Smiješno je, i još više žalosno, ovih dana gledati kako se kroz Jutarnji i Večernji list svađaju ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić i protivnici monetizacije u Hrvatskim autocestama (HAC). Frcaju tako na papiru i na internetu milijarde kuna, ekskluzivne informacije, prave istine, zarade, stručnjaci i povjerljivi izvori.
Iako bi na takvo vrtićko prepucavanje najbolje bilo samo odmahnuti rukom, ovaj put jednostavno ne možemo prijeći preko toga jer smo kašu zakuhali mi. Do nabacivanja monetizacijsko-koncesionarskim milijardama u posljednjih nekoliko dana došlo je zbog teksta koji je početkom mjeseca objavljen na ovim stranicama.
Forum.tm je u ponedjeljak, 1. rujna, objavio članak u kojem stoji procjena kako će mogući budući koncesionari hrvatskih autocesta u četrdesetak godina zaraditi barem 20 milijardi kuna. Nekoliko dana nakon toga, 6. rujna, Večernji list spektakularno objavljuje da će “budući koncesionar hrvatskih autocesta u 40 godina zaraditi (…) više od 101 milijarde kuna”.
Kao reakcija na članak u Večernjem tri dana kasnije, 9. rujna, na stranicama Jutarnjeg lista objavljeno je kako su “istražili netočnu računicu kojom su plašili građane” te se navodi da koncesionar “neće zaraditi 100 milijardi kuna nego 20″.
Večernji nakon toga ne želi ostati dužan Jutarnjem te reterira u maniri Marina Čilića i 10. rujna objavljuje reagiranje u kojem opet brani “svoj” izračun od stotinjak milijardi kuna zarade.
Brojke za sprdnju
O čemu je ovdje točno riječ?
Prvotni članak objavljen na ovim stranicama nije ni izdaleka bio pokušaj da se izračuna koliko će točno zaraditi koncesionar ako hrvatska Vlada odluči autoceste dati u koncesiju jer je takvo što izračunati, sasvim je jasno, nemoguće. Tekst je prije svega bio samo pokušaj da se objasni i odgovori na pitanje “zašto neki imaginarni koncesionar može ostvarivati dobit naplatom i održavanjem autocesta, a Hrvatska to nije u stanju”.
U članku smo odgovorili na to pitanje i kako bismo pokazali čitateljima da odgovor nismo izvukli iz magle, argumentirali smo ga brojkama. Naravno, nismo ni u ludilu namjeravali, niti smo mogli, biti precizni te smo se služili procjenama temeljenim na poznatim brojkama, zaokruživanjem radi lakše računice, a i naveli smo da je riječ o “grubom” izračunu te kako je “vrlo teško i nezahvalno prognozirati na tako dugi rok”. U članku sve vrvi ogradama da se radi o iznosima “oko” i da se radi o rasponima i “vjerojatnim” iznosima i događajima.
Iako znamo da tako ostavljamo otvorenom mogućnost da nas se napada da se proizvoljno igramo brojkama kako nam se sprdne da bismo dobili rezultat koji nam odgovara, izračun napravljen na taj način je, nažalost, jedini moguć, što ćemo malo niže pokazati na konkretnim primjerima.
No, zaposlenima u HAC-u se, izgleda, nakon čitanja našeg članka, učinilo da 20 milijardi kuna zvuči premalo, pa su odlučili napraviti svoj senzacionalistički izračun (ili su ga možda već imali spremljenog od ranije) te ga plasirati zainteresiranim medijima.
Zašto?
HAC-ov interes je vlastita guzica. Oni koji su napravili spomenuti izračun najvjerojatnije strahuju da će, ako se autoceste daju u koncesiju, ostati bez posla. Večernji list je zagrizao udicu i objavljena je famozna procjena od 101 milijarde kuna dobiti. Naravno, brojka je samo pokušaj da se senzacijom stvori dojam kako sadašnja Vlada monetizacijom autocesta orobljava hrvatske građane i državu od enormnih prihoda i da zbog toga koncesije treba zaboraviti.
Vlastite guzice
Kako na vlastite guzice misle i u Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture, oni nakon članka u Večernjem dostavljaju svoju procjenu dobiti Jutarnjem listu. Naravno, njihova procjena ide u smjeru toga da koncesija nije takvo veliko zlo, da će Hrvatska isplatiti sve kredite i svi će biti sretni i zadovoljni i nasmiješeni se voziti hrvatskim autocestama.
U Večernjem sada, očekivano, ne žele ispasti lažljivi, tim više što se u Jutarnjem pozivaju na “pravu istinu” i još jednom objavljuju procjenu HAC-a kao neupitnu činjenicu prikazujući izračun Ministarstva (i Jutarnjeg) kao pogrešan.
