Preuzeto s portala Autograf. Autor: Emir Imamović Pirke
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?