Žarko Paić u intervjuu za “H-Alter”: “Aktivizam se mora organizirati bitno politički i djelovati manje performativno, a više odlučno i jasno. Inače ćemo imati puzajući neofašizam na ulicama i u institucijama, kao što se to valja Europom već unatrag nekoliko godina, a u nas postaje ‘demokratskom borbom’ za pravo na referendum o odstranjenju manjina iz javne sfere. Krajnje je vrijeme je da se subverzija od spektakla kulture prebaci na politiku događaja radikalne demokracije.”U zadnjoj knjizi, Sloboda bez moći, između ostalog, pišete o postdemokraciji i suvremenim političarima kao menadžerima i trgovcima, pijunima u globalnoj kapitalističkoj mreži. Je li u takvim uvjetima još uvijek moguće govoriti o jednakosti, slobodi i demokraciji i koliko se izmijenilo shvaćanje tih pojmova?
Razlikovanje političkoga i politike nužno je da bismo mogli govoriti o sukobu između ideja slobode i moći. Sloboda je ono političko u smislu vlastita djelovanja bez svrhe u posljednjem razlogu neke univerzalne pravednosti ili božanske milosti nadolazeće zajednice. Moć se ne razumije površno kao akumulacija nasilja u formi države ili društva, nego kao mreža subjekata/aktera u fluidnosti i fleksibilnosti odnosa. Dakako, ovo razumijevanje se u bitnome naslanja na Foucaultove i Deleuzeove refleksije o disciplinarnome/nadzornome društvu u razlici spram društva kontrole
Utoliko je to i kritika suvremenih teorija politike kao vladavine demokracije u smislu institucionalnih poredaka političkoga liberalizma unutar nacija-država u globalnome poretku. Tragovi su ideje o razlikovanju političkoga i politike prisutni već u mislilaca poput Hannah Arendt i Carla Schmitta. Ono što je ovdje paradoksalno, a tako danas mora sve biti i još k tome neprestano u aporijama, jest da su Arendt i Schmitt u svojim zbiljskim političkim akcijama na posve suprotnome putu: Arendt na strani demokracije i političkoga republikanizma liberalne demokracije američkoga tipa, a Schmitt na strani diktature u bliskoj svezi s nacizmom. Ono što ih povezuje nije kritika totalitarizma, nego uvid da se političko (sloboda) pojavljuje uvjetom mogućnosti promjene konstitucionalnoga poretka (moći) u ideološko-političkoj borbi za ostvarenje temeljnih ideja zajednice. Totalitarizam više nema pojmovnu opravdanost. Njegova se odredba odnosi na moderni ideološko-politički poredak ukidanja liberalne demokracije i uspostave diktature na temeljima brutalnoga postojanja sljedeće četiri kategorije: (1) permanentnoga terora, (2) koncentracijskih logora, (3) preobrazbe slobode u moć vladavine Vođe i Partije i (4) komandne ekonomije.
No, glavni problem danas jest nova forma u kojoj djeluje ideologija-politika-kultura razaranja ideje suverene slobode. Društva su kontrole danas postala subjekt bez supstancije. Kroz korporativne mreže vladavine globalnoga kapitala njihove strukture i akteri moći proizvode novu “totalitarnu” kulturu. U tom međuprostoru između urušavanja krhkoga tkanja slobode u demokratskim poretcima i ekonomskoga blagostanja pretvorenoga u užitak povlaštenih manjina u doba informacijskih društava današnjice skriva se prodor onoga što Umberto Eco naziva simptomima “pra-fašizma“: (1) kult tradicije; (2) odbacivanje modernizma; (3) iracionalizam akcije zbog akcije; (4) odsutnost kritičkoga mišljenja; (5) strah od razlike; (6) frustracija malograđanina; (7) opsesija zavjerama; (8) proizvodnja neprijatelja; (9) život kao
permanentna borba; (10) populistički elitizam; (11) herojstvo i smrt za domovinu; (12) kultura mačizma; (13) selektivni populizam i (14) novogovor.
