Čujem da su našega sugrađanina Josipa Šentiju proglasili ”najvećim živućim hrvatskim intelektulcem”. Pokušao sam na internetu naći izvor te objede, ali uzalud. Preko tražilice se na Forumu.hr jedino otvara top-lista intelektualaca na kojoj, glasanjem ukupno 72 sudionika pobjeđujem ja (12 glasova), za nozdrve ispred indisponiranog Igora Zidića i Peđe Matvejevića, koji je posustao u finišu. Neće to biti sasvim deplasirana anketa, jer I. Z. Čičak dobiva 0 bodova (zero points, što bi rekli na Euroviziji). Josip Šentija reaktualizirao se također jer je nastupao na promociji knjige bivšeg Račanova ministra kulture, Antuna ”Tonća” Vujića. Izašla je pod uzbudljivim naslovom ”Hrvatska i ljevica”. Uz Šentiju, progovorio je ondje i Zvonko Lerotić. Zaista neobična koincidencija! Starog partijaša, žestoku, nepopravljivu komunjaru, koji se još ne predaje iako smo već stali pomišljati da su ga u Leksikografskom zavodu izjeli moljci, napale zelene zmije ili ubila čama državnog službenika kojega se Milanović jeftino riješio iz Partije uvalivši mu tu državnu firmu, promovirali su čak dvojica od tri člana Tuđmanove komisije što je skupa s Miloševićevim ekspertima na čelu s akademikinjom Smiljom Avramov 1991. izradila radne karte podjele Bosne. Da je došao i Duško Bilandžić, koji jedini priznaje da je u tome sudjelovao, bila bi na okupu cijela Plejada, a ne samo ovaj Orionov pojas. U svakom slučaju, to mi se čini kao prikladan povod da iznova publiciram tekst u kojem sam više puta uživao dok sam ga s ljubavlju redigirao za knjigu ”Ad Hominem”, koja je, na žalost, zabranjena po hrvatskom sudu prije nego je puštena u opticaj, budući da je protiv mene i protiv izdavača RTL Hrvatska digao šest tužbi za klevetu zbog drugog teksta i neke sitnice oko koje smo se naposlijetku nagodili, tako da su tužbe povučene, a svatko je platio svoje troškove… No, puno se vremena izgubilo na sudu, a knjiga nije nikad dospjela u knjižare. Evo sad barem tog teksta, koji sam već distribuirao preko interneta. Nema toga događaja iz novije hrvatske političke povijesti koji Josip Šentija (r. 1931.) ne može popratiti obiljem dnevničkih zabilješki. U upravnom govoru prepričava intimne razgovore s protagonistima, velikanima nedavnih sudbonosnih zbivanja. Vodili su se u znamenitim zagrebačkim ugostiteljskim lokalima poput Gradske kavane i Splendida (danas zatvoreni Lenucci), gdje su, u doba “hrvatske šutnje” bile javke za povjerljivo hrvatsko došaptavanje. A zatim, u doba demokratskog strančarenja, politički saloni u kojima su se okupljali zavičajni i interesni lobiji. Hadezeovci i Vlaji dolazili su u Vinodol, desničari s udbaškim vezama u Purger, a budući tehnokrati u kafić Hennnesy u Medulićevoj ulici.Josip Šentija spada elitama koje su u Gradskoj kavani vodile političke, a u kavani hotela Palace kulturnjačke disputacije. Sam je Šentija trajno razlomljen između tih dviju aspiracija. Diplomirani pravnik, novinar na dubrovačkom radiju, postao je 1962.direktor Radio Zagreba, ali je s tog visokog položaja maknut 1967. zbog potpore Deklaraciji o položaju hrvatskog jezika. Surovo su ga odstranili poslavši ga za dopisnika u Rim. Bit će da njegovi prinosi raspravi o položaju hrvatskog jezika nisu bili shvaćeni kao teška kontrarevolucionarna djelatnost, nego kao prigovaranje sukladno blagom značaju čovjeka koji ni mrava ne bi zgazio.Kad se vratio iz Rima 