Sve što je danas stvarnost u Siriji već sutra može postati daleka iluzija. To su ključne karakteristike rata u Siriji u ovome trenutku. Prije svega to se odnosi na ulogu SAD-a jer sve druge uloge su zapravo već i jasne.SAD su prošle godine pokušali vojno ući u Siriju, tvrdeći kako su vladine snage izvele kemijski napad pokraj Damaska pa ih sada treba “kazniti”. Taj napad pokraj Damaska i dalje je opasnost koja prijeti Siriji, opasnost od nedorečenosti tog napada. Tko ga je izveo? Samim ponavljanjem “Assad je kemijskim oružjem pobio vlastiti narod” neće se doći do istine, samo do propagandnog zasićenja, što je očito i cilj.
Takvo stanje ima svoje jasne strateške značajke – nije ovdje riječ samo o onoj staroj Goebbelsovoj zločinačkoj taktici da će se ponavljanjem nečega to ukorijeniti kao istina, hoće, ali to nije sve – silnim ponavljanjem se mogu (barem pokušati) začepiti usta svima onima koji bi se usudili tvrditi drugačije, pa i onima koji su spremni zauzeti krajnje nesvrstan stav po pitanju krivca dok se ne predstave neosporni dokazi.
Ugledni britanski intelektualni žurnal “London Review of Books” (LRB-a) našao se pod velikim napadom agresivnih kritičara koji su bili “šokirani” činjenicom da je u travnju ove godine opsežnu analizu o kemijskom napadu pokraj Damaska koji se desio u kolovozu 2013. objavio Seymour Hersh. U opsežnom tekstu Hersh iznosi niz podataka koji ukazuju na to kako su kemijski napad namjerno izveli pobunjenici, a kako je cijela stvar – “napad pod lažnom zastavom” – orkestrirana uz suradnju Turske.
Hersh svakako nije prvi koji je ustvrdio da se radi o zlokobnom pokušaju uvlačenja američke vojske u rat protiv Sirije, mada je njegovo istraživanje vjerojatno najtemeljitije.
Zašto onda toliki gnjev protiv LRB-a zbog objave? Zato jer Hersh nije bilo kakav novinar, već autoritet u svom zanimanju, dobitnik Pulitzerove nagrade za međunarodno izvještavanje i brojnih drugih nagrada. Ljuti su jer znaju da je priču preuzeo netko čiji se kredibilitet i čiji se izvori neće moći tek tako oboriti.
Još 60-ih godina Hersh je otkrivao zataškane masakre po Vijetnamu, karijeru je proveo pišući za najistaknutije listove kao što su The New Yorker, The Washington Post i drugi.
Seymour Hersh je novinarska “institucija”, ali otkako je objavio detalje o napadu pokraj Damaska, s jedne strane je napadnut bez ikakvog argumenta dok je s druge strane ekskomuniciran.
Ipak, njegov izvještaj bi svakako svi trebali pročitati, ako ništa drugo, onda informiranosti radi, a i sam podnaslov trebao bi mnogima biti dovoljno intrigantan da se posvete ovom istraživanju (“Seymour M. Hersh o Obami, Erdoganu i sirijskim pobunjenicima”).
Kompletan tekst na engleskom jeziku na stranicama LRB-a:
http://www.lrb.co.uk/v36/n08/seymour-m-hersh/the-red-line-and-the-rat-line
Postoje brojna istraživanja koja ukazuju kako sirijska vojska nije izvela taj zločinački napad. Dakako, postoje i brojna istraživanja koja tvrde suprotno, no argumenti su tanki. Argument poput “jedino sirijska vojska je imala takvo oružje” jednostavno ne zvuči pretjerano uvjerljivo, pa sam čin “napada pod lažnom zastavom” (eng: false flag attack) vrši se na način tako da se pravi napadač pretvara da je ovaj drugi, da bi njega okrivio za zločin koji je on počinio.
Ako se pokraj Damaska desio “napad pod lažnom zastavom”, onda su izvršioci sigurno dobro pazili da što više detalja upućuje na odgovornost sirijske vojske.