Čudovišni se paradoks sastoji u tome što je totalitarizam htio uspostavu narodne/radne “zajednice” s onu stranu modernoga društva i države. U korporativnome globalnome kapitalizmu nemamo više ni državu ni društvo, a “zajednica” se konstruira kao mreža mnoštva subjekata/aktera s radikalnim razlikama u načinu predstavljanja Moći – od fundamentalizma, neofašizma, neosocijalizma do radikalnoga liberalizma – s onu stranu tradicionalne politike. Totalitarizam nema više supstancijalan sadržaj. Umjesto toga postoje danas samo njegovi nadomjesci u strukturnoj osnovi vladavine (od logora za neprijatelje sigurnosti imperijalnoga globalnoga poretka do nove uloge tajnih policija). Glavni problem nužno postaje određenje prostora isključene uključenosti onih koji nisu priznatim pripadnicima “novoga međunarodnoga poretka“.
Što mora izazivati pozornost teorijske znatiželje jest pitanje kako se sada definira prostor isključenja iz zajednice. Ono što je Agamben na tragu Benjamina i Schmitta nazvao “izvanrednim stanjem“ odnosi se zapravo na nemogućnost razlikovanja temeljnih pretpostavki globalnoga neoimperijalnoga poretka.
Ako suverenost više nije uopće kategorija suvremenoga političkoga mišljenja nakon kraja modernoga poretka nacija-država, što preostaje od subjekata/aktera politike moderne? Naravno, radi se o državama. Prostor isključenja postaje logor ili kamp za teroriste i imigrante. Nerazlikovnost logora i zatvora u doba globalnoga poretka nastaje zbog toga što zatvor pripada institucijama represije nacije-države. Logor se u govoru suvremenoga doba promeće u semantički neutralan pojam kampa (camp). Taj proces isušivanja težine značenja, jer koncentracijski logor upućuje na pogrome Židova u Auschwitzu i uništenje protivnika komunizma u staljinističkome Gulagu, obavlja medijska industrija svijesti. Cinizam nastaje u trenutku kada se za operacije američkih intervencija u Afganistanu i Iraku odabiru sintagme preuzete iz teorijskih djela suvremene filozofije i etike, primjerice, Beskrajna pravda koja određuje bit Lévinasova mišljenja etike bezuvjetne ljubavi spram Drugoga. No, razlike između onoga što određuje totalitarne poretke 20. stoljeća s pojmovima terora, korporacije i logora nisu samo pojmovne, već imaju dalekosežno praktični karakter. Nemoguće je izjednačiti zločine genocida nacizma i fašizma kao i ideologijske zločine realnoga socijalizma s onime što se događa “danas“ u globalnome poretku. Zapad s Amerikom na čelu ima samo jednu ideologiju u čistome obliku. Krajem 1970-ih godina ona se oblikovala kao neoliberalna strategija moći vladavine svijetom. Korporativni kapitalizam, formalno, ne treba nacije-države. Osim, naravno, u funkciji bezuvjetne vladavine
čiji se glavni cilj i svrha podudaraju s idejom racionalnosti upravljanja krizom, političkom moći i ostvarenjem marketinga želje za proizvodnjom-potrošnjom svijeta kao carstva objekata.
U istoj knjizi navodite kako je “kultura postala tehno-logikom života kao estetskog oblikovanja okolnog svijeta i istodobno tehno-politikom “neutralnog” rješavanja društvenih odnosa kao odnosa između stvari”. Možete li pojasniti na koje sve načine današnja konstrukcija kulture podržava postojeće stanje i što podrazumijevate pod sintagmom “estetika otpora”? Što je s umjetničkim pokušajima subverzije i aktivističkim kulturnim trendovima?
U prethodnoj knjizi Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti (Litteris, Zagreb, 2011.) nastojao sam pokazati da je postmoderna bila uvod u radikalnu razgradnju svih opstojećih iluzija identiteta od kojih se u krhotine raspada postavka kako je napredak u tehničkome svijetu nužno i razvitak društvene svijesti o promjeni tradicionalnih obrazaca života. Čudovišni je paradoks u tome što se od postmodernoga do posthumanoga stanja radi o asimetriji, entropiji, emergenciji, a ne o logici nužnosti i prevladavanju nižega u višem obliku društvenoga razvitka. Postmoderna je fluidno polje jaza svjetova. Ona je poput pukotine u jezgri racionalnoga sustava i poretka značenja koji se pokazao prijetnjom i rizikom daljnje budućnosti. Stoga ono što pripada posthumanome stanju ima tročlanu strukturu:
(1) Znanosti nadilaze tradicionalno razdvojena područja prirode i čovjeka u težnji za pozitivnim ozakonjenjem diskursa racionalnosti kao jedino obvezujućeg za maksimiranje profita društva na svjetskom tržištu. Na taj način instrumentalna funkcija znanja zamjenjuje moć ideologije, a teleologijska je u tome što znanosti ne služe čovjeku, nego je čovjek produžetak znanstvenih istraživanja kao što je u radikalnoj mediologiji Viléma Flussera čovjek produžetak medija drugim sredstvima. U znanstvenoj konstelaciji suvremenih informacijskih društava čovjek se svodi na predmet istraživanja u svrhu poboljšanja njegove tjelesne strukture za obavljanje složenih operacija rada za koje su nužno potrebne sve veće umne i tjelesne sposobnosti.