1971., Šentija je postao član Savkine vlade, odnosno Izvršnog vijeća Republike Hrvatske, odakle su ga, poslije Karađorđeva, definitivno šutnuli u čistu kulturu. U Leks, Leksikografski zavod, gdje je dotjerao do urednika Opće enciklopedije. Znači, pao je u neznatnu nemilost i nije bio izložen represivnim mjerama… U Drugoj upravi Službe državne sigurnosti obrađivali su ga – ako je uopće dospio pod obradu – u skupini pripadnike smijenjenog rukovodstva, s ostalim članovima partije koji su zglajzali, ali ipak nisu prišli pravom “unutrašnjem neprijatelju”, kojim se taj odjel inače bavio. Pripadao je, dakle, krugu ljudi koji su manje-više kenjali okupljajući se po kavanama i analizirali međunarodnu situaciju, skeptični prema svakoj mogućnosti njena skorog poboljšanja. Uz Hašekovu “Stranku umjerenog napretka u okvirima zakona”, mogli su osnovati svoje “Udruženje opreznih promatrača prilika koji vode razgovore kao da su svi ostali sudionici udbaški provokatori”. Što su vjerojatno i bili. O tome nije napisana humoreska sve do ove Šentijine knjige memoarskih zapisa napisane u ozbiljnom, povišenom tonu…
Kao leksikograf, prevodilac, marljivi urednik i sakupljač pbiraka, Šentija strasno treperi na marginama politike, koja ga silno privlači makar kao tema povijesnih studija. Izvanrednu Bančevu knjigu o nacionalnom pitanju i jugoslavenskim staljinistima (“Sa Staljinom protiv Tita”). Šentija je pripremio za objavljivanje na hrvatskom na izmaku starog režima, kad je situacija za to već bila zrela kao kruška viljamovka. No, o praktičnoj politici nije Šentija nikad ništa znao, njegova domena bila je kafanska analitika, a svih problematičnih veza pritom se dobro čuvao znajući da bi na sljedećem “informativnom razgovoru”, na koje su ljudi iz njegova kruga redovno pozivani, morao o tome detaljno podnositi račun, uz rizik svoje i sugovornikove kompromitacije. Tako je bio potpuno nepripremljen da se povijest iznenada počne stvarati za njegovim kavanskim stolom. Slom komunizma neke je njegove stare poznanike, naime, učinio junacima tranzicije i državnicima neslućena utjecaja na buduće događaje.
Knjiga Josipa Šentije “Ako Hrvatske bude – Zapisi iz onih godina”, vjerno je svjedočanstvo o njegovoj skepsi i potpunom nesnalaženju u tom presudnom času. Zato ga on retrospektivno pokušava izdići tonom krležijanske povijesne feljtonistike naknadno dodajući eseje i promišljanja, uz dijaloge koji zvuče kao da su Tuđmanovi pajtaši, bagaža iz emigracije, bečki gostioničari i pridruženi im tuzemni imoćanski inteligenti, u Splendidu razgovarali poput likova iz “Areteja”. No, kad se to pretenciozno trabunjanje malo razgrne, dolazi se do uistinu interesantne priče o smiješnim i tragičnim političkim dogodovštinama jednog političkog diletanta.
Sedamdesete i osamdesete dobrohotni su nacionalistički intelektualci malograđanske provenijencije proveli kao šutljivi, lojalni disidenti angažirani u kulturi. Devedesetih, u trenutku kad se realiziraju nade koje su već bili izgubili, suočavaju se sa surovom političkom praksom. S ratom, diktaturom i korupcijom. Iako su dva desetljeća razmišljali o Hrvatskoj, njeno su ukazanje dočekali nespremni. Gotovo nitko od tih ljudi, usprkos silnim očekivanjima i mistifikacijama njihove kafanske karizme, nije uspio na realnoj političkoj sceni, ako se već nisu uspjeli i kompromitirati, možda nitko više od samoga Josipa Šentije!
