Postojeći Zakon o radu usklađen je s pravnom stečevinom Europske unije i ne bi ga trebalo mijenjati, već bi ga trebalo početi poštivati i primjenjivati, kaže za Novosti Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, komentirajući najnovije izmjene Zakona o radu koje predlaže Ministarstva rada i mirovinskog sustava.
- Sadašnji Zakon o radu koji je na snazi u Hrvatskoj već je sam po sebi dovoljno fleksibilan. Već dva puta je fleksibiliziran, 2003. i 2009. godine, i njegova daljnja fleksibilizacija neće povećati mogućnost zapošljavanja radne snage na hrvatskom tržištu rada – kaže Sever i dodaje kako je glavni problem nezaposlenosti u Hrvatskoj to što gospodarske aktivnosti jednostavno nema.
Zaista, kada se pogledaju i ankete o poteškoćama s kojima se strani ulagači susreću u Hrvatskoj, Zakon o radu je na tek sedmom mjestu na ljestvici prepreka poslovanju. Sever se pita zbog čega je Vladi Zorana Milanovića i ministru rada Mirandu Mrsiću potrebno baš ovako hitno donijeti zakon.
- Vlada uopće ne razmišlja o radnicima na koje bi se ovaj zakon morao primjenjivati, jer da želi čuti mišljenje radnika rasprava ne bi bila usred ljeta – napominje sindikalist i kaže kako je sindikalnim središnjicama dano premalo vremena za usuglašavanje stavova.
- Vlada je prošle godine istu stvar napravila sa Zakonom o zaštiti na radu, raspravu je stavila usred ljeta. Nama sada daju dva tjedna da se usuglasimo, a ljudi ne razumiju zbog čega je ovaj zakon toliko važan. Zaposleni u javnom sektoru će se buniti zbog regresa i tri posto niže bruto plaće ili božićnice, a ovaj zakon, koji će dugo biti primjenjivan, uopće im neće zaokupiti pažnju – boji se Sever.
Sever kaže kako su najobičnije podmetanje Vladine tvrdnje da je Hrvatska do 2003. imala visoku nezaposlenost zbog nefleksibilnog tržišta rada, pa bi joj dodatna fleksibilizacija navodno pomogla pri izlasku iz krize. Zaposlenost je rasla do 2008, što se poklapalo s globalnom ekonomskom ekspanzijom, tvrdi on i argumentira da je nakon izbijanja krize 2009. došlo do dodatnog fleksibiliziranja tržišta rada, ali da zaposlenost konstantno pada, a nezaposlenost raste, baš kako je i kriza poharala svijet.
Vlada tvrdi da će fleksibilizacija zaustaviti egzodus u prekomorske i EU zemlje, ali u Severovoj središnjici ocjenjuju da mladi nisu nezaposleni zato što je tržište nefleksibilno nego zato što nema dovoljno gospodarske aktivnosti. Dok Sever podmetanjem naziva tvrdnje da krivica za nezaposlenost leži u nefleksibilnom tržištu rada, razloge za takvo rezoniranje Vlada može pronaći u prošlogodišnjem radu autora Lorenza Bernal Verduga, Davida Furcerija i Dominquea Guillaumea za Međunarodni monetarni fond, u kojem stoji da postoji visoka korelacija između nezaposlenosti mladih i visokih troškova zapošljavanja. No isto tako, u tom radu oni upozoravaju da fleksibilizacija tržišta rada mora biti dizajnirana tako da poveća kvalitetu radnog mjesta i minimizira negativne kratkoročne učinke na nejednakost i destrukciju poslova.
Novosti su na uvid dobile i dokument proizašao iz savjetovanja članica Nezavisnih hrvatskih sindikata, s kojim će u petak, na dan izlaska ovog broja Novosti, Sever doći na sastanak s predstavnicima Vlade. U njemu su pobrojani svi argumenti protiv izmjena Zakona, a identificiran je i niz neuralgičnih točaka Vladinog nacrta. To su: fleksibilizacija radnog vremena unutar tvrtke, prijedlog novog sustava otpremnina, izmjena instituta nepotpunog radnog vremena, smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja, prijedlog izjednačavanja iznosa naknade štete za nezakoniti otkaz s visinom otpremnine od šest plaća, propisivanje obvezne arbitraže u radnim sporovima te ukidanje mogućnosti uređenja plaće kroz pravilnike o radu.