Sve u svemu, jedina prava strana koju možemo zauzeti – imajući u vidu da postoje opsežni pro i kontra izvještaji – je pozivanja na dodatnu istragu i konačno utvrđivanje krivca ovog strašnog zločina. To je, u konačnici, jedini logični stav. Istim stavom bi se morali, ne trebali – nego morali, ravnati svi oni koji imaju ulogu krojenja javnog mnijenja na ovaj ili onaj način, tj. mediji. No, mnogi od najistaknutijih medija to uopće ne čine, a o političkim dužnosnicima da ni ne govorimo. Pa i sada kada se spominjalo treba li Sirija biti saveznik u borbi protiv ISIL-a američki i Zapadni dužnosnici jednoglasno ponavljaju: “Nema savezništva s režimom koji kemijskim oružjem ubija vlastiti narod”.
To nam pokazuje kako ovaj napad, mada se desio prije više od godinu dana, i dalje prijeti Siriji. Njega se jednostavno “zadržalo” u okvirima šire geostrategije kao stalni “jocker” u džepu, permanentni povod za vojne udare na Damask. Američki državni tajnik John Kerry spreman je u svakom trenutku izaći pred novinare i reći “morali smo udariti, ipak taj režim plinom ubija svoj narod”.
Ta kratka retrospektiva dovodi nas do aktualnosti. SAD nisu ušli u Siriju u jesen 2013., ali zato jesu u jesen 2014. Ušli su onako potiho, tvrdeći kako ih zanima samo borba protiv ISIL-a, a na temelju te tvrdnje jedino su i mogli ući tako da cijela druga strana (Damask, Moskva, Teheran…) zapravo previše ne prosvjeduje. Ali opasan zaokret je stalno u zraku (doslovno u zraku), stječe se dojam da se SAD svakog trenutka može okrenuti i usmjeriti svoje vojne zrakoplove protiv sirijske vojske.
Također se stječe dojam da je tu glavni akter Turska, da je Ankara ta koja vrši sve veći i veći pritisak na SAD da do tog zaokreta što brže dođe. Ako postoje frakcije u SAD-u koje se opiru takvoj ideji, pitanje je koliko će se dugo i koliko će se još snažno opirati (opširnije o temi: Analiza: Kako Turska ucjenjuje SAD oko Sirije tražeći napad na Assada i može li se Obamina frakcija američke vlasti oduprijeti Erdoganu?).
Kako bi “zaokret” izgledao? Američki zrakoplovi na putu prema Raqqi skreću na Damask? Ne, vjerojatno to ne bi bilo baš tako banalno, prije će se to desiti u vidu implementacije Zone zabrane leta. Turska inzistira na njoj, ucjenjuje njom, što pokazuje – još jednom – da se ISIL-a nimalo ne boji.
Turska želi ovo: uspostavu zone zabrane leta nad cijelim područjem sjeverne Sirije koji se nalazi pod kontrolom FSA. Tada bi isto područje postala i tzv. “sigurna zona” u koju bi vjerojatno ušle turske trupe. U prijevodu – ovo bi bio početak turske kopnene invazije na Siriju uz direktnu pomoć SAD-a. Iz Ankare pričaju o nekakvom prebacivanju izbjeglica ili što sve ne, dajući cijeloj ideji “humanitarni” karakter. No, stvarni cilj se ni ne trude sakriti ili im jednostavno nedostaje elementarnog diplomatskog žargona koji se koristi u ovakvim situacijama. Vlasti u Ankari zapravo sve priznaju – “želimo srušiti Assada”, dakle, nema zabune, zna se koji je cilj turske vladajuće politike.
SAD, formalno, također želi silom srušiti Assada, ali nisu sigurni da li je to u ovom trenutku pametno. Izgleda kako se pomalo boje vakuuma u Siriji, radije bi pričekali još godinu ili dvije, jačajući svoje snage (FSA) tako da budu sigurni da će novi Damask biti primarno pro-američki Damask, a ne turski ili tko zna čiji protektorat.
