“Mobilnost ne podrazumijeva samo spremnost na prihvaćanje posla izvan mjesta prebivališta, već na prvom mjestu spremnost cjeloživotnog ulaganja u sebe kao glavne pretpostavke cjeloživotne zapošljivosti te spremnost na promjenu zanimanja. No, pri tome treba voditi računa da je zanimanje svaki posao koji radiš i različito je od zvanja-kvalifikacije koju si stekao školovanjem i/ili dodatnim obrazovanjem osposobljavanjem”, stoji u odgovorima koja smo dobili iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava, na pitanje da nam pojasne novu “mantru” koju je ministar rada Mirando Mrsić ponovio na javnim skupovima barem desetak puta u vrlo kratkom razdoblju. Naime, on uporno ponavlja da je „radna snaga u Hrvatskoj slabo mobilna, što je jedan od glavnih ograničavajućih faktora i za rješenje problema nezaposlenosti“.
Radna snaga je slabo mobilna – mantra Mministra Mrsića (FOTO: Lupiga.Com)
Nije to prvi puta da se pojam mobilnosti spominje u programima zapošljavanja, “vrtio” se on u službenoj retorici Ministarstva rada i socijalne politike još u vrijeme Vlade Ivice Račana, kada je ministar rada bio Davorko Vidović, pa čak i koju godinu ranije, za vrijeme HDZ-ovog ministra rada Jose Škare, što se možda može objasniti i savjetničkim kontinuitetom. Naime, savjetnica aktualnog ministra za rad i politiku zapošljavanja je Sanja Crnković Pozaić, inače bivša ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u razdoblju od 1998. do 2004. godine, koja je i dvije godine prije toga, dakle od 1996. godine, bila savjetnica Vlade za isto područje. Ukratko, ono što prosječnom čovjeku u Hrvatskoj, zbog “turbulentnih gospodarskih i tehnoloških promjena” više neće biti moguće – da se drži one “jedan posao za cijeli život” – nekima itekako uspijeva: savjetnička funkcija traje, a mobilnost je i dalje glavna briga, unatoč tome što u dvadesetak godina bavljenja njome taj pojam nismo bitno ispunili sadržajem.
Na europskom dnu
Naravno, riječ je o pojmu koji u proklamiranoj politici zapošljavanja ističe i Europska unija, pri čemu on podrazumijeva niz politika koje se provode s ciljem povećanja zapošljivosti različitih skupina društva, od obrazovne strategije, poticaja cjeloživotnog učenja i stjecanja vještina, pa do posebnih poticaja za zapošljavanje pojedinih skupina društva, no osim nekih sporadičnih mjera (kao što je zapošljavanje mladih bez zasnivanja radnog odnosa radi stjecanja radnog iskustva), Hrvatska već godinama ne donosi ključne mjere koje bi poticale mobilnost. Tako, na primjer, debelo zaostajemo u povezivanju potreba tržišta rada i promjena koje su se dogodile uslijed industrijalizacije i kompjuterizacije brojnih proizvodnih procesa sa obrazovnim sustavom. Ili, jednostavnim rječnikom rečeno: još uvijek školujemo mlade za zanimanja za kojima već sada pada potražnja i taj se pad može očekivati i dalje.
IZLAZ IZ KRIZE ILI POTONUĆE ZA MNOGE (VIDEO): Na kome će se slomiti kola?
OBITELJ PRED DELOŽACIJOM Od gubitka posla do gubitka doma u manje od dvije godine
Hrvatska, osim toga, već desetljećima nema odgovor na relativno visok udio mladih koji prekidaju školovanje nakon osnovnoškolskog obrazovanja. Po podacima popisa stanovništva iz 2011. godine, udio onih sa samo završenom osnovnom školom u ukupnom stanovništvu iznosi čak 30 posto, dok se, kada je riječ o nezaposlenima, udio često mijenja, no brojke su godinama iste: od 2004. do 2014. na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo je između 18.600 i 20.989 nezaposlenih bez završene osnovne škole te u prosjeku uvijek oko 71.000 onih sa završenom osnovnom školom kao najvišim stupnjem obrazovanja. Njihov je stupanj zapošljivosti vrlo nizak, o čemu svjedoče i podaci: više od 15.000 nezaposlenih iz te skupine na Zavodu je prijavljeno dulje od pet godina, od čega oko 9.000 njih dulje i od osam godina, pokazuje statistika.
