Hrvatska je televizija (javna, državna, što li je već), slobodna televizija u slobodnom, pluralnom i demokratskom društvu, jer takvi jesmo – barem nas u to uvjeravaju – danima uskraćivala svojim gledateljima informaciju o onome što je američki potpredsjednik Joe Biden izjavio na Harvardu. I nije u tome bila sama. Bidenova izjava kao da za medije u Hrvatskoj nije postojala. Pa je čak iznenađujuće “neprimijećeno” prošla u medijima većine zapadnih, demokratskih zemalja koje se nikada neće umoriti uvjeravajući ostatak svijeta o slobodi svojih medija. Tek potkraj tjedna u kojemu je drugi čovjek američke administracije dao tu, očito kontroverznu, izjavu, ona se ipak pojavila – stidljivo, doduše – kroz informaciju o tome da je turski predsjednik Erdogan na nju žestoko reagirao. Da bismo mi u Hrvatskoj tek u nedjelju, na kraju vikenda, saznali – ni sada ne potpuno – što je Joe Biden zapravo rekao, ali “umotano u celofan” priče o “najnovijem gafu potpredsjednika”, i inače poznatoga po gafovima. Dakle, da bi bilo jasno: izjavu nismo ni vidjeli, ni čuli (mada je snimljena i mada ju se na nekim satelitskim programima, pogodite čijima, moglo i čuti i vidjeti), prepričana nam je djelomično uz kvalifikaciju kako je to bio “još jedan gaf” potpredsjednika, “možda i najveći do sada”.
A što je Joe Biden zapravo rekao? Govoreći o tzv. Islamskoj državi, ubojicama i koljačima koji harače Sirijom i Irakom, a protiv kojih Amerika na brzinu skalupljuje međunarodnu koaliciju (suvišno je i reći: i opet zaobilazeći Ujedinjene narode) izjavio je “kako su za Sjedinjene Države najveći problem njihovi saveznici na Bliskome istoku, od kojih su neki poput Turaka, a oni su naši veliki prijatelji, Saudijaca, Emirata i drugih, bili toliko usredotočeni na rušenje Asada u Siriji, da su davali stotine milijuna dolara i slali desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Asada, a među njima su bili i Al Queda, Al Nusra i drugi.” Rekao je, dakle, kako američki saveznici naoružavaju islamske ekstremiste i teroriste. No, u istome je dahu izrekao i istinu i laž. Nepobitna je, naime, činjenica da su spomenute zemlje pomagale i financijski, i vojno, pobunu u Siriji, ne gledajući kome daju novac i oružje. To je istina. No, laž je da zemlje što ih je spomenuo predstavljaju svojom politikom rušenja Asada pod svaku cijenu “najveći problem za SAD”, jer je također nepobitna istina da je ta politika bila koncipirana u Washingtonu, inspirirana od Washingtona i s njime koordinirana. Kako bi, dakle, nešto što je bilo zamišljeno i planirano u Washingtonu, moglo za taj isti Washington biti “najveći problem”? Uostalom, postoji snimljena izjava toga istoga Joe Bidena od prije godinu dana koji upravo to potvrđuje, naime da Sjedinjene Države blisko i na svakome koraku koordiniraju sa svojim saveznicima poteze usmjerene na rušenje Asadovog režima u Siriji.
Ne, problem je nešto drugo. Problem je tzv. Islamska država (koliko god nije isključeno da je i ona adut u rukavu planera velikoga preuređivanja Bliskoga istoka). Ipak, trenutno, ona je problem, koliko Americi, toliko i njezinim evropskim saveznicima koji su do sada, što voljno, što stisnutih zuba, ili sudjelovali u besprimjernom narušavanju do ne tako davno važećih normi međunarodnih odnosa, ili to promatrali bez i riječi prosvjeda. Pa je zato Biden pokušao oprati prljavo rublje svoje zemlje na račun onih koji su je slijedili (ali koji – sve je očitije – imaju u cijeloj priči i vlastitu računicu, Turska pogotovo). I pokušao je, možda, još nešto: sebe profilirati – svemu što je u prošlosti bilo usprkos – kao nekoga tko (više) ne stoji bespogovorno iza te politike.
