Draga mi je Palmotićeva ulica, često se niz nju vozim u ovih dvadesetak dugih godinica koliko udišem čisti hrvatski zrak. Znam je napamet, ama mogao bih se niz Palmotićevu provesti zatvorenih očiju, kao onomad onaj u onome filmu što nam je svima smiješan. I tako, vozim se njome prije nekoliko večeri, polagano, onako kako mi je u naravi da vozim, te ćaskam sa suputnicom, kad hop, s pločnika me zaskoči prometnik, maše onom pločicom, biva da se, bez obzira na pogibelj po amortizere, uzverem na trotoar. Prometnu i vozačku, kaže on meni, dobro prometnu i vozačku, ne bunim se ja, nego mu pružam dokumente. A on ih dobro zagleda pa kaže: “Sigurno znate zašto sam vas zaustavio!” Rekoh, pojma nemam, kao što nisam ni imao pojma. “Prošli ste ravno krajnjom lijevom trakom”, kaže on meni, “ali ste imali sreće da nikoga nije bilo jer se i srednjom trakom skreće ulijevo”, poučava me redarstvenik. “Kazna je sedamsto kuna, ako platite odmah pola od toga.” Ne bunim se, naravno, nego pristojno odmah plaćam.
I doista, sjećam se da je krajnja lijeva traka skretala ulijevo, a srednja je pružala alternativu: pravo ili lijevo. Ali što se to dogodilo sa mnom? Kako to da nisam primijetio ni vertikalnu ni horizontalnu signalizaciju? Imam, inače, opaku moć zapažanja, pa kako sam onda mogao previdjeti nešto toliko očigledno? Ili kako sam mogao s uma smetnuti da je već dvadeset godina tako, sa skretanjem ulijevo iz Palmotićeve prema sjeveroistoku? Evo, čak znam i koja je to strana svijeta.
Moja suputnica je odmah izrazila sumnju da nikakav prekršaj nisam napravio i da me je redarstvenik naprosto zavalio k’o bekana, da me je na pravdi boga opleo za tristo pedeset kuna. Može biti, rekao sam joj, ali nemam ja više tih živaca da ih trošim na institucije i činovnike države koja se ionako neprijateljski odnosi prema građanima koji se ne kreću u većinskome krdu, i neka cijelu stvar naprosto zaboravi. Ili neka zamisli da smo upravo prošli mitnicu, te smo hrvatskome mitničaru isplatili mito. Ili nešto takvo.
Ali sutradan, kao za nevolju, opet smo se provezli niz Palmotićevu. I doista, nigdje više onoga prometnog znaka, horizontalnog i vertikalnog, koji bi pokazivao da se u Đorđićevu mora skrenuti iz lijeve, a može se skrenuti i iz srednje trake. Sad je tu novi znak i stvari stoje ovako: srednjom se ide samo pravo, a lijevom se može i lijevo i pravo.
Bolje bi mi, ipak, bilo da to nisam vidio. Ili da sam vidio desetak-petnaest dana kasnije, kada mi se stvari slegnu kako u glavi i srcu, tako i u novčaniku, jer ovako ne mogu da prestanem misliti o onom što mi se dogodilo u srijedu 17. rujna, oko osam sati navečer. Recimo, je li moguće da policajac M.J. Ili M.Z. (broj službene značke 23297) nije primijetio da se promijenio režim prometa u Palmotićevoj, a s njime i način skretanja u Đorđićevu? Pa je, kao i toliko puta u svojoj prometničkoj karijeri (riječ je o gospodinu srednjih godina) postavio čeku niže raskrižja, i vrebao prekršitelje?