Više od 15.000 nezaposlenih samo sa završenom osnovnom školom na Zavodu je dulje od pet godina (FOTO: Novilist.hr)
U Ministarstvu rada ističu, pak, Istraživanje CEDEFOP-a “Future skill supply in Europe” s procjenama potreba do 2020. godine, koje predviđa porast potreba za VSS kvalifikacijama sa sadašnjih 26 posto na 34 posto, te porast potreba za radnicima sa SSS – sa 47 posto na 48 posto. Istodobno, padat će potreba za osobama niže kvalifikacije ili bez kvalifikacije – sa 27 posto na 18 posto. Navedeno potvrđuju i podaci izvješća European Vacancy and Recruitment Report iz ove godine, koje navodi izraziti porast potražnje visoko obrazovanih stručnjaka, osobito u području ICT, prodaje, zdravstvenoj skrbi i njezi u zemljama EU. U tome kontekstu naglašava se potreba znatno većeg sudjelovanja odraslih u programima obrazovanja, dok je udio građana Hrvatske koji sudjeluju u obrazovanju odraslih zabrinjavajuće nizak – 2012. godine imali smo ih 2,4 posto i po tome smo na samom dnu Europe, s tim da prosjek europskih zemalja iznosi 9 posto.
Nema kruha osim sezonskog
No, ostatak odgovora svodi se na priču o svjesnosti o potrebama cjeloživotnog obrazovanja i profesionalne orijentacije u svim životnim situacijama, od izbora škole i zanimanja, pa do situacija u kojima mijenjamo posao i karijeru, ili razdoblja kada smo nezaposleni i kada bi se iz tog statusa trebalo čupati. No, u praksi, problem opet zapinje na činjenici da obrazovni programi koji se nude nezaposlenima preko Zavoda za zapošljavanje rijetko idu za tim da čovjeku daju u ruke bilo kakav kruh osim onog sezonskoga. Naime, tijekom 2013. godine na edukaciju je upućeno ukupno 2.305 nezaposlenih, najčešće u obrazovne programe vezane za djelatnosti ugostiteljstva te proizvodne djelatnosti (npr. konobari, pomoćni konobari, kuhari, pomoćni kuhari, sobarice, zavarivači, šivači kože, CNC operateri i programeri…).
Ukratko, riječ je najčešće o osposobljavanju za sezonska zanimanja i sezonsko zapošljavanje, u kojemu se tijekom 2013. godine bilježi i rast zapošljavanja. U drugim slučajevima, mogućnosti za to na račun države su izuzetno skromne. Štoviše, i poslovi koji se nezaposlenima nude uz potrebu osposobljavanja, često nisu ono za što bi se čovjek mogao uhvatiti, kaže 46-godišnja M. K., za koju bismo mogli reći da je manekenka upravo za priču o cjeloživotnom učenju, borbi i trganju da se nekako prehrani obitelj.
Unatoč edukacijama uglavnom se dolazi tek do sezonskih poslova (FOTO: hzz.hr)
Bivša čistačica, sa završenom osnovnom školom, nakon što je ostala na burzi sama je platila večernju školu da bi dobila srednjoškolsku spremu. U gotovo pet godina, Zavod ju je tri ili četiri puta poslao na razgovor kod poslodavaca za posao i radila je po nekoliko mjeseci. Zadnji puta prije ljeta, kad je poslodavac, poznati zlatar s lancem trgovina za otkup zlata diljem Hrvatske, planirao otvoriti poslovnicu nedaleko njenog sela, pa je tražio ljude za obuku.
Poput špijunskog filma
“Iz Zavoda su me poslali da se prijavim za posao, a sve poslije toga izgledalo je kao u špijunskom filmu. Trebali smo proći edukaciju u jednome gradu uz more, pri čemu sam se već na prvom razgovoru morala obavezati da neću odavati informacije ni o edukaciji ni o tome gdje se održava, te da – nakon što prođem edukaciju – neću raditi u prodaji zlata kod drugih poslodavaca najmanje dvije godine”, kaže ona. Kad je krenula na osposobljavanje, na autobusnom kolodvoru ju je čekao čovjek s kartom i informacijom da će je, tek nekoliko kilometara prije nego stigne na odredište obavijestiti o tome gdje ju čeka “veza” za dalje. Osposobljavanje za procjenu vrijednosti zlata trajalo je tjedan dana, uz plaćeni smještaj i hranu, ali – bez ikakvih certifikata ili potvrde o tome da ima znanja potrebna za tu vrstu trgovine. Što s tim nakon što poslodavac nakon dva mjeseca procijeni da mu se trgovina zlatom u malom mjestu nedaleko Zagreba neće isplatiti?
