Pogovoriti o samostanskim pjesmama Dragutina Tadijanovića, bilo bi isto što i prekinuti rastuškog dječaka u lovu na dugu i potražiti ga u lutanjima, među prvim objavljenim stihovima, brodskim uglovima, uličnim svjetiljkama i samostanskim tišinama. Značilo bi dotaknuti začetke iskorjenjivanja, otškrinuti jezgre krugova nadolazećim samoćama i podijeliti njega u dvojedno on. Značilo bi prihvatiti tu dvojnost kao trajnosti, i obitavati u urbanim meandrima Broda i inih gradova, a obitavati u evokaciji sličica rastuške zemlje žita i čovjeka.
Značilo bi biti petnaestogodišnjak, upiti pogled neba
„a Nebo se smješka na ljude“ i biti petnaestogodišnjak a slutiti
„nestat će mene
I moje sjene
U dolini mraka.“
Značilo bi mladenački ustreptalo čeznuti za Marijom, a u neslućenoj prolaznosti otkrivati kako će život dati još nebrojeno Marija u nekim drugim Marijama.
Značilo bi osvrtati se za vremenom koje neumitno otpočinje prolaziti po osivjeloj bjelini samostanske sobe, a u osvrtu iznaći, u mirisu žutih dunja nepomućene svoje izvore života.
Izvori života i zavičaj, pretvoreni u totalitet bića iz potrebe za neizgubljenošću rađaju pjesme i ovim činom prolaznosti stvari preobličuju u neprolaznost stihova.
Školska godina 1920./1921.
Dragutin Tadijanović. Učenik petog razreda Gimnazije.
Odlazak; Samosta; Današnji; Samoća; Lutanje; Pjesma o Čovjeku i Suncu; Okrutna prolaznost; Gdje su mladi dani;
Prve pjesme poslije prvog svjesnog susreta sa životom. Pjesme izašle iz nefingirane dječje bezezlenosti, iz svakodnevnosti, iz prekinute baladičnosti, iz neraskrinkane bajkovitosti, i iz svijeta grada punog ulica, i ulica punih uglova, i uglova punih svjetiljaka, i svjetiljaka punih osvjetljenih samoća.
„U kutovima mirne
Ledene sjene
Mlada duša,
Sama tuguje. Puna sjene tišine
Samostan kraj rijeke.
Star. I samotan.“
Samostan dan kao stara gravura sredine osamnaestog stoljeća. Postojan u lijevosti savskih proticanja.
Ispucan u ostarjelosti ugnježđenih samoća. Zatvoren u čuvanju prvih rastuških tuga. Tuga Adina Ganana zatočenog u bijeloj sobi svih svojih nepobrojanih osama. U osamama rastu lutanja. I u stihovima ona su puna svijeta izvan arhetipskog Rastušja, nebliskog ali prepoznatljivog grada, sudara zavičajnog i nepatvorenog , i pravilnog i urbanog, sudara omeđenosti uglovima i neomeđenosti poljima, sudara čežnji i imaginarnih ljubavi.
„Stotine uglova, stotinu svjetiljaka
Al nigdje nema tebe… tebe nema.“
I dok stotine svjetala postoje, postoji i jedno lutalačko zaljubljeno ja. Ja, tadijanovićevsko, u čežnji za ispunjenjem vlastitog bića. A biće iznalazi i druge putove.
„Nisam više onaj mladić turobni
Koji je smrtno bio u tebe zaljubljen.“
Gubi se jednostavnost življenja, gube se glasovi poznatih tišina. Odrastanje donosi i otuđenje i ono se snaži sazrijevanjem emotivne i misaone slike svijeta .
Riječi počinju živjeti u realnom, objektivno zadanom zemaljskom prostoru i vremenu. Odlasci i dolasci se ne susreću. Vrijeme se troši.
„Lagano odlazim u nepovrat.“
Svi nepovrati ujedno su i sva nerastušja. Ostaju sjene. Lome se na suncu, vitla ih vjetar i u njima se pronalaze koraci.
Koliko daleko idu Tadijanovićevi idu i one. I ostaju u odlascima. Čuvaju dvije udaljene stvarnosti i nepovratno udaljeno vrijeme. Skladno, jednostavno prolaze. Prolaze i Čovjek i Sunce.
Pjesma o njima ima u sebi i uzdrhtale životno početničke tajanstvenosti, i iskonske bajkovitosti, i zabludnosti čovjeka o njegovoj nadčovječnosti, i kristalizirane općeljudske životne zakonitosti u ograničenosti trajanja zemaljskog tijela.
U odnos je stavljen Čovjek i Sunce.
Sunce uzneseno do božanstva. Čežnja čovjeka je približiti se suncu, svladati daleke pute i doći do vrha jer tamo onda:
„Pobijedio sam mrak
Savladao sam žalost…
Sad sam radostan, jak.
Vječan sam kao i ti, Sunce.“
Sudbina čovjeka je na mjestu gdje sva mjesta prestaju. Ispod sunca, ispod ostvarenih i neostvarenih želja, ispod proticanja i pretakanja. I sve je s ove strane svijeta: i pakao, i raj, i prolaznost, i trajnost. I iako
„Nestat će mene
I moje sjene
U dolini mraka“
ostat će sjećanje. Sjećanje dano ljudima u njihovoj neizbježnoj prolaznosti. Sjećanje na nekog drugog, možda ne Tadijanovićevog, a opet istog Vječnog Bježača na putu ka suncu, sjećanje na mnoštvo Vječnih Bježača u silasku od sunca, ostat će uspomene. Uokvirene u rastuške razglednice prirode. Uokvirene u brodske samostanske rascvjetane voćnjake.
U dnu svih slika, u dubinama tuga, treperit će svjetla zagubljenog a nađenog zavičaja i slike neće biti teme pomenutih pjesama već mjera stvari i odraz bića u njegovu totalitetu i totalitetu svemira.
Samostanske pjesme ostat će početak jednog stvaranja. Nimalo nespretne u svojoj početnosti, dozvolit će godinama, iskustvima i saznavanjima da na njihovim motivima ispisuje stihove i stihove kasnijih pjesama života. Stvarat će se pjesme slične njima, jednostavne, ljudske, suptilne, neposrene, originalne i biografske. I nije to samo biografija jednog pisca, biografija Tadijanovića, biografija je to Čovjeka, univerzalnog bića, u sadašnjoj sadašnjosti, prošloj i budućoj. Neskladnom vremenu izmiješanih prezenata pjesnik je suprotstavio jednostavnost riječi pokazujući kako se svaka stvar u životu i vremenu ostvaruje u drugoj i njihovo prepoznavanje ujedno je i sjedinjavanje.
I ako je onda istina u riječima koje kažu „čovjek si, a čovjek ima kozmičku ulogu, da svemiru dade dušu, jer je svemir na neki način čovjekovo tijelo“ trajnost stihova pjesnika ove slavonske ravni nastanit će se u posjedu harmonije duha svakog u sebi prepoznatog Čovjeka.