Slučaj “Dejan Jović”; uspon i pad “izdajice, petokolonaša, žutog i zelenog vraga”.
“Jović je smijenjen zbog toga što smo se duboko razišli oko nekih političkih pitanja”, rekao je predsjednik Ivo Josipović nakon što je smijenio savjetnika Dejana Jovića, inače sveučilišnog profesora Fakulteta političkih znanosti, jer je napisao da se hrvatski i svi ostali referendumi za odcjepljenje od Jugoslavije održavani u okolnostima političkih pritisaka, zbog čega se ne mogu smatrati ni liberalnim ni odveć demokratskim.
Da je 1991. predsjedniku Josipoviću ne bi palo na pamet uzeti za savjetnika čovjeka poput Jovića, jer su takvi tada otvoreno proglašavani neprijateljima u medijima, politici i akademskoj zajednici ili jednostavno prešućivani. Ovako se zbog predizbornog oportunizma mora odreći jedinog preostalog principa – dosljednog poštivanja Jovićevog prava na slobodno mišljenje, unatoč nekim političkim pitanjima oko kojih su se razilazili čak i drastičnije nego u ovom slučaju. Činjenica da ga je smijenio prije nego je hajka nastupila, samo pokazuje izniman smisao za trenutak aktualnog predsjednika.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da ih, umjesto u uredu predsjednika, iznosi u svoja četiri fakultetska zida.
“Nedopustivo je da je savjetnik predsjednika RH bio čovjek koji je politički Jugoslaven, simpatizira Miloševića i negira genocid u Srebrenici, što samo znači da i Josipović podržava njegove stavove”, kazao je HDZ na konferenciji za medije nakon Jovićeve smjene.
Da su devedesete, HDZ bi djelovao preventivno, kao što je djelovao devedesetih, kad su izdajnicima, petokolonašima, žutim i zelenim vragovima nazivali sve političke oponente, intelektualce i novinare prije nego bi se oni uopće usudili misliti izvan okvira sirovog patriotizma. Metodom pljuvanja pa tek onda lijepljenja etiketa osiguravali su tada čvršćenje plemenske homogenosti i vlastitog rejtinga, jer su znali da nikome nakon toga neće na pamet pasti u euforičnoj atmosferi rađanja nacije naglas promišljati o abortusu.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da ih ne iznosi.
“Jovićevi stavovi su šokantni i potkopavaju državni suverenitet. Referendum je bio izraz demokratske volje većine Hrvata”, jednoglasno su poručili pripadnici desnog centra u Hrvatskoj nakon Jovićeve smjene.
Da je 1991. godina i da se upravo odvija referendum, političari s desnog centra bi mogli biti nešto izravniji, kao što su tada bili, pa doslovno kreirati atmosferu u kojoj je bilo nemoguće opredijeliti se za nekakve drugačije stavove, jer bi takvi bili žigosani kao unutarnji neprijatelji. Zapravo, puno liberalnija od same atmosfere bila su manipulativna referendumska pitanja, u kojima je potvrdni odgovor za odcjepljenje sadržavao i osiguravanje zajamčenih prava Srba i drugih nacionalnosti, ali i o stupanju u savez nezavisne Hrvatske s drugim republikama. Doduše, potonji dio pitanja je naknadno zabranjen Ustavom, a srednji za vrijeme i nakon rata.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da te stavove ne iznosi u polju visoke politike!
“Jović ima pravo na svoje mišljenje, ali s ovim stavovima ne može biti savjetnik predsjednika”, poručili su predstavnici lijevog centra nakon Jovićeve smjene.
