vodstva Hrvatskih laburista nadmeću se međusobno tko je od njih ljeviji i optužuju se za „desničarenje“. Zasad je to rezultiralo suspenzijom Branka Vukšića, predvodnika “ljevičara”. Čovjek koji u svojoj imovinskoj kartici ima upisano tri stana, kuću i apartman na moru tvrdi za sebe da je beskompromisni socijalist, a u Saboru se nerijetko poziva na Karl Marxa. Ali, Vukšić, donedavni europski zastupnik Nikola Vuljanić, opsjednut grčkom Syrizom, te pomalo zaboravljeni Antun Kapraljević, također dugogodišnji HNS-ovac, unatoč tome zalažu se za promjenu revolucionarnog subjekta. Smatraju da treba zaoštriti ljevičarsku retoriku, ali da radnici više nisu “in”, pa oni, kako upozorava Vuljanić, imaju sindikate, a laburisti bi se morali fokusirati na homoseksualce i pripadnike nacionalnih manjina.
Teško je zamisliti dendija Vukšića kako se odriče građanske komocije i prelazi u revolucionarno podzemlje da bi podmetao bombe u podružnicama banaka (FOTO: Lupiga.Com)
Njih trojica procjenjuju da se samo tako može nositi s novom ikonom hrvatske ljevice, Mirelom Holy. Pritom Nansi Tireli i ostalim “desničarima” spočitavaju da su se pomirili s kapitalizmom i da tek blagim mjerama pokušavaju pomoći sirotinji, dok je cilj Vukšića, Vuljanića i Kapraljevića iskorjenjivanje siromaštva. Valjda revolucionarnim metodama, jer “stranka se premalo bavila konkretnim uličnim akcijama, a previše djelovanjem u Saboru i radnopravnim pitanjima”.
Teško je zamisliti dendija Vukšića kako se odriče građanske komocije i prelazi u revolucionarno podzemlje da bi podmetao bombe u podružnicama banaka. No, on je toliko gorljiv u svojim nastupima i nije isključeno da se o njemu uskoro neće izvještavati na novinskim stranicama rezerviranim za politiku nego u crnim kronikama, kamo spadaju odmetnici od zakona. Suspenzija bi Vukšića doista mogla gurnuti u te vode. Glavna Kapraljevićeva meta je, pak, Europska unija u globalu. Natječući se na izborima za Europski parlament ispaljivao je protueuropske slogane i ponosno isticao da je na referendumu o pristupanju toj “izrabljivačkoj i prevarantskoj” asocijaciju bio – protiv.
Naravno, Nansi Tireli i njezini istomišljenici negiraju da su se prodali kapitalistima i obećaju da će i dalje svu energiju usmjeravati ka boljitku radničke klase. A Lesar se skroz povukao i s distance promatra što se događa s njegovim političkim čedom, iako Vukšić govori da on nije prestao upravljati strankom.
To je, eto, još jedna tragikomična epizoda s „hrvatske ljevice“. Politička desnica stalno se drži istih priča, Jugoslavija, Tito, Udba, ustaše, partizani, Srbi… Iznimno su zamorni s tim, često i zloćudni, ali s njima uvijek znaš na čemu si. Kod njih nema iznenađenja. Ivo Sanader nije nimalo utjecao na svjetonazor prosječnog HDZ-ovog glasača, promjene u toj stranci, jasno je danas, bile su samo površinske. I to je razlog što je desnica uspješna, Hrvat se naprosto ne voli mijenjati.
Ljevičari, neprestano u potrazi za novim idejama i ljudima, osuđeni su na obnašanje vlasti tek u kraćim intervalima između HDZ-ovih mandata. Kad na izborima dobiju svoju vladu vrlo brzo se javljaju brojni nezadovoljnici koji traže da ta vlast bude ljevija, ideološki čišća. Pa zato Lesar nije htio s Milanovićem, a sad je jednaka pozicija Mirele Holy. Puno je važnije držati ispravnu liniju nego raditi tako prozaične stvari kao što su vođenje ministarskih resora, donošenje državnog proračuna ili pogodovanje stranim investitorima.