BDP nije dobra mjera gospodarskoga učinka, bez obzira na to koliko brzo BDP u nekoj zemlji raste.
Arhivska fotografija (Epa)
Dva su nova istraživanja ponovno pokazala razmjer problema nejednakosti koji hara SAD-om. Prvo istraživanje, godišnje izvješće američkog Zavoda za statistiku o dohotku i siromaštvu, pokazalo je da dohodak običnih Amerikanaca i dalje stagnira unatoč navodnom oporavku gospodarstva od Velike recesije.
Neuspješan model
Prosječni dohodak kućanstva (prilagođen na inflaciju) i dalje je ispod razine koja je zabilježena prije 25 godina. Nekoć se smatralo da najveća moć Amerike ne leži u njezinoj vojnoj snazi, već u gospodarskom sustavu na kojemu joj je zavidio svijet. No zašto bi netko htio oponašati model u kojem velikom dijelu, ako ne i većini stanovništva, dohodak stagnira, dok dohodak najbogatijih naglo raste? Drugo istraživanje, UNDP-ovo Izvješće o ljudskom razvoju za 2014., potvrđuje ove zaključke. UNDP svake godine objavi ljestvicu zemalja prema indeksu ljudskog razvoja, koji uključuje druge dimenzije dobrobiti osim dohotka, pa tako i zdravlje i obrazovanje. Prema indeksu SAD se našao na petom mjestu, iza Norveške, Australije, Švicarske i Nizozemske.
No kad se rezultatu pribroje čimbenici nejednakosti, SAD pada na 23. mjesto – među najvećim padovima za jednu visoko razvijenu zemlju. Štoviše, SAD se tako nalazi iza Grčke i Slovačke, država koje se inače ne smatraju uzorima ili konkurentima SAD-u na vrhovima ljestvica. Izvješće UNDP-a ističe još jedan aspekt društvena učinka, a to je ranjivost. Ističe da su mnogi životi još uvijek ugroženi iako su mnoge zemlje uspjele izvući svoj narod iz siromaštva. Neki manji događaj – na primjer, bolest u obitelji – može ih ponovno gurnuti u neimaštinu. Silazna je putanja stvarna prijetnja, a uzlazna vrlo ograničena pojava. Uzlazna je putanja u SAD-u više mit nego stvarnost, a silazna putanja i ranjivost rašireno iskustvo, dijelom i zbog američkog zdravstvenog sustava, zbog kojeg, unatoč reformama predsjednika Baracka Obame, siromašni Amerikanci i dalje vrlo teško žive.
Korak do ruba
Oni na dnu samo su na korak od bankrota i svega što on nosi. Bolest, razvod ili gubitak posla dovoljni su da ih pogurnu preko ruba. Zakon o zaštiti pacijenata i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi iz 2010. (takozvani Obamacare) trebao je ublažiti takve prijetnje, a postoje dobre naznake da će značajno smanjiti broj neosiguranih Amerikanaca. Međutim, zahvaljujući dijelom odluci Vrhovnog suda i tvrdokornosti republikanskih guvernera i zakonodavaca, koji su u dvadesetak država članica odbili proširiti Medicaid (zdravstveno osiguranje za siromašne) iako savezna vlada snosi gotovo sav trošak, 41 milijun Amerikanaca i dalje nema zdravstveno osiguranje. Kad se gospodarska nejednakost prevede u političku nejednakost, kao što je to slučaj u mnogim dijelovima SAD-a, vlada baš i ne obraća pozornost na one s dna. Ni BDP ni indeks ljudskog razvoja ne odražavaju promjene u ranjivosti tijekom vremena i razlike između zemalja. No u Americi i u drugim dijelovima svijeta bilježe se značajna smanjenja sigurnosti. Oni koji rade boje se hoće li uspjeti zadržati posao, a oni koji ne rade boje se hoće li ga ikad uspjeti naći.
Pad bogatstava
Nedavni je gospodarski pad naštetio bogatstvu mnogih. U SAD-u je čak i nakon oporavka tržišta dionica prosječno bogatstvo u razdoblju od 2007. do 2013. palo za više od 40 posto. To znači da su mnogi stariji građani i oni koji se približavaju mirovini zabrinuti zbog standarda života. Milijuni Amerikanaca ostali su bez doma, a milijuni se nose s neizvjesnošću mogućega gubitka. Ta se nesigurnost pridodaje onoj s kojom se Amerikanci već dugo nose. U socijalno osjetljivim dijelovima mnogih američkih gradova milijuni mladih Hispanaca i Afroamerikanaca nose se s nesigurnošću zbog disfunkcionalne policije i sudstva; ako se krivim pogledom zamjeriš policajcu koji je imao lošu večer, stvar može završiti ničim izazvanom policijskom kaznom – a možda i nečim gorim.
Europa je poznata po tome što razumije važnost rješavanja problema ranjivosti pružanjem socijalne zaštite. Europljani su shvatili da dobri sustavi socijalne zaštite mogu dovesti do poboljšanja ukupnoga gospodarskog učinka jer su pojedinci spremniji preuzeti rizik koji vodi do višega gospodarskog rasta. Međutim, u mnogim je dijelovima Europe visoka stopa nezaposlenosti (u prosjeku 12%, a u najgore pogođenim zemljama 25%) praćena smanjenjima naknada za socijalnu skrb zbog mjera štednje dovela do dosad neviđenog rasta ranjivosti. Smatra se da je pad društvene dobrobiti znatno veći nego što to uobičajene mjere BDP-a pokazuju – te su brojke već dovoljno tragične, a u mnogim je državama vidljivo da je stvarni dohodak po glavi stanovnika (prilagođen na inflaciju) danas niži nego prije krize – što znači da smo pola desetljeća izgubili. Izvješće Međunarodne komisije za mjerenje gospodarskog učinka i društvenog napretka, kojom ja predsjedam, naglašava da BDP nije dobra mjera gospodarskoga učinka.
Manjkave politike
Izvještaji američkog Zavoda za statistiku i UNDP-a podsjećaju nas na važnost te spoznaje. Dosad je već previše žrtvovano na oltaru fetišizma BDP-a. Bez obzira na to koliko brzo BDP raste, gospodarski sustav koji ne uspije većini građana donijeti korist i u kojem se sve veći dio stanovništva bori s nesigurnošću u biti je neuspio gospodarski sustav. A politike poput mjera štednje koje povećavaju nesigurnost i dovode do pada dohotka i standarda života većeg dijela stanovništva u svojoj su suštini manjkave politike.