Da je 1991. godina i da se upravo odvija referendum, političari lijevog centra bi mogla biti nešto izravniji, kao što su tada bili, pa dovesti u pitanje i Jovićevo pravo na mišljenje. Ovako ih je dopala funkcija da se kao pripadnici političkog centra u znatno liberalnijim okolnostima glasno zalažu za svačije pravo na mišljenje u javnom prostoru, dok u isto vrijeme u rukavicama reproduciraju nacionalističke narative. Tako je nedavno Darinko Kosor u Nedjeljom u 2 poručio kako će i u koaliciji s HDZ-om njegova stranka baviti gospodarstvom i pravima manjina, dok bavljenje domoljubljem prepušta drugim koalicijskim partnerima s desne strane, da bi samo nekoliko minuta poslije prozvao Stjepana Mesića jer je “u Haagu svjedočio protiv Republike Hrvatske”. Drugim koalicijskim partnerima sa desne strane “koji se bave domoljubljem” će valjda prepustiti da ga nazovu veleizdajnikom.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, i boriti se za to pravo ako treba, ali pod uvjetom da se ti stavovi ne odnose na prvih deset godina hrvatske samostalnosti.
“Jović opasno iskrivljuje povijest i skandalozno je da je kao takav četiri godine bio savjetnik predsjednika Republike Hrvatske”, poručili su povjesničari s hrvatskim predznakom nakon Jovićeve smjene.
Da su devedesete, povjesničari s hrvatskim predznakom mogli bi biti nešto izravniji, kao što su tada bili, pa ukazati na činjenicu da je skandalozno da takav može biti i sveučilišni profesor koji truje mozgove hrvatske mladosti antihrvatskim idejama.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da te stavove ne iznosi u državnim institucijama.
“Jović uspoređuje neusporedivo: škotski referendum čiji bi rezultat, kakav god da je ispao, bio priznat u Londonu i hrvatski referendum koji je vođen dok su se približavali jugoslavenski tenkovi”, poručila je većina analitičara nakon Jovićeve smjene.
Da su devedesete, analitičari bi mogli biti nešto izravniji, kao što su tada bili, pa donositi zaključke o cijelom skandalu na temelju manje od jedne rečenice Jovićevog teksta, kako su to učinili u ovom slučaju, zanemarujući ostatak teza koje primjerice kažu da svi referendumi za odcjepljenje od Jugoslavije nisu bili odveć liberalni, pa i onaj koji se ticao odluke Crne Gore da ostane u Jugoslaviji, ili da se Jovićevom škotskom analogijom dodatno potvrđuje i sam naslov teksta prema kojem sve nacije ne sanjaju svoju državu (kako to tvrde nacionalisti), jer su građani Škotske na referendumu odlučivali bez ikakvih vojnih prijetnji i drugih prisila kao u hrvatskom slučaju, osim možda jednostranog kampanjskog izvještavanja svih mainstream medija.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da ih imamo pravo analizirati na temelju jedne rečenice.
“Problem je što je predsjednik uopće uzeo Jovića za savjetnika”, poručio je urednik glavnog lista Europapress Holdinga, zajedno s većinom predstavnika drugih građanskih štampi, nakon Jovićeve smjene.
Da su devedesete godine, glavni list EPH i druge liberalne štampe mogli bi biti nešto izravniji, kao što su tada glavna izdanja EPH i drugih liberalnih štampi bila, pa ga u feljtonima čerečiti kao prokletu Jugoslavenčinu i izdajnika novorođene nacije, kao i sve ostale koji su se usudili razmišljati izvan etno-nacionalnog tora. Ovako se danas liberalne tiskovine moraju ograničiti na zaštitu nacionalne komponente Države i u isto vrijeme navijati za rasturanje njezinog socijalnog aspekta, što se neminovno okončava imbecilnom uredničkom politikom: Manje države, više državnosti!
Jer, problem je u tome što nisu devedesete pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da ih iznosi izvan polja mainstream medija.
“Može li netko tko zastupa ovakve stavove biti profesor na fakultetu političkih znanosti?”, pitala je svoje goste novinarka HTV-a Tončica Čeljuska nakon Jovićeve smjene.
Da je 1991. godina i da se upravo odvija referendum, novinarka HTV-a bi mogla biti nešto izravnija, kao što su tada njezini prethodnici bili, pa dati i odgovor: naravno da ne može, i zbog našeg izvještavanja koje je u potpunosti medijski blokiralo drugačija mišljenja.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima krive stavove, ali pod uvjetom da ih ne iznosi u javnim medijima!
