Godine 2010. vojnik Manning obavio je svoju dužnost prema čovječanstvu, predočivši dokaze iz unutrašnjosti mašine za ubijanje. To je njegova pobjeda, dok show od suđenja tek izražava trajan strah korumpiranog centra moći od ljudi koji prenose istinu. Foto: Rootsaction
Uz dozvolu autora, Johna Pilgera, a povodom peticije kojom se od Odbora za dodjelu Nobelove nagrade traži da nagradu za mir dodjele Bradleyu Manningu, donosimo prijevod kolumne iz “New Statesmana”:
Ključni moment političkog suđenja stoljeća dogodio se 28. veljače, kad je Bradley Manning objašnjavao zašto je riskirao život iznijevši desetke tisuća dokumenata američke vlade.
Bila je to govor prepun moralnosti, savjesti i istine – onih kvaliteta po kojima se ljudska bića razlikuju od ostalih.
Ta se izjava nije vrtjela u mainstream medijima, a da nije bilo slobodne novinarke Alexe O’Brien, Manningov glas bio bi utišan u potpunosti.
Radeći danonoćno, ona je prevela i objavila svaku njegovu riječ. Sam Manningov govor je rijetko otkrivajući dokument.
Opisujući napad Apache helikoptera čija je posada snimala ubijanje i ranjavanje civila u Bagdadu 2007. godine, Manning je rekao: “Najalarmantniji dio cjelokupnog videa po mojem je mišljenju naoko krvožedni užitak koji se mogao osjetiti kod posade helikoptera.”
“Oni… nisu cijenili ljudski život, nazivajući ubijene na tlu ‘mrtvim gadovima’ i čestitajući si međusobno zbog ubojstva mnoštva ljudi.”
“U jednom trenutku videa može se vidjeti kako je pojedinac, koji na zemlji pokušava puzanjem doći do zaklona, ozbiljno ranjen…To mi je izgledalo kao prizor djeteta koje muči mrave povećalom.”
Manning se nadao da će “javnost biti uznemirena poput njega” zbog zločina koji, kako su dokumenti koje je naknadno “prošvercao” pokazali, nisu bili sporadični incidenti.
Manning je istinoljubljiv i principijelan zviždač koji je bio ocrnjen i mučen. Amnesty International je dužan objasniti svijetu zašto ga nisu tretirali kao zatvorenika savjesti. Ili je Amnesty, za razliku od Manninga, bio zastrašen od strane kriminalne moći?
“Ovdje u Fort Meadeu se odvija sprovod”, kazala mi je O’Brien.
“Američka vlada želi Manninga pokopati živog. On je istinski iskren mladi čovjek u kojem nema ni trunke laži. Mainstream mediji su konačno došli na dan presude. Pojavili su se na gladijatorskom dvoboju, kako bi gledali spuštanje palčeva prema dolje.”
Kriminalna narav američke vojske je neprijeporna. Desetljeća nezakonitih bombardiranja, korištenja otrovnih oružja na civilnoj populaciji i mučenje u Abu Ghraibu, Guantanamu i drugdje – svi su ti događaji dokumentirani.
Kad sam bio mladi ratni reporter u Indokini, shvatio sam da je SAD izvozio svoje ubilačke neuroze, nazivajući to ratom, čak i pod obrazloženjem da to rade u plemenite svrhe.
Baš poput napada Apache helikopterom, masakr u My Laiu 1968. nije bio netipični eksces.
U istoj provinciji, Quang Ngai, prikupljao sam dokaze rasprostranjenog klanja – tisuće muškaraca, žena i djece ubijeno je proizvoljno i u tišini.
U Iraku sam snimio pastira čiji su brat i njegova cijela obitelj pokošeni oružjem iz američkog aviona, na otvorenom. Bio je to sport.
U Afganistanu sam snimio ženu čija je kuća od blata, zajedno s familijom, sravnjena sa zemljom uz pomoć bombe teške 250 kilograma. Nije bilo “neprijatelja”.