Komedija zabune i knjiga dnevničkih zapisa počinju 14. lipnja 1989. kad se dr Franjo Tuđman nalazi sa Šentijom u kavani Ban na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu. Podastire mu programsku deklaraciju Hrvatske demokratske zajednice te nudi angažman u nekom od stranačkih resora. Pravi intelektualac, Šentija ima milijun primjedbi na formulacije i jednu bitnu, na sadržaj – on misli da je stvar iluzorna, jer ne vjeruje u raspad Jugoslavije, u kojoj politička skupina s emancipatorskim programom, nema što tražiti. Ukratko – nerealno je, brate, i opasno…
Dr Franjo objašnjava mu dva i dva: Jugoslavija je ionako “napukla”, to je propala stvar jer ni Srbi s njom više ne računaju, pa prema tome… Da se ruši – u redu je, misli Šentija, ali kako, kojim sredstvima da se to provede? On ne vjeruje da će se išta promijeniti bez dopuštenja vanjskog faktora, znači intervencije velikih sila. Dr Franjo diže ruke, vidi – tu nema kruha. Šentija je krajnje skeptičan – Franjo mu izgleda kao nepraktičan zanesenjak. Njegov pothvat osnivanja HDZ-a pratit će stoga poizdalje, dobro obavješten na šankovskoj dežurani kod izigranih nesudionika, koji su išli na osnivačku skupštinu HDZ-a upućeni na pogrešnu adresu, u hotel Panorama, gdje je skup onemogućila policija, dok je sam Tuđman, izbjegavši tako opasnog takmaca Marka Veselicu i sve one koji bi se mogli konkurirati, održao pravi osnivačku skup među samim pouzdanim ljudima, u baraci sportskog kluba Borac na Jarunu.
Tuđman opet Šentiju poziva k sebi, u Nazorovu, na Tuškanac, 30. studenog 1989. pa mu daje da čita Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu, u kojem se od vlasti traži momentalno raspisivanje demokratskih, višestranačkih izbora. Šentija zabrinuto trese glavom i kaže: ”Tekst je takav da bi tebi, kao glavnom potpisniku i inspiratoru, već sutra mogli pokucati na vrata i ponovo te odvesti u Petrinjsku!”
A Franjo? ”Dr. Tuđman se na te moje riječi nasmiješio načinom kao da je želio reći ‘Pa ti si zaista naivac!’”
Vode zatim raspravu – Šentija sa zebnjom upozorava da se promjena granica ne može provesti bez rata. Tuđman kaže da ne mora tako biti – zašto rat, ako nudim dogovor, o svemu, pa i o granicama? Uto im se priključuje Joža Manolić s još nekoliko političkih aktivista netom stvorenoga HDZ-a. S Jožom će Joso Šentija i zapaliti s ovog potencijalno opasnog skupa pa tu staru okaminu, prethistorijskog udbaša, putem upozoravati da su ovakve proklamacije potencijalno opasan izazov vlastima i njihovim “strukturama”… Manolić mudro šuti. On vjerojatno misli isto ono što je malo ranije pomislio i Tuđman. Jer, strukture su su se već prestrukturirale i preorijentirale, inače bi cijelo društvo pokupili još u Borcu, gdje su imali dva zvučna i jedan video-link, te dva dojavnika u kvorumu, potrebni kao svjedoci na sudu, i u blizinu marice s dovoljnim brojem ljudi za izvođenje racije.
U Kazališnoj kavani Šentija se zatim susreće s umirovljenim generalom Jankom Bobetkom koji ga poziva k sebi, na Tuškanac, tri kuće dalje od Franje, na sastanak “proljećarske skupine”. Tu se okupljaju ljudi bliski Savki i ondje 16. prosinca 1989. usuglašavaju proglas Za novi državni savez među jugoslavenskim narodima!
Na dvadeset kartica teške referatske proze s kojom je Savka nekoć mogla pobuditi mase na Trgu Republike, gdje bi ih doćerali preko škola i tvorničkih kolektiva, nudila se – burnim vremenima unatoč – ideja o stvaranju “konfederalnog saveza”, što bi nadomjestio SFRJ. Taj koncept bio je tada podjednako udaljen od stvarnih želja svakoga realnog političkog faktora u zemlji, mrzak vjerojatno i samim tvorcima toga Proglasa. Oni su pokušavali iznaći modus za sporo, nevidljivo otcjepljenje od budala u Beogradu, koje se sigurno neće domisliti tim vještim hrvatskim trikovim sračunatim na postepenu separaciju. To je prava hrvatska politička mudrolija – namamiti vuka u stupicu tako da mu kao mamac izložiš kiseli krastavac! Uostalom, među potpisnicima proglasa napisanog Savkinim referatskim rukopisom Savke uopće nema. Ona čeka!