“Zašto je Jović loš za predsjednika, a dobar za Fakultet političkih znanosti?”, pitali su se anonimni studenti Jovićevog matičnog Fakulteta političkih znanosti na jednom od dva natpisa što su ih postavili na ulazu u zgradu fakulteta.
Da je 1991. godina i da se upravo odvija referendum, studenti bi mogli biti nešto hrabriji, kao što su tada njihovi prethodnici bili, pa mu to skresati u facu.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima stavove, ali pod uvjetom da ih, umjesto na fakultetu, iznosi u svoja četiri zida.
“Što uopće Jović još radi u Hrvatskoj?”, pitanje je koje se sve češće postavlja u kanalizacijskim publikacijama i među intelektualnim krugovima na krajnjoj desnici, koji su nakon i prije smjene Jovića više-manje proglasili četnikom i britanskim špijunom.
Da je 1991. godina i da se upravo odvija referendum, krajnji desničari bi mogli biti nešto hrabriji, kao što su tada njihovi prethodnici bili, pa ga maskirani dočekati palicama i pajserima na ulazu u Fakultet političkih znanosti, tamo pored ona dva natpisa koja su u petak osvanula pod okriljem noći.
Problem je u tome što nije 1991. pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima stavove, ali pod uvjetom da ih iznosi u Srbiji.
“Zašto šute Jovićeve kolege iz akademske zajednice?”, pitanje je koje je postavio Centar za mirovne studije nakon Jovićeve smjene.
Da je 1991. godina, Jovićeve kolege bi jednako šutjele, kao što su šutjeli o hajci na Dubravku Ugrešić, koja je s Filozofskog fakulteta i iz Hrvatske otjerana jer je bila neželjeni svjedok stvaranja povijesti, dok bi djelatnici Centra za mirovne studije zbog ovog pitanja u svim mainstream medijima bili prokazani kao Soroševi plaćenici koji razdiru hrvatsko biće prije nego je ono izišlo iz tisućljetne materine vulve.
Problem je u tome što nisu devedesete pa se moramo ponašati u skladu s godinama. Moramo poštivati svačije pravo da ima stavove, ali pod uvjetom da se poštuje i naše pravo da kao Jovićevi kolege krotko šutimo o tome kako je Jović u samo tjedan dana postao nepoželjan u uredu predsjednika, politike, javnosti, akademskoj zajednici i Hrvatskoj.
“Zašto Jović ne bi bio predsjednikov savjetnik unatoč njegovim stavovima koje iznosi osobno kao član akademske zajednice, što naznačuje ispod svakog teksta?” pitanje je koje gotovo nitko nije postavio, nakon što je predsjednik Josipović smijenio savjetnika Dejana Jovića, inače sveučilišnog profesora Fakulteta političkih znanosti, jer je napisao da se hrvatski i svi ostali referendumi za odcjepljenje od Jugoslavije održavani u okolnostima političkih pritisaka, zbog čega se ne mogu smatrati ni liberalnim ni odveć demokratskim.
Da je 1991. godina, združena intelektualna, medijska i politička elita mogla bi biti puno iskrenija, kao što je tada bila, i otvoreno prokazati ili ignorirati nacionalne izrode. Ovako su podijeljene uloge u kojima “progresivni” političari poput predsjednika opetovano podilaze nacionalističkim strastima iz sitnih političkih interesa, dok ih “umjereni” mediji i intelektualci iz polja visoke politike protjeruju na područje niskih strasti; na marginalnu intelektualnu i medijsku scenu gdje se konstruiraju vješala za nacionalne izdajnike. Samo je nevolja u tome što je broj čitateljskih lajkova na stranicama kanalizacijskih publikacija iz mjeseca u mjesec sve proporcionalniji povećanju gramatičkih pogrešaka u tekstovima u kojima imenom i prezimenom lociraju neprijatelje hrvatstva. Gramatičkih grešaka sve je više, jer se argumenti zamjenjuju psovkama. Putovanje iz područja gdje se nešto ne može u područje gdje se nešto ne smije obilježeno je tranzicijom između gubitka obraza u gubitak glave.
Problem je, dakle, u tome što je 2014. godina, i što je 23 godine nakon izborene slobode u mainstreamu nedopustivo slobodno pričati o njoj.