Najprije dvije sestre, Poljakinje rođene u Lavovu i odrasle u šleskom izgnanstvu, jedna je prevoditeljica s ovdašnjih jezika, druga se bavi restauriranjem crkava po beskrajnim južnim pokrajinama; obje su veteranke iz vremena Solidarnosti i “ratnog stanja”, pune priča o tom vremenu.Zatim, pjesnik, nastanjen u Arlingtonu, ranije u Alexandriji, koji u Europu navraća svake dvije-tri godine, jedini čovjek s kojim vodim duge telefonske razgovore. Onda, pisac, bosanski polihistor i višestruki izopćenik, najpametniji i najsabraniji od nas, koji još uvijek živi u Sarajevu. Oni su prijatelji, viđam ih rijetko i to, uglavnom, u Zagrebu. Nisam zbog toga sretan, jer se u Zagrebu ne snalazim, pa iako u tom gradu boravim već dvadeset i jednu godinu, nije u njemu bilo prostora koje bih doživljavao povlašteno svojim. A nisam ni od onih dobrih kućedomaćina, koji od svoga doma umiju stvoriti iluziju domovine. Nisam, dakle, barem u Zagrebu, ni za van, ni za po kući. Lakše mi je kada se nalazimo u Wroclawu, Krakowu, Trstu ili Puli. Tamo postoje moja mjesta.
Kakvo bi to mjesto trebalo biti? Takvo da nema krivih ili niskih pogleda sa susjednih stolova, nezvanih gostiju (jednom smo, sjećam se, sjedili u dobroj gostionici u Teslinoj, kad nas je skolio, poprilično pijan, jedan stari ustaša muslimanske vjeroispovijesti; živopisan, tragičan i meni drag, ali ne poželim ga na mjestu koje bi bilo povlašteno moje). Ne smije na takvom mjestu biti ni odveć glasnog folklora, tipične zagrebačke atmosfere ili gostujućega sarajevskog duha. Ovog zadnjeg, najmanje. Ono čega sam se najviše grozio, oduvijek su bili zavičajni klubovi. Tamo zalaze ljudi koji vjeruju da možemo biti prisni već i zato što smo se slučajno rodili u istom rodilištu (staro porodilište na Koševu…) ili da smo neki rod već time što su čitali Rod i što smo kao djeca hodali istim ulicama. Na kraju, i najvažnije: da bi neko mjesto bilo povlašteno moje, morao bih se tu osjećati jednako domaće kao na takvim mjestima u Wroclawu, Krakowu, Trstu ili Puli. Ili u Beogradu, dabome. A takvih mjesta u Zagrebu gotovo da i nema. Što, opet, ne znači da je problem nužno u Zagrebu, a ne u meni, ovakvom kakav jesam, dok takva mjesta tražim.
Dvorište u Vlaškoj ulici. Zagreb je grad veličanstvenih habsburških dvorišta. Da sam slikar ili fotograf, slikao bih ta dvorišta. Da sam zagrebački pisac, napisao bih esejistički putopis po donjogradskim dvorištima. Ali ovo, u Vlaškoj, jedno je od rijetkih cjelovito funkcionalnih i živih, vrlo europskih dvorišta u Zagrebu. Odnedavno, tu je hostel, fantastično dobro dizajnirane fasade. Preko puta je vinoteka, do vinoteke seks šop. I sve to izgleda kao da smo u Helsinkiju ili u Firenci, a opet, savršeno je vidljivo da smo tu gdje jesmo. U nekom Zagrebu, mnogo boljem.
Da bi se stiglo do mjesta na koje idemo treba poći pravo, pa uz stepenice. I zastati na pola puta. Skroz gore je pizzeria Kariola. Drže je ljudi s kojima dijelim komadić života i jedan – da se izrazim kretenski – vrlo snažan narativ. Ali ne idemo tamo. Rekao sam da treba zastati na pola puta, i skrenuti lijevo.
Tu je Mali bar, i tu sam vodio svoje poljske sestre, a i svoju sarajevsko-američku braću. Dolazim tu i sam – tačnije, dolazimo nas dvoje tu i sami – ali to je manje važno. Kad si sam, lako svijetom ideš kao po tuđini. Ali kada ti izdaleka dođe netko tvoj, imaš tu čudnu možda balkansku možda egzilantsku a možda i ljudsku potrebu da ga primiš na mjestu koje doživljavaš svojim.
Mali bar gostionica je vrlo jednostavne unutrašnje arhitekture, diskretnog, skoro nevidljivog dizajna, i dobrih gostiju. Naravno, sjajni su i domaćini, ali nije li Zagreb, općenito, mjesto odličnih konobara, i nije li Hrvatska u svojoj aktualnoj suštini – naravno ako stvari gledamo iz ljepšega kuta – zemlja i kultura konobara i sobara? Malo je, međutim, mjesta s tako dobrim gostima.