Moje filmske vrpce obiluju takvim dokazima.
Godine 2010. vojnik Manning je obavio svoju dužnost prema čovječanstvu, predočivši dokaze iz unutrašnjosti mašine za ubijanje.
To je njegova pobjeda, dok show od suđenja tek izražava trajan strah korumpiranog centra moći od ljudi koji prenose istinu.
Slučaj također baca svjetlo na parazitsku industriju koja se stvara oko onih koji govore istinu.
Manning je bio seciran i zlostavljan od strane onih koji ga nikad nisu upoznali ali su tvrdili da ga podržavaju.
U marketinški sveprisutnom dokumentarcu Mi krademo tajne: Priča o WikiLeaksu mladi herojski vojnik mutiran je u “otuđeni”, “usamljeni” i “potrebiti” psihijatrijski slučaj s “krizom identiteta” zato što je “bio u pogrešnom tijelu te je htio postati žena”.
Tako je govorio redatelj dokumentarca Alex Gibney. Njegove lascivne psihobrbljarije našle su plodno tlo u medijima koji su previše poslušni, lijeni ili glupi da propituju tu marketinšku pompu i shvate da će sjena koja pada na zviždače eventualno doći i do njih.
Od samog nečasnog naslova dokumentarca, Gibneyev film je bio planirani atentat na Manninga, Juliana Assangea i WikiLeaks. Odaslana poruka je poznata – navedeni su prikazani kao disidenti i čudaci.
Pedantno dokumentiranje Manningove moralne i političke hrabrosti – od strane novinarke O’Brien – razara, međutim, ovu klevetničku kampanju.
U Gibneyevom dokumentarcu postrojeni američki političari i šef Združenog stožera američkih oružanih snaga ponavljaju, bez iznimke, kako su objavom Manningove dokumentacije WikiLeaks i Assange stavili u opasnost živote obavještajaca te samim time imaju “krv na svojim rukama.” Dana 1. kolovoza britanski The Guardian je objavio: “Sud tvrdi kako ne postoje dokazi da su WikiLeaksova otkrića uzrokovala smrtne slučajeve.”
Pentagonov general koji je vodio desetomjesečnu istragu o utjecaju objavljenih dokumenata na svjetskoj razini rekao je kako niti jedna smrt ne može biti pripisana objavama WikiLeaksa.
Ipak, u spomenutom dokumentarcu novinar Nick Davies opisuje bezdušnog Assangea kao čovjeka koji nije imao nikakav “plan minimiziranja štete.”
Razgovarao sam s filmašem Davisom o ovome. Davis je 2010. godine pratio Assangeovu pripremu naknadno “prošvercanih” dokumenata u Guardianu i New York Timesu.
Njegove se snimke pojavljuju u Gibneyevom dokumentarcu. Davis mi je rekao: “Assange je bio jedini koji je radio danonoćno na micanju imena ljudi za koje je smatrao da bi mogli biti ugroženi objavom njihovih identiteta.”
Dok Manningu prijeti doživotni zatvor, Gibney navodno planira snimiti hollywoodski film.
” Kriminalna narav američke vojske je neprijeporna.” (ilustracija: Iwallscreen.com)
“Biografski film” o Assangeu je u pripremi, zajedno s hollywoodskom verzijom knjige Davida Leighsa i Lukea Hardinga, koja se bavi naklapanjima o “propasti” WikiLeaksa.
Profitirajući od odvažnosti, pameti i patnje onih koji odbijaju biti kooptirani i ukroćeni, svi će oni na koncu završiti na povijesnom smetlištu.
Kao nadahnuće za buduće zviždače s druge strane stoje Bradley Manning, Julian Assange, Edward Snowden te izvanredni mladi ljudi iz WikiLeaksa, čiji su uspjesi bez premca.
Snowdenovo spašavanje je u velikoj mjeri WikiLeaksov trijumf. To je triler koji Hollywood neće ekranizirati, naprosto zato jer se radi o stvarnim junacima.
Izvor: H-alter
