Oliver Frljić je, kao i uvijek, jednom fantastičnom idejom izveo hrvatsko društvo na čistac, prepustivši mu da se samo ogoli do kraja. Da je napisao traktate na ovu temu, ne bi jasnije dokazao da je u pravu oko ovog umjetničkog čina
Piše: Dragan Markovina
U Hrvatskoj, u to ne treba imati više nikakve sumnje, službeno je otvorena sezona lova na vještice. Naime, neovisno o tome što ova zemlja nikad u svojoj povijesti nije bila etnički i religijski homogenija, što navodna ljevica na vlasti redovito održava i servisira kompletan imaginarij tudmanističke mitologije i što se niti na horizontu ne pojavljuje neka značajna društvena snaga koja bi sve nabrojane stvari suštinski dovela u pitanje, sve brojnija skupina domicilnih radikalnih nacionalista svakim danom pronalazi nove neprijatelje Hrvatske i oglašava sezonu lova na njih.
Nekoć su to bile Vještice iz Rija, prije koji tjedan Dejan Jović, a posljednjih dana linčovanima se po tko zna koji put pridružio i Oliver Frljić. Scenarij je naravno, kao i uvijek do sada, dosadno predvidiv. Za početak hajke posluži kakav suludi razlog, redovito posvađan sa zdravim razumom, a stvar egzistira na pogonu stožerne stranke i podmukloj asistenciji oportunista, navodno građanske orijentacije. Svi ovi parametri zajedno rezultiraju zahtjevima za izopćenjem prokazanih iz javnog prostora.
Sve je počelo odlukom riječkog HNK da afirmira prava, u ovom slučaju seksualnih manjina. U to ime, na Dan neovisnosti riječka kazališna kuća je na jedan dan preimenovana u ‘Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka’, a na pročelju zgrade istaknuta je zastava duginih boja. Kako su poručili iz samog kazališta: ‘Ta simbolička gesta preimenovanja tek je početak u nastojanjima da riječki HNK atribut ‘narodno’ iz svoga naziva potvrdi kao mjesto okupljanja svih građana, bez obzira na društveni status, nacionalnu pripadnost, obrazovanje, dob, vjeru, rodne i seksualne identitete – kao People’s Theatre – ‘Kazalište narodu!”, poručuje HNK Ivana pl. Zajca te zaključuje usklikom i čestitkom: ‘Hrvatsko LGBT kazalište svim građanima čestita Dan nezavisnosti!’
Na reakcije naravno nije trebalo dugo čekat. Prvo se iz slobodarskog Splita oglasio stanoviti Petar Škorić, inače predsjednik gradskog HDZ-a i čovjek čije se iskustvo sa kazalištem uopće, svodi u pravilu na zaobilaženje splitske kazališne zgrade na putu ka obližnjim stranačkim prostorijama. Taj bard narodne misli, čiji oskudni vokabular periferno dotiče hrvatski jezik, što se najkarakterističnije ogleda u rečeničnoj konstrukciji poput ‘on je se oglasio‘, osjetio je potrebu da se na sjednici Gradskog vijeća Splita prigodom rasprave o imenovanju novog intendanta osvrne i na riječki slučaj. Pogledajmo dakle taj neometani tok svijesti: ‘Ovo je kriminalizacija hrvatske države. Smatramo da je bitno tko će nam biti na čelu kazališta i ovakav čin treba osuditi, a nitko ne reagira. S druge strane ljude u Vukovaru se hapsi kad se skidaju ćirilične table. Predloženi kandidat ispunjava sve uvjete, za razliku od prethodno predloženih kandidata, no mi smo i dalje zabrinuti zbog minusa u kazalištu. Od novog intendanta očekujemo kvalitetan program, što je i obećao. To je odgovornost ove vlasti koja ga je predložila, a zbog želje da se izabere intendant bit ćemo suzdržani i nećemo onemogućavati izbor’.