Mali bar neka je vrsta gastronomskog i ugostiteljskog teatra za srednju klasu, ljudi koji neće poći kući s onim gadnim i grizodušnim utiskom opustošenog novčanika, a dobit će kompletnu iluziju neke u biti jednostavne, ali vrlo fine i vrlo svjetske kuhinje. Za menadžere, diplomate i fudbalere, za političare u usponu, tu je premalo bešteka po stolovima, a nema janjetine, ali ni Michelinovih zvjezdica, fjužn ekshibicija ni socijalne promocije. Mali bar je u tom smislu jedno vrlo, vrlo obično mjesto. Toliko obično da nismo morali stišavati glas kada smo razgovarali o književnosti. Općenito, ovdje se čovjek nema čega plašiti.
U onoj predkriznoj Hrvatskoj, koju je Sanader nakratko civilizirao i lišio uličarskog fašizma, Ana Ugarković bila je televizijska, ali i novinska gastro zvijezda. Tada se o njoj saznalo gotovo sve. I stvorena je – barem među pukom nesviknutim na to da se u hrani može uživati svakodnevno, a ne o svadbama, pogrebima i o policijskim denuncijacijama – predrasuda kako Ana Ugarković kuha pretenciozno, i kako za takvo kuhanje ne samo da su potrebni sastojci kojih u našim dućanima nema, nego i kuhinjska i kućna pomagala kakva običan građanin viđa samo za rijetkih popodnevnih šetnji po frankfurtskome aerodromu.
U krizna doba, Ana Ugarković otvorila je Mali bar. Na jelovniku jedva da se nađe desetak malih, i nešto većih jela, koja tokom godine variriraju i mijenjaju se po nekoj kalendarskoj logici. Većina toga mogla se već vidjeti i naučiti iz njenih emisija, ali bit je, na žalost, ili srećom, nenaučiva, i tiče se talenta. U kuhanju, kao i u književnosti, i u svakoj drugoj umjetnosti koja nam je važna, isti sastojci, navlas isti postupak, iste riječi i rečenice, ista velika ili mala tema, neće govoriti isto kod umjetnika i kod diletanta. Knjige-kuharice nam, kao i televizijske emisije, služe da proizvodimo imitacije jela.
Recimo, pečeni kozji sir s preprženim, usitnjenim lješnjacima, na cikli i zelenim salatama. To često jedem u Malom baru, i uopće ne razmišljam o toj razlici između umjetnika i diletanta – ona mi je, kao čitatelju, savršeno jasna, pa ne moram o njoj ni misliti – nego puštam mašti da niže asocijacije, i da mi se, dok jedem, razvija desetak usporednih priča, koliko u pečenom kozjem siru u Malome baru ima jasno diferenciranih, komparativnih i komunicirajućih okusa. Mislim, tako, o kontrapunktu u glazbi i kuhanju, mislim o akvarelu i o riskantnom prelijevanju boja jedne u drugu, mislim o onome što rečenicu Ante Tomića razlikuje od rečenice Hrvatskoga Književnog Diletanta, znamenitog akademika HKD-a, i što pečeni sir Ane Ugarković razlikuje od svih drugih, banalnih i zamornih pečenih sireva našega doba. A onda bocnem krišku cikle, i sjetim se lavovskoga boršča, pa me misao ponese na priču o razlikama između mesnoga i bezmesnoga boršča…
Čovjeku je važno po čemu će ga prijatelji do sljedećeg susreta pamtiti. Uvijek mu je to važno. Meni je, recimo, važno što će me jedna od sestara, ona koja se bavi restauracijom crkvica, koje su preko svojih grbača, krovova i zvonika preturile nekoliko carstava i barem dva strašna etnička čišćenja, do sljedećeg puta pamtiti po pečenom kozjem siru Ane Ugarković. Sjetit će me se po okusu sitnih, gorkastih lješnjaka, po smeđim mrvicama na beskrajnom sibiru sira, krvavog od cikle…
I sve drugo, barem kada je o hrani riječ, važno je do najsitnijeg detalja. Uz pečeni sir obično pijem neki malo preoštar merlot, ali neću od njega odustati, jer je ono što tad osjetim tačno i u emociji, i u doživljaju vremena, u sjećanju na 2014. godinu. Zato i prijatelje nagovaram da piju taj isti merlot. Pjesnik iz Arlingtona je prihvatio, iako nije jeo sir, nego torteline od janjetine…
Na kraju: fantastična čokoladna torta. Najbolju čokoladnu tortu moga života donio je jednom ujak iz Sovjetskog Saveza. Poslije sam pamtio torte iz Vodnjanke, Zapleta, Baltazara… Ali volim jesti čokoladnu tortu i piti oštro crno vino.
Ne potraje to, međutim, dugo. Mali bar nije mjesto za teferiče, cjelovečernje gozbe ni teška pijanstva. Sve tu treba ostati u granicama intimnih prijateljstava, i s poštovanjem prema vlastitom doživljaju umjetnosti, one narativne i one gastronomske. Iako i jela, kao i gostionice, imaju svoju naraciju. Katkad, ta naracija bila velika kao život. Kao u Babettinoj gozbi, recimo.
Ovo je drugi put u pet godina kako se među pričama o knjigama, filmovima, slikama, muzikama, stripovima, predstavama, našla priča o – restoranu. U nju, jednako kao ni u svaku drugu, čitatelj ne mora vjerovati. Ne pozivam ga u Mali bar. Suprotno tome, želim tu biti dovoljno sam. I nimalo usamljen.