Dok Vlada smatra da će fleksibilizacijom određivanja radnog vremena olakšati poslodavcima da pregrme periode pada narudžbi i manjeg obujma poslova, u NHS-u upozoravaju kako ove izmjene idu na štetu radnika, za koje je mogućnost da se radni tjedan produži na 60 sati samo jedna od predloženih nevolja. Prema sadašnjem prijedlogu, umjesto da unaprijed zna kako će mu biti određeni sati prekovremenog i reorganiziranog rada, zaposlenik će to moći vidjeti samo unatrag, što znači da će se poslodavcima omogućiti da sami namještaju trebaju li platiti prekovremene sate rada ili ne. Dodatno, ovakav prijedlog značajno će utjecati na kvalitetu života radnika i njihovih obitelji, te će unijeti dodatnu neizvjesnost u brigu o djeci i starijim članovima kućanstava u situaciji kada socijalne službe poput vrtića i domova za starije ionako ne mogu podnijeti teret brige za postojeće korisnike, a kamoli za nove.
- Poslodavci stalno prigovaraju zbog niske produktivnosti, a u Hrvatskoj menadžeri nisu u stanju produktivno organizirati rad i suzbiti rupe u vremenu – kaže Sever, ocjenjujući da tu više nije riječ o krivici radnika nego menadžmenta, koji svoju nesposobnost nadoknađuje pritiskom na radnike.
Pitanje otpremnina, jednog od gorućih za poslodavce koji ih ne žele isplaćivati, kao i za otpuštene radnike koji na njih po Zakonu imaju pod određenim uvjetima pravo, trebalo bi se po novom Vladinom prijedlogu regulirati preslikavanjem austrijskog modela, koji stimulira da poslodavac dio bruto plaće zaposlenika odvaja u fond za otpremnine, koji radnika tada poput svojevrsne štednje prati od jednog radnog mjesta do drugog. Hrvatska udruga poslodavaca, na čijem je čelu predsjednik uprave Hrvatskog telekoma Ivica Mudrinić, već je tome izrazila protivljenje, cijelo se vrijeme boreći protiv navodno previsokih otpremnina u Hrvatskoj, ali i tražeći rasterećenje cijene rada na drugom mjestu.
No i Sever nam kaže kako je riječ o mogućoj zamci, iako se ovo rješenje na prvi pogled čini dobrim za radnike. Dok su u Austriji, gdje je takav model na snazi, nadnice visoke, i tako omogućavaju da novac iz fonda za otpremnine zaista olakša nezaposlenost, u Hrvatskoj, a posebno u sektorima poput tekstilnog i kožarskog, ni 20 godina izdvajanja u takav fond ne mora garantirati da bi zaposlenik prilikom otkaza u njemu imao novca koliko bi možda dobio kroz šest zadnjih mjesečnih plaća koje je primio kod posljednjeg poslodavca. Najviše ga brine to što Ministarstvo rada, kako ocjenjuju u NHS-u, tim rješenjem barata kao da je riječ o gotovoj stvari, a ona uopće nije do kraja domišljena.
Uz otpremnine se veže i pitanje prijedloga izjednačavanja iznosa naknade štete za nezakonit otkaz s visinom otpremnine od šest plaća. Naime, Vlada predlaže da se radniku u slučaju da je dobio nezakonit otkaz sudski može isplatiti odšteta koja smije iznositi najviše šest mjesečnih plaća iz perioda u kojem je bio zaposlen kod poslodavca koji mu je dao nezakonit otkaz, umjesto da to, kao što je sada slučaj, budu sve plaće koje je izgubio u vremenu od nezakonitog otkaza do pravomoćne presude. Prema predlagaču zakona, na ovaj način bi ta naknada štete zamijenila institut otpremnine. U prijevodu, drže u NHS-u, čini se da bi na taj način poslodavčevo nezakonito davanje otkaza bilo amenovano. Naknada štete je iznos koji poslodavac plati nakon sudske presude jer je dao nezakonit otkaz, napominju oni, dok je otpremnina materijalno obeštećenje zbog prestanka radnog odnosa.
