Bumerang se vratio

Nije prvi put da se veliki planetarni lom začinje u malom, do jučer svijetu nepoznatom gradu. A da toga mnogi nisu ni svjesni. Ovaj put mjesto se zove Kobane, arapi ga zovu Ayn al-Arab, središte je zajednice sirijskih Kurda, nalazi se u pustinji uz samu tursko – sirijsku granicu.

Prije svega ovoga, malo je ko čuo za njih. Sve dok nisu postali pozornica na kojoj se spremao, i još uvijek sprema, strašni pokolj boraca koji su ostali da brane svoj grad pred monstrumima koji su svjesno i ciljano stvoreni da te “poslove” obavljaju. Dok im nije istekao rok trajanja, barem na jednoj strani alijanse koja ih je stvorila. A onaj gore pomenuti “lom” sada sluti prije svega među onima koji su do jučer bili koalicija i što se ISIL-a tiče, i što se razloga njihovih klanja tiče. Zajedno su, ne tako davno, bacili bumerang kao oružje prema Assadu, ali su vjetrovi na koje su bili upozoravani od početka taj bumerang vratili njima samima. Sirijska priča postala je, evo, ogromna mora unutar alijanse za tzv. “demokratizaciju Damaska i skidanje tamošnjeg diktatora u ime ljudskih prava”, ali i bitka unutar vodećih država te alijanse, između nezajažljivih jastrebova poticanih unutrašnjim neokolonijalnim i imperijalnim strastima i golim interesima, i umjerenijih snaga koje, doduše pokasno, ipak dolaze do pameti.

Sasvim pojednostavljeno, Amerikanci sa Obamom na čelu i dobrim dijelom ekipe oko njega, priču o Siriji polako, ali uočljivo, pretvarali bi sada u priču o “političkoj tranziciji” umjesto kaubojskog svrgavanja “diktatora” po receptu likvidacije Saddama Husseina i Gadafija, uz ostale unaokolo. Pokušali su i tako, pa nije išlo. To je druga, ali poznata priča – za one koji su htjeli da je vide još na samom početku. Problem je što su u toj priči sada mnogi trenirano podivljali psi pušteni sa lanca i velika je muka pohvatati ih i vratiti gdje im je mjesto. Dato im je oružje, novac, regrutovani su i obučavani koljači, dobili su ogromnu medijsku podršku, čak i politički legitimitet. U taj scenario svako je ugrađivao svoj poseban interes, od onog običnog dodvoravanja i slijepog poslušništva, do šanse da se realiziraju mnogi stari, manje ili više bolesni snovi o teritorijama, etničkim čišćenjima, kvazi-vjerskim apetitima, okupaciji energetske budućnosti itd.

Ovom konceptu taktičkog omekšavanja spram Assada i političkoj tranziciji umjesto brutalnog rušenja režima u Siriji protive se drugi interesi, opet osvajački, strateški, ali i korporativni, energetski itd. i u samoj Americi, ali i mnogo više u regionu Bliskog istoka, pa i šire. Posebna priča postaje Turska sa Erdoganom, Davitogluom i njihovim imperijalnim snovima. Za njih je Assad od početka “sotona”, a njegov režim crvena krpa zbog starih teritorijalnih otomanskih ambicija, ali posebno, zbog tamošnjih Kurda.

Činjenica da je Assad obećao Kurdima u Siriji, uglavnom koncentriranim u zoni uz granicu sa Turskom, značajnu kulturnu, političku, lokalnu i svaku drugu autonomiju, postala je noćna mora novoj vladajućoj garnituri u Ankari. Taj bi se “sindrom”, smatraju oni, lako mogao preliti na Kurde u samoj Turskoj koji su u velikoj većini pod snažnim uplivom radikalne PKK koja traži i više od autonomije. Primirje među njima i Erdoganom, u trenutku dok nastaje ovaj tekst, već je pod nogama hiljada kurdskih demonstranata na ulicama turskih, ali i evropskih gradova na kojima je i krv pala.

Kobani je postao prelomnica. Turska koja je formalno prišla američkoj tzv. koaliciji stvorenoj izvan UN-a protiv ISIL-a, promatra hladno sa kupola svojih tenkova kako ISIL ulazi u ovaj gradić i ne čini ništa. Namjerno, naravno. Vjerovatno jedino studiraju mogućnost kako da upotrijebe član 5 Povelje NATO-a, proglase sirijski napad na sebe i pozovu NATO da se konačno obračuna sa Assadom. U svemu ovome, Erdogan izgovara rečenicu koja je doista prelomna u nečemu što je čavao u mrtvački sanduk onoga što se do jučer zvalo međunarodni poredak: “Nećemo intervenirati protiv ISIL-a dok nam Amerika ne obeća da će srušiti Assada!” Obami je, pred očima užasnutog svijeta pred masakrom Kurda što u narednim satima slijedi u Kobaneu, gurnuta u krilo otvorena ucjena: razmijeni Assada za pet hiljada Kurda!