“Unatoč tome što sam potpisala da neću raditi kod drugih, radila sam kod drugog zlatara neko vrijeme, no i u tome poslu pomalo se naziru problemi pa sam se nakon tri mjeseca vratila na Zavod. Ubrzo sam ponovo počela raditi, u administraciji kod jednog privatnika, no nakon što me tri mjeseca nije platio, opet sam se vratila na burzu”, kaže naša sugovornica. S druge strane, ponudu za preseljenje u jedan od gradova na moru, gdje zlatar kod kojega je učila o zlatu ima trgovinu i traži suradnike nije mogla prihvatiti.
“Imam troje djece, dvoje su još školarci, pa bismo morali seliti svi. To znači da bi suprug morao ostaviti posao i tražiti novi, pa ne znam kako bismo uopće platili smještaj i pokrili troškove, s tim da, zapravo, ne znam ni koliko bi trajao posao koji bih dobila. Osim toga, imam stare roditelje koji imaju nešto poljoprivrede i potrebna im je pomoć“, kaže naša sugovornica. No, da situacije nije takva, odnosno da postoje određeni poticaji za ljude koji se zbog posla odluče preseliti u drugi grad, možda bi i razmislila o tome, dodaje. Ovako, sprema se na novo osposobljavanje, za – prodaju osiguranja.
Perspektive preseljenja
“Tradicionalno smo vezani uz naviku kupovanja nekretnina, uz veća kreditna zaduženja (umjesto najma), što predstavlja objektivnu prepreku za mobilnost u smislu preseljenja. Postotak spremnosti cjeloživotnog ulaganja u sebe (radom, hobijima, dodatnim učenjem) je nizak među nezaposlenima, ali i kod zaposlenih. Ista situacija je i kod spremnosti na promjenu zanimanja-vrste posla. Javne politike, civilni sektor akcijama i mjerama moraju poticati na promjene navedenih navika”, odgovaraju iz Ministarstva opet šturo na pitanje o tome zašto država ne pokreće i ne potiče programe kojima bi se obiteljima olakšalo preseljenje zbog posla, na primjer tako da im ukupna cijena najma stana bude priznata kao porezna olakšica, ili da se potiču gradovi i općine da sufinanciraju smještaj onih koji dolaze raditi na njihovo područje, barem neko vrijeme – dok čovjek ne procijeni hoće li posao zbog kojega je došao trajati dulje vrijeme i isplati li mu se seliti trajnije.
“Državni ured za upravljanje državnom imovinom pokrenuo je akciju povoljnih najmova kod stanova koji su u vlasništvu države ili lokalne zajednice, uz povoljne cijene najma na razdoblje od najviše pet godina, s mogućnošću kasnijeg produljenja ugovora. Za sve druge stanove čiji su vlasnici privatne osobe, potrebna je spremnost s druge strane na takav korak. Važni su i gradovi i županije koje također svojim lokalnim politikama mogu isto poticati. Tako, na primjer, Grad Zagreb ima povoljne najmove u Sopnici”, ističu u Ministarstvu. Dodaju kako gradovi mogu svojim odlukama subvencionirati iznos kamate kredita građevinskim tvrtkama koje će za ciljane skupine graditi stanove (mladi, njihovi radnici, teže zapošljive i ranjive skupine i slično). Ili mogu subvencionirati kamate na kredite ciljnim skupinama koje kupuju stan, što su neki gradovi prije gospodarske krize činili, no u zadnjih nekoliko godina takvih primjera gotovo da i nema.
Put pod noge po svaku cijenu? (FOTO: suradnik13/wikimedia)
Čuda rade rijetki. Tako je, na primjer, još prije desetak godina općina Lovinac osigurala gradilišta, a tadašnje Ministarstvo mora, turizma, obnove i razvitka građevinski materijal za gradnju prvih desetak od stotinjak planiranih kuća, kako bi se u njih naselile mlade obitelji koje će preseliti na to područje, a sličan je program lani projektno definirala i općina Netretić, za 24 stambene jedinice za doseljenike. Riječ je, prije svega, o projektima demografske obnove, ali svakako primjenjivima i u područjima gdje ona nije prioritet. No, većina općina i gradova jedva uspijeva sufinancirati dio troškova smještaja za socijalno ugrožene građane i smještaj za višečlane siromašne obitelji i bez podrške države, odnosno preusmjeravanja većeg dijela proračunskih sredstava na lokalnu razinu, to sigurno neće biti moguće.