No prije pitanja otpremnina i suđenja zbog nezakonitog davanja otkaza, tu je i davanje otkaza radnicima zbog teške financijske situacije u kojoj se poslodavac našao. Prema onome što je proteklih dana iscurilo u javnost, svaki će poslodavac moći bilo kojem radniku ponuditi nižu plaću zbog “financijske situacije”, a ako radnik odbije nižu plaću, poslodavac će mu moći dati otkaz. Ta je opcija spomenuta u okviru ukidanja mogućnosti da poslodavac određuje plaću temeljem pravilnika o radu.
Pravilnik o radu kao institut uopće ne postoji u mnogim zemljama EU i sindikati se odavno zalažu za njihovo ukidanje, kako bi se umjesto toga visina plaća regulirala kolektivnim ugovorom. Pri tome nije jasno, kažu u NHS-u, zbog čega se najavljuje potreba uređenja nove vrste otkaza ugovora o radu za slučaj da poslodavac ne može isplaćivati ugovorenu plaću, a radnik ne pristane na izmjenu ugovora. I sada u zakonu postoji institut otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora koji se najčešće primjenjuje u opisanim situacijama, pa nije jasno hoće li navedeni institut doživjeti određene preinake ili će se doista uvesti potpuno nova vrsta otkaza. U Hrvatskoj udruzi poslodavaca, pak, traže da poslodavac, ukoliko neće moći pravilnikom određivati visinu plaće, mora imati mogućnost davanja otkaza zaposlenicima koji ne pristanu na nižu plaću.
Uočljivo je kako je jedan od proklamiranih ciljeva koje predlagač novim Zakonom o radu namjerava ispuniti smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja, jer bi time navodno bilo omogućeno lakše zapošljavanje, a posebno mladih. Sever je pak uvjeren kako hrvatsko tržište rada treba na strani ponude imati visokokvalificiranu i dobro zaštićenu radnu snagu, dok na strani potražnje treba imati kvalitetna i dobro plaćena radna mjesta. Uvjeren je da u Hrvatskoj, ako već nemamo dovoljno visokoobrazovanih, imamo dobru strukturu srednje obrazovane radne snage koja može raditi u industriji.
- Samo takvom sinergijom bit će moguće stvarati proizvode s većom dodanom vrijednošću, što treba biti naša težnja. Smanjivanje zakonske zaštite zaposlenja vodi, međutim, dugoročno u potpuno suprotnom smjeru, k obespravljenim, slabo plaćenim, slabo motiviranim radnicima, zaposlenim u svim fleksibilnim oblicima rada, koji svojim radom nisu u mogućnosti osigurati niti osnovnu egzistenciju, koji u radnom vijeku imaju velika razdoblja bez posla, a posljedično i bez uplata doprinosa, zbog čega se dovodi u pitanje održivost svih doprinosnih sustava, a naročito onog mirovinskog. U konačnici to dovodi do srozavanja cijelog gospodarstva, a mala gospodarstva zemalja s malim brojem ljudi ionako ne mogu prirodno stvoriti velik pritisak na nadnice, koji vlada u mnogoljudnim zemljama poput Kine – drži Sever.
Dok se u NHS-u bave detaljima zakonskog prijedloga, predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar dao si je truda identificirati “nalogodavce” Vlade koja želi ovakav novi zakon o radu.
- To je Trojka MMF-a, Svjetske banke i Europske komisije – kaže nam Lesar.
Prema njemu, Trojka zahtjeva da se ulagačima osiguraju natprosječne profitne stope i ograničavanje ili onemogućavanje štrajkova, želi uništavanjem kolektivnih ugovora osigurati što niže nadnice, komunalnu i komunikacijsku infrastrukturu učiniti što jeftinijom, osigurati što niže ekološke standarde i stalnim napadima na školski, zdravstveni i mirovinski sustav smanjiti izdvajanja i prava u javnom sustavu, a jačati privatni. Namjerava javni sektor minimizirati kroz privatizaciju i fleksibilizirati tržište rada.
Izvor: Novosti