Cijela ova anti-ISIL koalicija je velika farsa, jer “saveznici” su do iste mjere saveznici kao što su bili i u trenutku upada u Berlin, samo ovog puta nitko nije voljan Siriju cijepati na okupacijske zone već uz što manje problema staviti svoje ljude u Damask, pa imati sve pod kontrolom.
Samo da pojasnimo još jednom terminologiju, da ne bi bilo nekakve zabune – uvođenje zone zabrane leta iznad Sirije je početak direktnog vojnog obračuna između američke i sirijske vojske. Odmah po donošenju odluke američke snage krenuti će u gađanje sirijske protuzračne obrane. Svaki tihi sporazum na relaciji Washington-Damask tada pada u vodu, a Sirija ima pravo legitimno braniti se protiv američke agresije svim sredstvima. Naravno, nakon nekoliko godina ratovanja i nakon što su SAD “posnimili” sve ključne sirijske PZO lokacije, ishod te borbe nije teško predvidjeti.
Hoće li se ova situacija desiti? Tko zna, sve skupa trenutačno pleše na samom rubu oštrice. Jedna stvar je sigurna – to će biti trenutak koji će trajno odrediti tijek rata u Siriji.
Erdogan i njegovi dužnosnici sve agresivnije traže ovakvo rješenje, ne odustaju. Odbijaju surađivati sa SAD-om protiv ISIL-a dok se to ne dogodi. Neki opet u cijelu priču uvode sektašku dimenziju koja je, još jednom, nedovoljna za geopolitičke analize. Tako neki tvrde kako Turska ne želi udariti na ISIL jer su oni “sunitska vojska” – to nema nikakve logike. Upravo danas stiže informacija kako su SAD i Saudijska Arabija izveli 8 zračnih napada na položaje ISIL-a kod Kobanija. Dakle, ako jedna Saudijska Arabija koja je, realno gledajući, još uvijek znatno veći islamistički fundamentalistički režim od Turske (što ne znači da je Turska ne nastoji sustići), nema problema u napadanju ISIL-a, koji su onda turski argumenti?
Nema, Turska nema nikakvih argumenata osim vlastitih interesa koji su u direktnoj kontradikciji sa svim tekovinama modernog i razumnog svijeta. Ako se SAD prikloni Turskoj u ovoj prljavoj raboti, srozati će svoj kredibilitet na još neviđeno niske razine. Dakako, SAD kao jedina vojna super-sila nekako uvijek dobiva “drugu šansu”, to je iz praktičnog načina gledanja na svijet posve razumljivo svima, šansu da ispravi ono što je zakuhala, tako i sada. Pragmatičnosti radi, jasno je da bi američko odbacivanje turskog inzistiranja bio i više nego pozitivan potez.
Prihvaćanje ili odbacivanje turske agresivne militarističke politike od strane SAD-a biti će, po svemu sudeći, najvažnija odluka u kontekstu ovog rata, odluka o kojoj će ovisiti sve. Kako se Sirija u takvom scenariju misli obraniti, teško je zamisliti, ali morati će se spremiti i na takvu opciju jer ona je, da ponovimo taj često korišteni termin, i dalje “na stolu”.
Popušta li SAD turskim vlastima ili ih samo malo zavlači pošto su već jako nervozni? Saznati ćemo uskoro, no stvari ovako stoje – američki vojni vrh izjavio je danas kako bi “uspostava zone zabrane leta mogla biti dio kampanje u Siriji”. Hoće li biti ili ne? Sva ljepota i grozota diplomatskog žargona ovdje je svedena u par riječi.
Američki vojni dužnosnici aktivno razgovaraju s Turskom, puno se priča iza kulisa zadnjih dana. Najviši američki vojni dužnosnik, načelnik glavnog stožera američke vojske, general Martin Dempsey rekao je u razgovoru za ABC: “Da li očekujem da bi se mogle u budućnosti desiti okolnosti koje bi zahtjevale da zona zabrane leta bude dio kampanje? Da”.
