Čitam ovih dana kako je Dean Jović, savjetnik predsjednika Josipovića, od šefa dobio otkaz jer se usudio reći da Hrvatska devedeset i prve baš i nije bila leglo demokracije. Josipović zna da je bila. Ne želim trošiti riječi na Josipovića, nacerenog lutka koji jednakim osmijehom pozdravlja trudnu kravu i bezubu bebu. Napisat ću nešto o demokraciji koja je devedeset i prve Hrvatskom harala poput kuge.
U četvrtak sam bila na pogrebu Lučanu Delbiancu legendarnom pulskom gradonačelniku iz demokratske devedeset i prve. Ja Primorka i građanka Rijeke kojoj je tada hrvatski fašizam bio jednako nepodnošljiv kako mi je to i danas Istru sam doživljavala kao Zemlju u takozvanoj zemlji. Komad svijeta gdje žive drugačiji ljudi. Ne mrze bližnjega svoga onako kako im Crkva i Država propisuju. Istrijani su tada mislili da su ljudska bića i Talijani i Srbi a ne samo potomci čistokrvnih ustaša ili udbaša koji su onda, to čine i danas, uspješno glumili ustaše. Istra je tada bila moja zemlja u kojoj sam na Vrhu kod Nevija liječila depresiju i neodoljivu potrebu da se ubijem.
Kako napisah, u ta krvava demokratska hrvatska vremena Pulom je “vladao” Delbianco. “Talijan”, “Istrijan”, za tadašnje “demokrate” ostrašćeni nehrvat, za prijatelje Lučo. Da, važno je reći, građani Pule izabrali su Delbianca za gradonačelnika. On “vlast” nije osvojio ubijajući lokalne Srbe. Nije ih pojio kiselinom iz akumulatora, vezivao im ruke žicom, bacao u Jadransko more. Delbianco nije bio, da malo pokradem Perišića, “naš čovjek na terenu.” Bio je, i ostao do kraja, svoj čovjek na tuđem terenu. Demokratska Hrvatska mu to nije mogla oprostiti.
Jednog, vjerojatno sunčanog dana, demokratske devedeset i prve, u rujnu, država Hrvatska odlučila je ubiti gradonačelnika Delbianca. Demokratska Hrvatska bila je praktična. Zbor narodne garde, tako se zvala naoružana, divlja horda koja je ubijala u ime demokracije, jednostavno je krenula ubiti gradonačelnika Delbianca bez hiljadu, oprostite, tisuću, zašto. Prijatelji su ga zaštitili.
Delbianco je znao što mu se sprema, znao je u kakvoj zemlji živi. Nije se sakrivao od razbojnika samo je iz stana iselio ženu i dvoje malodobne djece. Lučanova djeca i žena selili su od prijatelja do prijatelja. A onda je Velnea odlučila da je bolje, kad se već mora, da ona i djeca demokratski poginu uz muža i oca nego da voljeno biće prepuste da se samo prepusti metku države Hrvatske. Neke žene vole svoje muževe, neka djeca vole svoga oca.
Delbianco je preživo što ne znači i da je ostao živ. Izašao je iz IDS-a. Biti u Istri čovjek i član IDS-a nemoguća je misija. Opstati a ne biti član IDS-a nije jednostavnije. Delbiancu je uspjelo ostati čovjek i maknuti se od kriminalaca kojima je zamijerao što Istru trpaju u svoj džep. I tako, Hrvatska nije Delbianca ubila devedeset i prve ali ga jest krenula žderati na način na koji ždere sve dobronamjerne, misleće, hrabre, poštene građane ove nesretne zemlje.
I tako, ode naš Lučano. Odlučio je da ga do groba isprate samo prijatelji. I bi tako. Nitko nije bio tamo u ime Države, nitko nije Valnei uručio hrvatsku zastavu, nismo čuli marš ni tužno zavijanje unajmljenog trubača. Od voljenog oca oprostila se kći Dora. Vjerujem da smo svi koji smo bili tamo u trenucima dok je govorila Dora poželjeli da i mi doma imamo takvo dijete.
Ne bih pisala o Lučanu, teško je pisati o ljudima koje voliš, ali nekako mi ide jer je ovo tekst o Hrvatskoj. Hrvatskoj, odvratnoj zemlji koja je od svoga nastanka do dana današnjega ubijala i ubija sve ljudsko u svojim građanima. Umlatila je Delbianca a njegovi krvnici trljaju šape jer misle da je opet demokracija pobijedila. I jest. Njihova.
Slušam ove licemjere, lažljivce, lopine, zločince, ubojice, koji mi govore kako je bilo devedeset i prve kao da sam se jučer rodila. Isti lažovi koji nam prekrajaju odvratnu povijest kroje nam još gadniju budućnost.
Čao, Lučo. Blago tebi.