(2) Tehnologija spaja područja znanosti i kulture, prirode i čovjeka, ono što je navlastito neljudsko i ono što je navlastito ljudsko, informaciju i komunikaciju. Sve su tehnologije u doba postindustrijskoga ili informacijskoga društva nužno informacijsko-komunikacijske, a umjesto njihove instrumentalne funkcije u središte dolazi njihova estetska funkcija koja u potpunosti nadilazi bilo kakvu estetsku funkciju čovjeka u njegovu tjelesnome pojavnome bitku. U suvremenim se informacijsko-komunikacijskim tehnologijama digitalnoga doba nalazi skrivena zagonetka onog čudovišnoga ili onog što je filozofija umjetnosti i estetika od Kanta do Lyotarda nazivala uzvišenošću. Umjetna inteligencija i umjetni život zahvaljujući vezi biotehnologije i računalnoga stroja pojavljuju se kao tvorba života iz čudovišne moći nematerijalnoga. Prostor-vrijeme njihove protežnosti i njihova događanja jest virtualni prostor i vrijeme neposredne trenutačnosti. To je stanje zaborava prošlosti i stanje bez svijesti o budućnosti kao mogućem događaju apsolutnoga prekida s poretkom vječne aktualizacije novoga.
(3) Kultura je vizualizirani tekst koji se prevodi i prenosi korisnicima na temelju (a) heteromorfije jezičnih igara i (b) paralogije društvenih odnosa. U njima umjesto univerzalnosti odnosa vlada konsenzualni privremeni ugovor između subjekata/aktera neke društvene situacije i kulturnoga konteksta. Više i mnoštvo nadomještaju ono Jedno. Zato uvijek govorimo o znanosti i kulturi u množini. Umnožavanje diskursa o svijetu pripada postmodernome stanju kao njegovu ontologijskome statusu.
Kultura je istodobno svijet života i ideologijska legitimacija svijeta kao performativnoga događaja univerzalne moći kapitala i kapitalizma bez alternative. U takvom kontekstu kultura ima “moć“ nesvodljivoga ostatka onog što je čovjeku najnavlastitije zahvaljujući umjetnosti i njezinom neinstrumentalnome karakteru neprikazivosti djela. Kada se ovo “sveto trojstvo“ posthumanoga stanja prevede u jezik društvene prakse, tada se nalazimo u labirintu kognitivnoga kapitalizma. Svi znakovi života proizlaze na taj način iz sukoba između dviju vrsta identiteta – onoga koji pripada radikalnoj slobodi osobe i onoga koji teži obnovi vrijednosti tradicionalne zajednice. Sukob između aktera politike identiteta zadobiva razmjere “kulturalnoga rata“ (culture wars). No, radi se o novome načinu ideologijskoga sukoba. A on u bitnome ne mijenja poredak posthumanoga stanja nadzornih društava danas. Štoviše, poredak se poput mreže sam obnavlja u stalnim sukobima između identiteta poput virtualnih tijela u paradigmatskome filmu digitalnoga doba – Matrix. Topologija moći leži u apsolutnome znanju o “biti“ ovoga svijeta kao korporativne strukture mreže.