A upravo takvoj priči nada se naša sugovornica, nezaposlena profesorica hrvatskog jezika, koja je dvadesetak godina radila u novinarstvu, a nakon što su ugašene novine za koje je radila ostala je bez posla. Kako ima vrlo malo iskustva u profesuri, iz rijetkih razdoblja kada je u novinarstvu radila samo honorarno, mjesto za zamjenu, uz mogućnost da ostane i dulje, dosad joj se nudilo samo u manjim, poprilično zabačenim mjestima Hrvatske. Iako bi rado preselila, kao samohrana majka dvoje školaraca nema za to uvjeta. Djeca su vezana uz školu i prijatelje i ne može ih otrgnuti iz njihove sredine zbog toga što će negdje raditi tri mjeseca, pa ostati bez posla. Iako ima roditelje koji bi o djeci mogli brinuti dok ona izbiva zbog posla, na to se nije odlučila jer bi više od pola plaće davala na smještaj i troškove putovanja vikendom, pa ne bi ostajalo ni za režije u Zagrebu.
Naša sugovornica nekad je davno učila šivati i povremeno nešto sašije za sebe, pa preko Zavoda za zapošljavanje pokušava upisati tečaj šivanja, kao osposobljavanje za drugo zanimanje. Ideja je da se u vlastitome prostoru posveti šivanju dječje odjeće po prihvatljivim cijenama, kako bi osigurala egzistenciju obitelji, no sve su šanse da za to neće imati prilike: kao visoko obrazovana nezaposlena radna snaga ne spada u kategoriju onih koji imaju prioritet kod prekvalifikacije, a sama ne može platiti tečaj. S druge strane, nije sigurno ni da bi joj Zavod odobrio poticajna sredstva za otvaranje obrta jer – nema struku.
Iz šupljeg u prazno
“Naše su politike zapošljavanja godinama puko prelijevanje iz šupljeg u prazno, počevši već od činjenice da obrazovni sustav nije prilagođen promjenama na tržištu, te da se i dalje školuju ljudi u profesijama za koje se procjenjuje da za desetak godina više neće postojati i zato je iluzorno svesti cijelu priču o nezaposlenima na nedostatak mobilnosti”, kaže Mladen Novosel, predsjednik SSSH. Tako i priču o mobilnosti naziva prelijevanjem iz šupljeg u prazno te dodaje kako ona ovisi o tome kakvu Hrvatsku uopće želimo i koje proizvodne i uslužne grane želimo razvijati, čemu onda treba dati prednost u obrazovanju i usmjeravati ljude. Napominje da sve do tada, priča o cjeloživotnom učenju nema smisla, jer ne znamo koje vrste znanja i vještina mogu pridonijeti zapošljivosti, osim u sezonskom smislu.
“Jedina mobilnost radne snage kojoj se do tada možemo nadati jest – napuštanje Hrvatske” – Mladen novosel (FOTO: Novilist.hr)
“Osim toga, mobilnosti radne snage u Hrvatskoj ne može se uopće svoditi na pitanje želi li netko iz Zagreba preseliti u neki drugi grad zbog posla, jer novih radnih mjesta nigdje nema, odnosno ne postoji dio Hrvatske u kojemu postoji razvijeno tržište rada. Ako danas izgubite posao u jednoj tvrtki, na tržištu uglavnom više nema tvrtke kojoj se možete prodati, gdje god preselili jer je sva proizvodnja ugašena”, dodaje Novosel. I lokalna uprava, koja bi mogla imati značajnu ulogu u promjenama zapravo je uglavnom demotivirana, jer se svi interesi svode na politička uhljebljenja i osiguranja vlastitih pozicija, što je preslika stanja i na državnoj razini.
“Da nije tako, možda bismo uvidjeli da postoje neke lokalne sredine čiji programi daju rezultate i za čijim se primjerom može”, kaže naš sugovornik. Kao jedan od primjera navodi Međimursku županiju, koja gotovo da i nema nezaposlenih, pri čemu je sama Županija kreirala i poticala razvoj poslovnih zona i određenih vrsta obrta koji se s tim zonama mogu povezati.
“Tek kada oni koji vode zemlju to budu činili tako da pojmovima koje propagiraju zaista udahnu suštinu, politike će imati nekog smisla”, zaključuje Novosel te dodaje kako jedina mobilnost radne snage kojoj se do tada možemo nadati jest – napuštanje Hrvatske.