Tek što je pomogao snijeti to povijesno jaje iz kojega se treba izleći demokratski orao, Šentija na poslu u Leksu dobiva poziv iz Centralnog komiteta SKH, iz kabineta samoga Ivice Račana. Ovaj ga zove u “kockicu” na konferenijski sastanak pod nazivom “Što dalje?”. Kad je Račanovoj sekretarici objasnio da više nije član Partije, rekli su mu da to ne smeta, jer pozivaju sve lijeve intelektualce. Odbio je, jer se istoga dana sastajao sa Savkinom grupom kod akademika Ivana Supeka. Tu se lamentiralo općenito i sveobuhvatno, ali bez konkretnih zaključaka, pa Savka u novinama zatim izjavljuje kako nema namjere da se natječe za vlast. Uto će 13. siječnja 1990. Sabor SR Hrvatske donijeti amandmane o uvođenju višestranačkog sustava – pet tjedana nakon Šentijinog dalekovidog upozorenja Tuđmanu neka ne izlazi s proglasom. Zahtjeve iz Tuđmanova proglasa država je sad usvojila kao da su unaprijed bili preko Manolića usuglašeni… Zbilja, ponekad moraš suosjećati s Franjinim nestrpljenjem u razgovorima s intelektualcima i političkim diletantima iz boljeg građanskog društva koje je nastojao animirati budući da nije htio biti okružen samo razbojnicima, bistrim kriminalcima, kojima je sve jasne otprve i ne moraš ih beskonačno uvjeravati.
Prolaze mjeseci silnog uzbuđenja: rađa se demokracija. Novine, kafana, televizija, radio… Na radiju, Šentija čuje da je osnovana Koalicija narodnog sporazuma pod Savkinim (uvjetnim, distanciranim) vodstvom, što znači da je on sam uspio ispasti i iz ovoga kruga “proljećarskih” istomišljenika, iako je posve jasno da im više nije prijetila opasnost od odvođenja u Petrinjsku. Ali, Šentija, vidi se iz njegova knjiškog dnevnika, strepi od još goreg raspleta: uzimlje jako ozbiljno prijetnje smrću koje hrvatskim čelnicima upućuje zagrebački pjesnik i partijski trol Goran Babić. Stoga Šentija valjda i ne odgovara Edi Murtiću koji ga zove prenoseći novu Račanovu ponudu – da izađe na izbore na listi SDP-a, s tim da će nakon pobjede dobiti položaj generalnog direktora Zagrebačke televizije.
Na dan izbora 22. travnja 1990. kad su se napokon ostvarivale težnje njegove generacije političkih idealista koji su priželjkivali demokraciju i hrvatsku samostalnost, Šentija bilježi da je, pošto je glasao u svojoj izbornoj jedinici na biralištu u Martićevoj 35. (tu se kandidirao njegov prijatelj Gotovac), otišao spavati. Za razliku od ostalih ukućana nije htio čekati objavu rezultata jer, rekao je sebi, i izjutra će biti isti… A bili su porazni! Koalicionaši su svugdje popušili, Gotovac u Zagrebu, Aralica u Zadru. “Ovaj sadašnji narod Hrvata ne želi birati pisce i pjesnike, nego vojnike ili tribune i bojovnike”, zapisuje Šentija, a kad pročitaš njegov dnevnik, vidiš da je narod tu bio potpuno u pravu.