Kapital se stoga više ne može razdvajati na nepromjenljivi (zemlja, sirovine, strojevi) i promjenljivi (radna snaga čovjeka). Integralna stvarnost pokazuje da je korporacija ono neljudsko samo kao biokibernetička mreža. Ona funkcionira prema načelima društava kontrole, a pokreće je informacijski kôd. Razaranje kapitalizma ne može doći iz onoga što je sustavu izvanjsko. Ali isto tako ne može ga uništiti niti potkopavanje iznutra poput nekih fantomskih anonimusa, hackerskih cyber-ratnika ili neke još nepoznate urotničke mreže anarhista i fundamentalista. Informacijski kôd u svojoj “biti“ nije tehničke prirode, kao što to nije ni ideja kapitala. Tehnika kao tehnologija nadilazi čak i društvene odnose kao uzrok nastajanja sustava tržišnih odnosa. “Estetika otpora“ je inače pojam neoavangardnoga dramatičara Petera Weissa, točnije naziv njegova trosveščana romana o praksama umjetnosti i novoj strategiji otpora u poslijeratnoj Njemačkoj i Europi. U mojem razumijevanju sklopa o kojem govorimo estetika je ujedno konstrukcija nove tehnokulture i način oblikovanja informacijskoga kapitalizma današnjice. Ali, ono što je ovdje “otpor“ ne proizlazi iz nečega izvanjskoga sustavu, nego predstavlja njegov učinak ili feedback (povratna sprega). To su prostori drukčijega ili radikalno alternativnoga načina umjetničke egzistencije na rubu mreže i na njezinim čvorištima. Otpor nije politička strategija zauzimanja protu-položaja ideološkim aparatima države, kako bi rekao Althusser. Naprotiv, otpor je estetski čin konstrukcije Drugoga kojeg nema ili je potlačen i izbačen iz igre. Naravno, podrijetlo je ove estetike u neoavangardnome pokretu situacionista i Deborda te njihovih otkrića susreta s gradom kao svagda novim krajolikom komunikacije bez nasilja i prijetnje autoritarnog političkoga poretka. Aktivizam se, međutim, mora organizirati bitno politički i djelovati manje performativno, a više odlučno i jasno. Inače ćemo imati puzajući neofašizam na ulicama i u institucijama, kao što se to valja Europom već unatrag nekoliko godina, a u nas postaje “demokratskom borbom“ za pravo na referendum o odstranjenju manjina iz javne sfere. Krajnje je vrijeme je da se subverzija od spektakla kulture prebaci na politiku događaja radikalne demokracije.
Koja je pri tome uloga suvremene umjetnosti i kako karakterizirate odnos novomedijske umjetnosti, tehnoznanosti i kapitala i tržišta?
U digitalno doba svijet se konstruira iz tehnosfere. Njezin jezik nužno mora biti pragmatičan i usmjeren na funkcije, strukture, aplikacije same “stvari“. U nematerijalnome estetskome izgledu/prividu – ta “stvar” misli i govori. U tehnosferi se susrećemo sa strojevima koji računaju i misle programskim jezicima. Kompjutor je metamedijalni stroj mišljenja. S pomoću tehničkoga jezika kompjutor vizualizira pojmove da bi mogla nastupiti interaktivna komunikacija u telematskim društvima. Tko, dakle, komunicira? Jezik i svijet, a ne društveni odnosi između ljudi koji sudbonosno navodno određuju povijesnu dramu čovječanstva. Društva su izvedene varijable komunikacije, a ne njezine vječne statičko-dinamičke pretpostavke. Da bi uopće mogla nastupiti društvena igra između jezika i svijeta u formi proizvodnje predmodernih ili modernih društvenih odnosa, prethodno se mora uspostaviti poredak koji te odnose uopće omogućuje. Vilém Flusser je to u svojim analizama jezika i tehnoslike potpuno jasno istaknuo. Jezik je simbolička forma komunikacije. Ona potrebuje svoj vizualni kôd da bi tehnoslike kao temelj digitalne komunikacije omogućile razmjenu informacija. Bez uspostave medijske slike svijeta, ili vizualnoga kôda tehnosfere, jezik ostaje “prazan“ i bez značenja, odnosno jezik ostaje bez svojeg nužnoga prostora-vremena događanja. Jezik ostaje bez svoga svijeta koji više nije “prirodan“ svijet obitavališta bogova, ljudi i drugih bića, nego postaje “neprirodan“ svijet komunikacije kao nadomjestne “prirode“ čovjeka. Jedna od najpotresnijih definicija komunikacije u teorijama suvremenih medija jest Flusserova, kojemu se, posve krivo, pripisuje oznaka tehnodeterminizma i kulturnoga optimizma, a iz njegovih je spisa stvar posve jednostavna. Tehnika pripada biti čovjeka i njegova je sudbina, ali ne kao fatalni usud, nego kao egzistencijalna oznaka slobode u svijetu. Flusser kaže:
