Postoji li ljevica u Hrvatskoj? Teško. No, nismo usamljeni. Prave ljevice zapravo nema ni u Europi. Socijaldemokracija je, barem zasad, pala na povijesnom ispitu.Realno, socijaldemokracija u maloj zemlji kakva je Hrvatska ima i male mogućnosti. Dapače, ona se čak i u većim i moćnijim državama pokazala kao nemoćna. Zato socijaldemokraciju valja radikalizirati.
Tako se u nekoliko rečenica može sumirati knjiga Antuna Vujića, “Hrvatska i ljevica” koja je ovih dana izašla u izdanju Naklade Ljevak.
Zapad je Istoku oduzeo njegovu socijalnu državu, ali mu nije dao svoju. Zato smo nakon raspada komunističkog suatava dobili pravi pravcati nered. Socijaldemokracija je pala pred kapitalizmom, smatra Vujić. Zato i imamo situaciju da su socijaldemokratske stranke danas na vlasti u samo pet država Eropske unije. Ne tako davno, slika je bila potpuno drugačija.
U situaciji koja je nastala nakon izbijanja svjetske financijske i ekonomske krize, socijaldemokracija se pokazala potpuno nemoćnom da odgovori na povijesni trenutak. Socijaldemokrati kao puki dionici politike štednje zapravo gube politički smisao, podvlači Vujić.
Vujić tvrdi kako je glavna prijetnja današnjice “maskirani neoliberalni totoalitarizam s medijskom političkom policijom kao avangardom još nepoznatog društva”. I inače, Vujić je poprilično kritičan prema današnjoj ulozi medija, s čime se mogu složiti. Ipak, i tu nije istinu izgovorio do kraja, odnosno nije napisao tko je to u Hrvatskoj rodonačelnik baš takvog medijskog pristupa. A vrlo dobro se zna o kome se radi, ovih smo dana izvještavali o predstečajnoj nagodbi koja bi trebala spasiti tog medijskog mogula.
Ono što Vujić dobro vidi jest utjecaj tih medijskih spinova na SDP. I dok u vrijeme Ivice Račana, mediji nisu pretjerano utjecali na stranku, od 2007. kad je stranku preuzeo Milanović, mediji postaju sve važniji u kontekstu oblikovanja politike. A ta politika ima malo toga sa socijaldemokracijom. Vujić lijepo primjećuje kako ona naginje “strankama liberalne orijentacije”, a to je uostalom u više navrata i sam Milanović volio istaknuti.
Zato Vujić predlaže orijantacijsku rekonstrukciju programskog tipa. I hrvatska ljevica pati od nedostatka pravog lijevog političkog programa. Nema socijaldemokratske stranke bez socijaldemokratskog programa, ispravno zaključuje Vujić.
Sve su ovo navodi iz zadnjeg dijela knjige kojeg je Vujić nazvao “Kako dalje u socijaldemokraciji” u kojoj pruža zgodan teoretski predtekst za ono što bi za SDP kao glavnu lijevu stranku u Hrvatskoj treba biti zanimljivo.
Veći dio knjige obiluje i zgodnim anegdotalnim elementima političke borbe u Hrvatskoj. Meni je osobito zanimljiva bila scena sa Savkom Dabčević Kučar kad joj Vujić nakon izbornog neuspjeha Koalicije narodnog sporazuma na izborima 1990. nudi da preuzme vodstvo SDSH-a. Savka je to odbila riječima:
“Nemoj biti naivan. U Hrvatskoj neće biti uvjeta za socijaldemokraciju još 300 godina.”
Poznato je da Savka i Miko Tripalo baš i nisu bili politički vizionari, bez obzira na njihove neosporne zasluge u oblikovanju i vodstvu Hrvatskog proljeća.
Prema Tripalu je Vujić ipak nešto pozitivniji uz dodatak kako je u njegovoj političkoj karijeri važnu ulogu odigralo narušeno zdravlje, dok Račana naziva “velemajstorom političkog taktiziranja” i hvali ga kao “državnika”.
Slagali se s Vujićem ili ne, knjiga je svakako vrijedna čitanja.