Oba su pokušaja neslavno propala. Prozvani saveznici burno su reagirali, a Turska je za Ameriku i njezine bliskoistočne planove toliko važna, da je Biden bio prisiljen telefonski se ispričati predsjedniku Erdoganu. Kako je ta isprika izgledala, to ne znamo, ali njome je svakako prebrisao i (mogući) pokušaj da sebe prikaže kao nekoga, tko – doduše – lažno “vadi” svoju zemlju iz kaosa što ga je ona zakuhala, ali ipak priznaje da su i novci i oružje išli u ruke islamskih ekstremista, čime su stvoreni uvjeti za stanje kojemu danas svjedočimo.
I onda nam, da se vratimo početku priče, Hrvatska televizija tu izjavu (vrijedi ponoviti: nikada prikazanu) predstavi kao gaf. Drugim riječima: opet je onaj Biden nešto zabrljao, a i inače je po tome poznat. Zanimljivo, nikada u hrvatskim medijima, a vrlo vjerojatno ni u većini medija tzv. slobodnoga svijeta, gafom nije proglašena ni jedna Bidenova izjava usmjerena na potrebu rušenja sirijskog režima, ili potporu najprije prevratu, a potom novim vlastima u Ukrajini i njihovim pristašama (bez obzira na ružne kolateralne pojave što ih prate, od ekstremnog nacionalizma do antisemitizma). Ne, to su bile državničke izjave potpredsjednika najveće i jedine super sile suvremenog svijeta i prenosilo ih se s dužnim respektom.
Pa tako dolazimo do srži problema, a to je urušavanje (zapravo svjesno rušenje) osnovnih principa i međunarodnog poretka, ali i demokracije. Je li spojivo s do nedavno tvrdo postavljenim načelima odnosa u svijetu da jedna država javno proglašava vlast u drugoj državi nepodobnom i otvara sezonu lova na nju, da se politički, financijski i vojno angažira u promjeni vlasti u toj drugoj državi? Apsolutno nije! A je li spojivo s načelima demokracije (i pune slobode informiranja u demokraciji) da se javnosti sustavno uskraćuju informacije, odnosno serviraju “frizirane”, jednostrane i nepotpune informacije? Ne, nije! Na žalost, svjedoci smo i jednome i drugome – u Hrvatskoj, ali i u dobrome dijelu svijeta, poglavito u onome dijelu koji je, ne pitajući nikoga, uzeo monopol na propisivanje recepta za sutrašnji, bolji svijet i na davanje “propisanog lijeka”, ako treba, i silom.
Tako dugo, dok će se od javnosti sakrivati izjave poput ove američkoga potpredsjednika Bidena, tako dugo dok će se informacije o njima davati “na kapaljku”, sa zadrškom i očito tendenciozno, tako dugo dok se (ponovo) ne reafirmira borba za odnose ravnopravnosti između subjekata međunarodnih odnosa, tako ćemo dugo živjeti u neznanju, zaslijepljeni, zatupljeni, zavedeni, nesposobni procijeniti tko je tko i što je što (informatičkoj eri usprkos); i tako ćemo dugo živjeti u svijetu koji svakim danom postaje sve opasniji za sve veći broj ljudi i to prije svega zato, što kreatori onoga što se prepotentno naziva novim međunarodnim poretkom, a što nije ništa drugo nego grabež, otimačina i uvođenje novoga oblika kolonijalizma, gube kontrolu nad lavinama što su ih sami zakotrljali.
Storija o izjavi američkoga potpredsjednika i o njezinome (ne) objavljivanju u ključnim elektronskim medijima Hrvatske (i dobroga dijela svijeta), tek je sićušni kamenčić u mozaiku toga sve opasnijeg i sve nedemokratskijeg svijeta u kojemu živimo. A da toga možda i nismo svjesni.