Opet – što ovo znači? Je li ovo nagovještaj skorašnje eskalacije ili smirivanje Erdogana i njegovog vrha? Nemoguće je reći. Ali spomenimo kako se sve ovo događa u trenutku kada se ipak, teško, ali nekako, Zapadom širi vijest o herojskoj borbi kurdskih branitelja grada Kobani i jednog brutalnog masakra koji bi mogao uslijediti ako taj grad padne. Pad Kobanija bi sada već bio vrlo loš “PR” za SAD, nešto što bi bacilo negativno svjetlo na cijelu njihovu anti-ISIL kampanju. Oni znaju da sada jedino Turska može spasiti Kobani, možda ih ovakvim komentarima žele natjerati da ipak puste kurdska pojačanja u grad dajući im nadu da bi onda, možda, mogli dobiti i toliko priželjkivanu zonu zabrane leta?
Može biti, jer osim Dempseya slične nedorečene, ali indikativne, izjave dao je i američki ministar obrane Chuck Hagel u razgovoru za The New York Times, rekavši: “Raspravili smo i svemu i o svim mogućnostima te ćemo nastaviti razgovarati o tome što Turci vjeruju da bi bilo potrebno”.
Još jednom, Amerikanci šalju čudne poruke u Ankaru koje bi mogle značiti i ovo i ono. SAD-u nije svejedno hoće li Kobani pasti ili neće, mada u javnosti tvrde da Kobani “nije strateški važan”, nije im svejedno jer time dovode u opasnost neke svoje dugoročne planove. Washington je u zadnje vrijeme “otkrio” Kurde – nakon što je desetljećima direktno omogućavao turske ratne zločine protiv PKK-a – te se sada riječ “Kurdi” vuče po stolovima kojekakvih nadobudnih američkih think-tankova koji su naučili raditi kreativno, uvijek tražeći novu priliku, novi potencijal koji bi im dao prednost u sve kompleksnijoj “igri” geopolitike.
Za Arbil i iračke Kurde je lako, oni već jesu američki lojalni saveznici, ali idealno bi bilo imati takve saveznike i ovdje, na granici Turske i Sirije. Možda čak donekle držati njima i Tursku “pod kontrolom”, jer taj savez između Washingtona i Ankare je tako zreo za jedan veći raskol da je to do sada već mnogima jasno, ali nije pitanje dana, već godine.
Nije baš realno očekivati da će se Rusija i Iran uključiti u ovaj rat ako bukne rat između Sirije i SAD, zapravo posve je nerealno to očekivati, ali Moskva i Teheran trebaju zato sada učiniti sve što je moguće. Iz Rusije su već poručili kako nema govora da se na prostoru Sirije uspostavlja zona zabrane leta bez odobrenja UN Vijeća Sigurnosti. Dakako, takva rezolucija u istom vijeću nikada neće proći jer će Rusija uložiti veto, pod uvjetom da su naučili gorku lekciju s Libijom kada su 2011. imali priliku uložiti veto pa nisu.
Uspostava ili neuspostava zona zabrane leta iznad sjeverne Sirije biti će prekretnica, ali malo tko će imati hrabrosti nagađati u ovom trenutku da li će do iste doći ili ne. Previše je faktora u igri – od činjenice da je Obama pozvao na “političko” rješenje za unutarnji sukob u Siriji pa sve do činjenice da je baš spomenuti Martin Dempsey uvijek bio, bar donekle, nekakav glas razuma u ovoj administraciji. I u vrijeme napetosti s Iranom i prošle godine oko Sirije, Dempsey nije ostavio dojam brzopletog zapovjednika koji želi jurišati u novi sukob, štoviše, pozivao je na oprez, ali s druge strane – da ne bi netko pomislio da se američka vojska otima kontroli – uvijek je naglašavao da će napraviti sve što predsjednik odluči.
Napetost sada dolazi i do točke usijanja – turski tenkovi se raspoređuju na granici, SAD je već u Siriji, ISIL nastoji razbiti Sirijski Kurdistan… Nećemo još dugo morati čekati na prekretnice koje će odrediti tijek ovog rata.