Kad bismo, nakon svega ovoga, željeli biti bezobrazni, napisali bismo samo: “da su bilo u Ministarstvu prometa, bilo u HAC-u, ikada znali računati, danas Hrvatska ne bi bila primorana razmišljati o monetizaciji autocesta”.
No, priči tu ipak nije kraj. Na stranu matematičke sposobnosti zaposlenih u Ministarstvu prometa ili onih u HAC-u, ovdje je riječ tek o igri u kojoj se u medije i javnost pokušavaju plasirati samo one brojke koje podržavaju vlastitu priču kako bi se u konačnici sačuvale vlastite fotelje i povlastice koje dolaze s njima. Jer i u Ministarstvu i u HAC-u jako dobro znaju koliko je nemoguće planirati bilo što čak i na srednji, a kamoli na tako dugi rok kao što je 40 godina.
Za ilustraciju ćemo vam samo dati jedan jednostavan primjer. U prosincu 2013. godine HAC objavljuje “Plan poslovanja za 2013. godinu”.
Da, niste krivo pročitali – u prosincu 2013. objavljuju plan poslovanja za već gotovo isteklu godinu.
U tom planu, napravljenom mjesec dana prije završetka godine, oni za tu cijelu godinu planiraju iznos od naplaćene cestarine od 1.375 milijardi kuna.
Prema “privremenim” podacima objavljenim nekoliko mjeseci kasnije u izvještaju Hrvatske udruge koncesionara za autoceste, HAC je u cijeloj 2013. naplatio 1.362.562.977 kuna cestarine.
Razlika je 0.91%.
Dakle, s poznatim iznosom cestarine od 11 mjeseci i u želji da isplaniraju ukupni godišnji prihod i moraju predvidjeti njeno kretanje za samo jedan mjesec, u HAC-u su uspjeli pogriješiti za 0.9%.
Toliko o preciznim brojkama, izračunima i basnoslovnim zaradama koncesionara.
Figa, ali kome?
Da je bilo tko poželio napraviti imalo vjerodostojniju procjenu, zatražio bi da to napravi neki neovisni stručnjak nimalo povezan s Ministarstvom ili s HAC-om. A i ono što bi se dobilo, sigurno bi bilo praćeno uz iznimno velike ograde jer je, još jednom, planirati bilo što na tako dugi rok jednostavno – nemoguće.
Mislite li da je itko od onih koji su prije 42 godine otvorili autocestu Zagreb-Karlovac mogao predvidjeti raspad države, promjenu dvije različite valute, devalvacije, hiperinflacije, rat, demografska kretanja, financijsku i gospodarsku krizu, Račana, Sanadera, Kosoricu i Milanovića?
Figu je mogao, a ne predvidjeti.
I zato je natezanje Ministarstva prometa koje zagovara monetizaciju, i HAC-a koji je protiv nje, kroz stranice Jutarnjeg i Večernjeg lista žalosno. Jer da je bilo koja od tih dviju institucija ikada na pameti imala išta više od vlastita interesa, danas možda ne bismo bili u poziciji da smo prisiljeni na sve moguće načine vraćati dugove. Jer ti su dugovi nastali zbog nekontroliranog trošenja pri izgradnji autocesta.
Zbog troškova koji su rasli bez da je itko bilo iz HAC-a, bilo iz Ministarstva postavio ijedno pitanje oko toga ili pozvao nekoga na odgovornost.
Zbog troškova izgradnji nepotrebnih izlaza s autoceste samo kako bi omiljeni političari mogli lakše doći do rodnih ognjišta.
Zbog troškova nastalih pri olakom potpisivanju aneksa ugovorima za bojanje tunela.
Zbog krajnje i bezobrazne neodgovornosti i u HAC-u i u Ministarstvu koje je taj HAC trebalo kontrolirati.
I umjesto da se bave lopovlukom i neodgovornošću u vlastitim redovima, oni se danas nabacuju brojkama i dalje se boreći samo za vlastiti interes.
I kako to već obično biva u Hrvatskoj: ma koliko god na kraju zaradili koncesionari, ta će zarada doći iz džepova hrvatskih građana. Ma koliko god iznosili krediti koje će ponosno vratiti Ministarstvo, ti će se krediti isfinancirati iz džepova hrvatskih građana. I ma koliko puta bili ti isti građani prevareni i izigrani od onih koji im vode ministarstva i državne kompanije, ta će ih povlaštena ekipa prevariti i izigrati ponovo.
Bez ijedne trunke morala.