Ovdje, u krajnjoj liniji, pada u vodu i značaj Bidenove izjave o ulozi Turske, uz druge pomenute (Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), u stvaranju ISIL-a i pomoći ostalim zvijerima koje su preko Turske pristizale u Siriju. Tu pada u vodu i činjenica da je Turska druga vojna sila u NATO-u i čuvar južnih granica ove alijanse. Nevažno je što su bijesni na nju i svi oni u EU koji su u nedavnoj razmjeni turskih talaca kod ISIL-a morali iz svojih zatvora tajno pustiti mnoge džihadiste itd.itd. Svojom izjavom i svojim krvavim “nečinjenjem” koje će doprinijeti genocidu kojeg će svijet teško podnijeti, pokrenute su, doslovce u noći prije masakra, i odumrli, sterilni i po mnogo čemu poodavno poraženi Ujedinjeni narodi. “Koalicija” je nakon grotesknih uvjeravanja danima kako ne mogu bombardirati pozicije ISIL-a ispred Kobanea jer “nemaju informacija o ciljevima na tlu” (koji se, inače vide i golim okom sa granice), poslala nekoliko aviona i pogodila u šest naleta dvadesetak ciljeva, dovoljno da se džihadisti ISIL-a povuku na polazne pozicije!

Sjetio sam se ovim povodom storije sa Sarajevom. Duže od tri godine trebalo je ondašnjoj alijansi da sprži pozicije zločinaca koji su sa brda okolo ubijali stanovnike grada, a kada je stvar postala dio njima potrebnog rješenja, u nekoliko naleta par aviona deblokiralo je grad! Nekoliko sati posla. Tako nam je malo trebalo tada da shvatimo šta je tzv. međunarodna politika.

Priča o Kobaneu, u svakom slučaju, priča je o današnjem generalno poraženom svijetu. O igrama bez granica u kojima ljudski životi ništa ne znače vlasnicima tih igara. O tome da nikakva pravda i nikakva vrijednost – a koja je to vrijednost od ljudskog života veća – ne igra, ako se ne uklapa u interes jačeg. Nije Kobane, barem trenutno, “deblokirano” zato što su nekome ti ljudi tamo postali važni, sami po sebi, već zato što bi njihova krv kao istina postala problem onima koji se pozivaju na ljudska prava, demokraciju, istinu, poredak itd. pa makar i samo radi profesionalne rutine. I raznih povelja. Podjednako kao što smo za Kobane saznali zato što je baš tamo, u tom malom do jučer nepoznatom gradiću neko prepoznao šansu za promjenu odnosa u mnogo većoj priči u kojoj su imperijalne i svake druge ambicije velike do bolesti i ludila.

Eto zato je priča o Kobaneu priča o bumerangu, o oružju kojem preambiciozni malo ili nikako ne razmišljaju kada ga bacaju. A evo vrati se sada i kao krv po ulicama evropskih gradova gdje se isilovci(?!) obračunavaju sa Kurdima. Ali i kao poziv Nijemca, umirovljenog visokopozicioniranog funkcionera u NATO-u i Generalnog inspektora Bundeswhera (Harald Kujat) da se sa granice Turske povuku Patriot rakete kojima se koliko do jučer prijetilo Assadu i da se zatvori granica Turske za džihadiste koji odatle idu u Siriju (kakve veze tu ima “izvinjenje” Bidena Erdoganu da ta optužba, kao, nije tačna) itd.

Koliko jučer, sve je to tamo izgledalo drugačije, i sa Amerikancima i sa saveznicima koji su finansirali i naoružavali teroriste “jer su bili toliko zaslijepljeni idejom da skinu Assada” i sa ISIL-om za kojeg šef opozicije u Turskoj javno kaže da imaju i kancelarije po Turskoj. Pa i sa UN-om i poslušnim članovima koji su samo slušali šta kažu “veliki” i utrkivali se ko će više podići ruku u njihovu korist, i poput moje zemlje u stolici nestalnog člana Vijeća sigurnosti UN. U onoj “staklenoj zgradi na East Riveru”, kako smo njoj decenijama nježno i sa oduševljenjem tepali.

Politika je čudo, bumerang je čudo, ali tolikog čuda kao što su zapravo mali ljudi, i oni jeftino kupljeni, nema nigdje.