Čim je Franjo dobio izbore, pozvao je Šentiju po zajedničkom frendu “Tonću” Vrdoljaku. Kad su se susreli 3. svibnja 1990., Tuđman nu je objasnio slom Koalicije, savkinista kojima i Šentija, naravno, pripada: “Zvao sam ih godinama, uzastopno, i ostali su dosljedno pasivni. A na koncu ništa nisu shvatili, i zato su doživjeli ovaj slom.” Možemo o Franji misliti sve najgore – i mislimo – ali, evidentno, čovjek nije bio slijep. Ali isprva nije lako nalazio kadrove. Ponudio je Šentiji mjesto ministra vanjskih poslova. Ovaj je to odmah odbio rekavši da može pomagati iz prikrajka, jer želi biti negdje u kutu, nikom na putu: “Ja sam u mirovini, pa bih se morao reaktivirati, a tome nisam sklon.” Onda su malo prodivanili o Bosni. Franjo se ražestio i rekao je: “Boga vam vašega, vi hrvatski intelektualci to pitanje jednostavno ne razumijete! Bosna može biti samo s Hrvatskom. Drugog rješenja nema. Ili dioba sa Srbima!” Na pitanje da li to zaista isključuje mogućnost stvaranja samostalne bosanske države, Tuđman je okolišno odgovorio: “Naravno! To ne dolazi u obzir!” Stoga je Šentija bio siguran kako je dobro učinio što je otklonio položaj šefa diplomacije…
Petoga svibnja 1990. Šentija šalje Franji dugačko pismo u kojemu ponovo otklanja sve ponuđene funkcije, prvo “zbog moje psihofizičke kondicije”, a drugo “iz razloga načelne naravi”. Što se tiče psihofizičke kondicije, eno ga Šentija i sad šparta gradom, obilazi kafanske javke, piše uspomenske knjige i odlično izgleda, dok je Franji, koji je u međuvremeno vodio nekoliko ratova, doživio neslućen trijumf, kupio dva predsjednička mlazna aviona, sukobio se sa cijelim svijetom, dugo bolovao i napokon umro – već naišla i visoka godišnjica smrti, pa mu se i nasljednik naužio dva petogodišnja mandata, a sljedeće upravo lobira za drugi…
U pogledu Šentijinih načelnih razloga za izostajanje iz svega što mu se nudi, valja reći da se, iako na početku pisma obećava kako će ih izložiti “ukratko, najkraće što mogu”, razlozi protežu na pet stranica knjige. Lako je moguće da je tu epistulu Tuđman olako frknuo u smeće. Jer, uskoro je opet ponudio nesretnom Šentiji da barem preuzme Leksikografski zavod, kad ništa drugo neće… Hja, vremena su zbilja teška i Šentija obećava da će poslati promemoriju sa svojim programom na deset kartica. “Dosta je i pet”, kaže Franjo, pomalo zauzet pobunom u Kninu, uspostavom države, putom u Ameriku i raznim pokušajima da se riješi Ante Markovića, JNA, KOS-a, Jugoslavije i pobunjenih Srba, bez ikakve pomoći i simpatije velesila za taj projekt nacionalističkog samdržavlja. “Naravno”, misli u sebi Šentija i tako zapisuje, “cinq pages pour roi!” Pet stranica za kralja, deset je previše za uobraženog majmuna koji ne želi čitati opsežnu encikliku o projektima Muzičke, Poljoprivredne i Tehničke enciklopedije. Lozinka: A-Cast! Odziv: Cast-Fire!
Malo-pomalo, iako ne želi preuzeti nijednu dužnost, Šentija se pribija uz skupinu hrvatskih revolucionara koji okružuju Tuđmana, te sudjeluje na svim važnim sastancima oko pitanja iz oblasti medija i političke propagande. Sudjeluje u raspravama o novom ustroju televizije, prima s Vrdoljakom u Vili Weiss Berlusconijeva predstavnika koji bi kupio neki kanal, a dočekuje i upoznaje emigrantskog povratnika Ivana Milasa – Žana, koji ga se izvanredno dojmio: “Milas je bistar i okretan čovjek živih refleksa, praktične jednostavnosti i slikovita govora…” Riječ je o hadezeovskom tudumu, bivšem bečkom kafedžiji u čijoj su se špelunki blizu Hilferice okupljali udbaši. Postao je čuvar državnog pečata, koji možda nije zdipio, jer se odavna nije čulo ni o jednome ni o drugome. Spor i natečen, s očima okruženim jastučićima poput onih automobilskih koji se otvaraju prilikom sudara i upućuju na abuziranu jetru, Milas se zaista slikovito izražavao – najčuvenija je njegova opaska da se Hrvatska ne mora bojati odljeva mozgova, jer mozak (doduše teleći, ali dobar je i taj) u Njemačkoj košta dvije marke kila.