U jednom trenutku broj 23297 obratio mi se s Miljenko. I toga sam se sad sjetio. Ne volim, naime, kada mi se uniformirani ili neinformirani pripadnici državnih službi, naročito policajci, obraćaju po imenu, baš kao da smo zajedno čuvali ovce. Ili logoraše. Taj štos naslijeđen je iz socijalizma, od narodne milicije i milicionera koji su građane zvali po imenu, bez onog inače obaveznog dodatka – drug, jer je to bio način patronizacije, one iz vrtića, škole ili odgojno-popravne ustanove. Za hrvatskoga prometnika mogu biti samo gospodin Jergović, a mogu biti i govno, četnik, jugoslavenčina, bosančina, Alijin Hrvat, srbokatolik, soroševac, antihrvat, ali baš nikad i nikako – Miljenko. Zašto sam mu dopustio da me tako zove? Jer sam mu tog trenutka, doista, vjerovao. Jer mi se još nikada nije dogodilo da me hrvatska policija – koja svoja vozila ukrašava sloganom “sigurnost i povjerenje”, pa je tako, pretpostavljam, i na motociklu broja 23297 pisalo “sigurnost i povjerenje” – prevari kao zadnju budalu. Poput kakvoga Kafkinog kukca imao sam, naprosto, povjerenja u institucije. Ili sam, smanjimo doživljaj, računao da nisu pali na tako niske grane da po ulici varaju građane i nabjeđuju ih da su počinili prometni prekršaj koji nisu počinili.
Sljedeći put bit će drukčije, barem u tom pogledu što će me čuti prvi sljedeći redarstvenik koji mi izgovori osobno ime. Njemu ću izgovoriti sve ono što sam propustio reći broju 23297. Ali to, na žalost, nije dovoljna satisfakcija. Je li me dotični prometnik, možda, prepoznao? Ako jest, očekuje li da ću učiniti ovo što upravo činim? I je li već nadigao nadležne u Policijskoj upravi, glasnogovornike, profesionalne pisce demantija i inspektore zadužene da zbilju prilagođavaju potrebama službe, tako da policajac uvijek i u svakoj prilici bude u pravu? Ili me nije prepoznao, nego sam za njega bio anonimni smušeni građanin, koji se samo može uhvatiti za uši i plesati kazačok, nakon što ga prometnik ni krivog ni dužnog nategne za tristo pedeset kuna?
Postoji sasvim mala, gotovo zanemariva mogućnost, da broj 23297 doista nije znao ono što ni ja u tom trenutku nisam znao, i da je zauzeo svoju staru čeku u najboljoj vjeri da time jamči provođenje zakona i štiti sigurnost prometa. Možda se, doista, to moglo dogoditi i njegovom kolegi u Finskoj, Švedskoj ili svejedno kojoj drugoj zemlji koja se obzirno odnosi prema građanima i njihovome svetom pravu da nikada i ni u kojoj prilici ne budu prevareni od državnih institucija. Ali ako je tako, tada bi broj 23297 umjesto da animira kolege da ga sad štite trebao priznati da je greškom obmanuo građanina, da mu je lagao i da ga je lažno kaznio. Nije to tako strašna stvar. Sigurno ne bi izgubio posao zbog jednoga ovakvog previda, pogotovu ako se sve na kraju sretno završilo. Što se mene tiče, bilo bi dovoljno da na porti u Koranskoj 2 ostavi papirić, i na njemu poruku koju bih zadržao u diskreciji, a glasila bi, otprilike, k vragu, zaznuo sam stvar! A mojih tristo pedeset kuna? Jebo sad tristo pedeset kuna, ako čovjek lijepo kaže da je zeznuo. Mnogo je gore kada te prave budalom, nego kada ti ukradu tristo pedeset kuna. Ali naj-gore je, ipak, kada građanin gubi i ono minimalno povjerenje u javnu ili državnu instituciju, i kada u tim ljudima počne gledati sitne džeparoše i prevarante.
Kažete, ne može mi se broj 23297 sad tek tako ispričati, jer mu prijeti disciplinska kazna, ako se zbilja malo ne frizira i ako se u njegovo ime ne bude lagalo kako se navodni prometni prekršaj nije dogodio onako kako sam ga opisao, u Palmotićevoj, nego se dogodio u Dubravi, na Glavici svetoga Vlaha ili na Čengić vili? Ali ako je tako, ako se zbilja mora malo frizirati da bi država funkcionirala, a državni službenici bili zaštićeni, u čemu je razlika između ovoga i svakodnevice u Staljinovoj Rusiji? U razlici između tristo pedeset kuna i trideset pet godina u Gulagu? Ako je tako, onda dobro. Oprem dobro, starat ću se.