“Ljudska komunikacija je umjetni pojam s nakanom zaborava brutalnoga besmisla na smrt osuđenoga života. Čovjek je “od prirode“ osamljeno biće, jer zna da će umrijeti i da će u trenutku smrti s njime nestati zauvijek pripadna mu zajednica. Svatko mora sam za sebe umrijeti. /…/ Ljudska komunikacija prekriva koprenom kodificirani svijet, koprenom umjetnosti i znanosti, filozofije i religije…/…/ Ukratko, čovjek komunicira s drugima kao “politička životinja“ ne zato što je on društvena životinja, nego zato jer je osamljena životinja koja nije u stanju živjeti u samoći.“
Nelagoda s kojom smo suočeni u ovom tehno-estetskome pogonu suvremenoga doba uistinu je veća no što smo spremni priznati. To je nagnalo urednike online časopisa za suvremenu umjetnost e-flux da ustvrde nakon brižnoga arhiviranja svega što se tiče tog problema u posljednjih dvadeset godina kako suvremena umjetnost zapravo nema svoj “predmet“ i kako je njezina definicija u stvarnome životu krajnje neoperabilna. Filozofi bi mogli cinično likovati i pokazati da su kustosi na barikadama zapravo lažni svjedoci borbe sa sablastima koje progone muzeje, galerije i druga boravišta umjetnosti. Vraćam se svojoj knjizi Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (Litteris, Zagreb, 2006.) koju sam završio promišljanjem “prostora“ i “vremena“ u kojem se suvremena umjetnost zbiva nakon kraja avangarde. Nije, dakle, prostor događanja suvremene umjetnosti nešto “realno“ i nije “izlaganje“ i “pohranjivanje“ objekata u prostoru nešto samorazumljivo što umjetnost čini praksom stvaranja novoga. Kao što suvremeni korporacijski kapitalizam nije ništa “realno“, već se zbiva u logici informacijskoga doba i u ekonomsko-političkoj moći totalne mobilizacije tehnoznanosti i kognitivnoga rada, pa je stalno razmještanje iz jednoga prostora nacije-države u drugi prostor postimperijalne suverenosti putanja bijega i točka reteritorijaliziranja moći, kako tvrde Deleuze i Guattari, tako ni suvremena umjetnost nema u sebi ništa autonomno niti je to više moguće zahtijevati. Njezina je sudbina poput Edipa na Kolonu: da bude a-theos (prognanik i bez zavičaja i domovine, bez prostora) u mreži događaja kao poretku informacija. Ne tražite je u muzejima i galerijama! Jer tamo postoji samo privid života u korporacijskome pogonu, neka vrsta privremenoga utočišta od neljudske i nematerijalne prirode događaja koji povezuje znanosti, tehnologije i umjetnost. Tržište je medijsko carstvo posredovanja. Svaka ga logika stvaranja-razaranja mora imati u vidu. Razlog je naprosto u tome što bez njegove funkcije stvaranja novih svjetova u potražnji za ovom ili onom robom (informacijom) kao estetskim objektom u formi subverzije ili konzerviranja događaja sve postaje “mrtvom prirodom“. Duchamp je u tom pogledu još uvijek savršen primjer preobrazbe umjetnosti u život kapitala kao estetsko-političke forme ništavila i praznine.
Umjetnosti nema bez objektiviranja ideja. Kada ideje vizualne transparencije umjetnosti postaju znakovima samoga procesa refleksije onoga što čini bit suvremene umjetnosti, tada je jedino što preostaje od njezina “prostora“ već sadržano u njezinome “vremenu“. Suvremena umjetnost je postala mitski metajezik stvaranja svijeta iz vlastite samoreprodukcije. Svi su njezini pojmovi tehnoznanstveni: eksperiment, projekt, metoda, interaktivnost, umreženost, performativnost. Vrijeme totalne aktualizacije zahtijeva posljednji bijeg, Samo gdje? U pustinje? Špilje?