Napokon, Šentiju su ipak nagovorili da se nečega primi – odabrao je mirni zakutak, zadaću da stvori hrvatsku novinsku agenciju… Što bi moglo biti manje “operativno”, kako je označio tip posla koje ne bi mogao obavljati, nego to usporeno, vanvremensko bavljenje vijestima, informativni rat koji počinje u eksjugoslavenskom prostoru? No, kad je vidio da mu na zgradu u Opatičkoj prišarafljuju tablu HIS – Hrvatska izvještajna služba, strahovito se uzbudio, pa odmah napisao i Tuđmanu odaslao nekoliko desetaka stranica o tom skandaloznom promašaju: HIS se zvala i istovrsna endehazijska ustanova! Šentija ultimativno nudi pet-šest alternativa i Tuđman prihvaća naziv i akronim: Hrvatska izvještajna novinska agencija, HINA. Hina je, inače, u malo arhaičnom hrvatskom, imenica koja označava laž, obmanu, u vezi s češće upotrebljavanim glagolom “hiniti”. Uf, zajeb, što rekoše ruski tehničari kad su u černobilskom reaktoru koji se počeo pregrijavati, ugasili struju…
Ipak, još je i treći put 17. listopada 1990., poslije povjerljiva, ali posve banalnog razgovora o srpskom pitanju, Tuđman ponudio Šentiji ministarstvo vanjskih poslova. “I opet sam se izgovorio na kondiciju…”, zapisuje valjani diarist, Pepys hrvatskog demokratstvujuščeg memoarizma. Zbilja se niušta nije dao uvući, onako oprezan, čestit, pun načelnih obzira. Ili bi tako mogao zaključiti dok listaš i čituckaš zadnjih tridesetak stranica knjige koja svršava bez poante, s nadnevkom 27. prosinca 1990. godine… Samo, tu nešto nedostaje! Nije li baš valjani Šentija sudjelovao u velikoj šemi kartografskog definiranja Velike Hrvatske vis-a-vis Velike Srbije, u podjeli Bosne, ono što ga je, tvrdi, toliko zabrinjavalo, pak se ipak u to i sam bio upustio kao pripadnik ekspertnog tima koji je s hrvatske strane uključivao još i akademika Dušana Bilandžića i profesora Zvonka Lerotića, a sa srpske, onu groznu akademik-babuskeru dr Smilju Avramov koja je izgledala kao Miloševićeva pratetka, zla Erinija Tisifona?
Bit će da jest, ali o toj, sigurno najzanimljivijoj epizodi “iz onih godina” u kojoj je osobno sudjelovao, Šentija ne svjedoči ni riječju, jer je, valjda, rano. Nije se još slegla kozmička prašina. Intelektualci poput njega upadnu u takve infamije čak ne iz pohlepe, nego iz puke častohlepnosti. Povuče ih kvarno društvo, jure iz kuće dovikujući ženama – Imam važan razgovor gore, ne čekajte me s ručkom! Spremni su na najveće ludosti koje ne bi učinili zbog novaca ili žena, ali ih zavede eros politike, igra s velikim dečkima, kojima prije nisu mogli ni prići. Franjo Tuđman i sam je pripadao inhibiranim štreberima malog pustolovnog raspona pa je odlično razumio taj sloj neiživljenih građana, čak i onih posve pristojnih, s kojima je u takvim igrama lako manipulirao… Jadni Šentija! Od svega je ostalo samo dvjestotinjak stranica zapisa iz onih godina s neispričanom središnjom pričom o trepanaciji Bosne. Mogao je i šutjeti, ovako, priskrbio je epilog hrvatskoj šutnji – hrvatsku amneziju. Riječju, čista hina.