Nije puno prošlo, oglasila se i madamme kandidatkinja, koja je u pravedničkom gnjevu otkrila javnosti da o nečemu ipak ima nekakvo mišljenje, pa je na skupu vlastite partije u Rijeci rekla kako je ‘nešto čula o tome što je Oliver Frljić napravio, a ono što je čula ne može vjerovati. Svatko na svom balkonu može vješati što hoće, ali ovdje je riječ o javnoj instituciji. Valja poštovati državu, Dan neovisnosti, sve one koji su dali svoj život za ovu zemlju. To nije dan za šalu i sprdanje s državnim simbolima’. Da ne bi sve ostalo na avangardnim misliocima stožerne stranke pridružio se i lokalni ogranak HNS-a. Naime riječki gradski vijećnik te partije podržao je stav Edite Stilin, pročelnice Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje PGŽ-a, koja je na Facebook-profilu objavila kako se srami što je Oliver Frljić intendant HNK-a i kako joj se povraća od njega i njegovog, kako kaže izrugivanja pod okriljem umjetnosti. Obrazloženje vlastite podrške mudri haesesovac je sažeo kroz sintagmu da je Frljićev potez populistički i neprimjeren, posebno s obzirom na datum obilježavanja neovisnosti, te da se nada kako će ovakvi performansi izostati u budućnosti.
Oliver Frljić je, kao i uvijek, jednom fantastičnom idejom izveo hrvatsko društvo na čistac, prepustivši mu da se samo ogoli do kraja. Da je napisao traktate na ovu temu, ne bi jasnije dokazao da je u pravu oko ovog umjetničkog čina. Proizvesti ovakvu vrstu reakcija u kojoj se jedna simbolička zastava i prava jedne od realno ugroženih manjina u iskazima kolektivnog nacionalističkog uma, iznose kao uvreda države, može samo u punom smislu riječi ukazati na nevjerovatnu nezrelost i žalosno stanje dominantne svijesti u zemlji. Čak i kad ostavimo po strani ozbiljne sukobe s elementarnom logikom koji iz ovakvih iskaza iskaču kao na tvorničkoj traci. Škorić se tako, npr. snebiva nad činjenicom da se u Vukovaru hapse ljudi koji razbijaju državnu imovinu i proizvode nasilje, a nešto što nije u nikakvom sukobu sa zakonom se pušta na miru. Haenesovac tako čovjeka kojeg kolektiv svako malo medijski linčuje proglašava populistom. No ono što nas ovdje najviše zanima je objašnjenje tog unisonog stava, po kojem vješanje zastave duginih boja na kazališnu zgradu predstavlja nekakvu provokaciju hrvatskoj državi. Bilo bi jako zanimljivo, što nažalost do sada nitko nije učinio, nakon takvih tvrdnji postaviti jedino logično pitanje. Na koji se to način tim činom vrijeđa država? Nema naime nikakve sumnje da bi vrli isporučitelji državotvornih floskula na to pitanje naprosto zanijemili. Jer naravno, iole suvislog odgovora na to pitanje nemaju, niti ga mogu imati.
Ono što ovakve mentalne sklopove, oko kojih ne treba gajiti nikakve iluzije da nisu većinski, zapravo ovdje nervira je to što netko odbija ispoštovati malograđanski kućni red i ne gaji poželjnu dozu poniznosti i državotvornog patosa, barem u za to propisanim prigodama. Takva Frljićeva izdvojenost, koja svakog časa može rezultirati svim vrstama izopćenosti, suštinski se ničim ne razlikuje od izopćenosti seksualnih i svih drugih manjina. Nepogrešivi refleks stada to naravno prepoznaje i želi momentalno uništiti. No problem koji oni ne razumiju je taj da se protivnika ne može poraziti iz razumijevanja isključivo vlastite pozicije. Drugim riječima, prijetnje kod ispravnih ne pomažu, a zazivanja svetosti simbola još i manje. Jer na ovom svijetu samo mijena stalna jest.