Jasno je da je bijeg iluzija. Kao i sve drugo, važno je imati ta utočišta kao što vjernici imaju svoje vjerske objekte nade i iskupljenja ako ni zbog čega drugoga onda zbog susreta s nepoznatim Drugim. Suvremenu umjetnost od religije i politike dijeli samo nadomjestak religiozno-političke akcije u formi društvene akcije, angažmana, protesta. Sve je to, međutim, sve više i više samo ono što je tako jasno vidio Debord kad je i revoluciju proglasio ideologijom negativnoga spektakla. Brzina zastarijevanja informacija odgovora razornome kultu novoga. Tržište nije fantomski krivac za profaniranje umjetničkoga djela/događaja, već ono što određuje bit suvremenoga doba. A to je tiranija aktualnosti u ime želje za beskrajnim prostorima inovacije. Zato je moda postala logika same “biti“ globalnoga kapitalizma. Sve funkcionira prema tom modelu. Sada je opet “u modi“ figurativno postreferencijalno slikarstvo medija. Uskoro će opet “u modi“ biti apstrakcija. I tako u krug: od ornamenta mase do masovnoga idolopoklonstva praznini. Pojam uloge je sekularizirani pojam “službe“ nečemu ili nekome od Boga do Partije ili Korporacije. Sve nečemu služi i svi nekoga opslužuju. Pa tako i ta nesretna suvremena umjetnost u svojoj estetskoj autonomiji i političkome kriku i bijesu zvanom repolitizacija. Sve je to naprosto dosadno i kad je navodno šokantno i provokativno. Treba već jednom prestati s misaonim alatima zastarjele novosti moderne. Nemam za ove fenomene povratka “ljepote“ ili “užasa“ nikakav drugi odnos osim posvemašnje ravnodušnosti. Na jednoj strani estetski kič nacionalne heroike u novome ruhu, a na drugoj etičko-politička dosada pobune iz umreženih salona subverzije.
Žarko Paić: Čudovišni je paradoks u tome što se od postmodernoga do posthumanoga stanja radi o asimetriji, entropiji, emergenciji, a ne o logici nužnosti i prevladavanju nižega u višem obliku društvenoga razvitka. (Foto: Tomislav Čuveljak)U posljednjem poglavlju spomenute knjige navodite kako je “pitanje o umjetnosti fundamentalno pitanje o smislu “života” koji je pretvoren u službu totalnoj politici ili u službu totalnog estetskog poretka”, smještate umjetnost u polje događajnosti te pišete kako “događaj umjetnosti nadilazi svojom moći ono ljudsko i neljudsko, jer je bezrazložno božansko nasilje koje stvara i razara povijest”. Tvrdite da “treba dotaknuti najdublje dno bezdana” jer “sve je drugo ništavno i vrijedno nestanka.” Time pripisujete umjetnosti gotovo spasonosnu ulogu. Možete li pojasniti zašto? Mislite li da umjetnost, za razliku od različitih teorijskih i aktivističkih praksi, zaista ima takvu moć? Prepoznajete li u nekim umjetničkim praksama ili umjetnicama takav potencijal?
Zato što nam ništa drugo ne preostaje. Iz te oskudnosti alternativa mišljenju koje završava s pohvalom tehnogeneze novih umjetnih svjetova ne može se više održati razlikovanje uma i prirode, čovjeka i tehnike. Podrijetlo je te ideje o umjetnosti kao spasonosnome izgledu za otvorenost budućnosti još u Schellinga i Nietzschea. Nakon Heideggera postala je povijesnim mišljenjem drugoga početka. No, ne mislim ni na kakvu postojeću umjetnost, u smislu proizvodnje objekata ili umjetničkih predmeta. U pitanju je otvorenost događaja kojim se omogućuje da filozofija misli umjetnost iz drukčijega mišljenja “na“ svijet, a ne “o“ svijetu koji je postao slikom u doba tehnosfere.
Umjetnici? Posljednji koji me je zaokupio do te mjere da sam mislio kako s njime završava zapadnjačka metafizika, a ne sa Kleeom ili možda Duchampom, bio je Anselm Kiefer. Istinsko veliko slikarstvo, promišljanje sudbine umjetnosti kao spaljene zemlje u praiskonskome početku kaosa (Nigredo), činilo mi se događajem koji nadilazi ono što tako nedostaje suvremenoj umjetnosti – mit o povijesnome događanju nastanka i nestanka čovjeka uopće. Da, umjetnost ima uzvišenu moć jer je imaginacija nastanak novoga. A ono upravo prethodi ovome Realnome što se zbiva kao Kafkina mreža uzroka i posljedica bezrazložnoga Zakona koji savršeno funkcionira u svojim ideologijsko-političkim, religioznim i društvenim orgijama lažne moći.
Bez umjetnosti preostaje nam samo pustinja neizmjerna i naši životi posloženi u morbidnim datotekama ništavila. Misliti na putu nenadanoga znači tragati za onim nemogućim baš “ovdje“ i “sada“. Neproračunljivo, nesvodivo, ustrajno! I ono što je najvažnije – misliti događaj nadolazeće zajednice bez koje čovjeku preostaje samo tumaranje labirintom praznih znakova.
