Nijedna se poezija naših jezika nije u posljednjih četrdesetak godina toliko upotrebljavala, trošila i habala kao onih nekoliko amblematskih pjesama iz “Kamenog spavača”. Deklamatori, recitatori, diletanti i profesionalci, političari, ovlašteni i neovlašteni citatomani, autori nacionalnih programa, etnički čistači, manekenke, muške i ženske kurve, gurui iz priručnika za samopomoć, nacionalisti od dvije konstitutivne nacije i internacionalisti od one treće, te još mnogi drugi tronuto su ponavljali, i ponavljaju u nepodnošljivom, krajnje izvještačenom i lažno sentimentalnom višeglasju kako Bosna jedna zemlja imade i kako valja nama preko rijeke, jer davno sam ti legao, i dugo ti mi je ležati. Pretvarajući Dizdareve stihove u dnevnopolitičke parole, svodeći ih na olake mudrosti, utjerujući ih u osjetljivija uha kao lahku estradnu melodiju, dosadnu kao uš i mirisnu kao stjenica, činimo štetu pjesniku i njegovoj knjizi, jer tko bi danas mogao čiste glave, kao da je čita prvi put, pročitati “Modru rijeku”?
Pjesmu “Gorčin”, spjevanu oko 1954, Dizdar je – kako sam piše u “Bilješkama i rječniku manje poznatih riječi, fraza i pojmova”, koji se objavljuje uz svako izdanje “Kamenog spavača” – na insistiranje Vesne Krmpotić pročitao na pjesničkim susretima, na Plitvicama 1956. Pjesma je tad dopala ruku Vaska Pope, koji ju je objavio u tada neusporedivo važnom književnom časopisu Delo, i započelo je njezino preštampavanje po različitim publikacijama, panoramama, antologijama, pregledima… Napisana kao pomen srednjovjekovnome bosanskom vojniku, čiju su ljubav, Kosaru djevu, odveli u roblje, pjesma je persiflirala jezik sačuvan na bosanskim stećcima. Poput nekih starijih, a i mlađih, južnoslavenskih pjesnika – primjerice Momčila Nastasijevića ili Vaska Pope, Mak Dizdar čeznuo je za onim nekim pred-jezikom, iz vremena prije Vukove reforme. Vukov jezik tvrd je, neelastičan, narodski i pripovjedački, a onaj prethodni bio je poput nekih naših dijalekata: živ, pokretan, sveizreciv, često neprecizan, zvučan i melodičan.
Ponesen iznenadnom slavom “Gorčina” Mak Dizdar je, pretpostavljam, počeo oko jedne pjesme graditi cijeli sustav, iz kojeg će nastati “Kameni spavač”. Cijela stvar se sretno udesila i pogodila s njegovom privatnom i intelektualnom opsesijom starim bosanskim tekstovima. Tako je nastala jedna od relativno rijetkih konceptualnih pjesničkih zbirka naših jezika, koja je, razumljivo, određena i onom vrstom ograničenja kojom su obilježene i najbolje knjige ovakve vrste, poput, recimo, “Antologije Spoon rivera”. Objavljen 1966. “Kameni spavač” naišao je na dvojake reakcije. Jedni su ga slavili bez previše uživljavanja, drugi su ga osporavali, nalazeći da je lažan u jeziku, vještački sintetiziran, dok su treći, oni čija je riječ kljucala Makova jetra i kratila mu život, kao što se krate preduge hlače, u svemu pronalazile i politički, nacionalistički umišljaj. Od takvih da se zaštiti, Mak se očitovao kao Hrvat. Hrvat iz praktičnih razloga, govorio je, gorko se mireći. Veliku, neusporedivu pjesničku slavu Mak Dizdar stekao je odmah nakon smrti. Postao je jedna od onih ikoničnih figura jugoslavenskih književnosti, koja će u krvavoj ostavinskoj raspravi od 1991. do 1995. pripasti hudoj i nestajućoj bosanskoj kulturi, autsajderskoj i bogohulnoj u odnosu na sve tri konstitutivne nacionalne kulture. Iz hrvatske književnosti Mak Dizdar protjeran je 1993, kad i tisuće njegovih muslimanskih rođaka i suzemnika iz Stoca, ali nije ga to učinilo nimalo više bošnjačkim pjesnikom. Aporija njegova nepripadanja djeluje kao dopisani finale “Kamenog spavača”.
Pjesma koja se rjeđe, zapravo vrlo rijetko citira, naslova je “Svatovska”, i započinje inkantacijom, koja se kroz dugi tok varira i nepravilno ponavlja, lijepom je, pjevnom je čineći, i vedrom u svojoj žalosti. “Smrću mojom umro je i moj svijet”, a onda “U prazne oči Mrak se Pradavni Naseli”, i nastavi dalje da teče “Svatovska”, niz Dizdareve kaskade, bez velike poruke i programatskih misli, pjesma nepogodna za priredbe i neupotrebljiva za agilne recitatore, ali u kojoj se onaj tvrdi vukovski jezik, bez ikakve muke, i bez preklesavanja riječi s kamena u papir Maku povinovao i poklonio na način takav da se čitatelj u njeg stoput zaljubi. A to je jedan od onih zagubljenih smislova pjesništva: zaljubljivanje u materinji jezik. Samo u poeziji jezik se može voljeti, svako drugo jezikoljublje jeftina je pornografija i krvavi nacionalizam.
Evo strofe:
Jer pravo od travničke Lašve
Pa preko Rame i Neretve
Do travunjske Lastve
Lete te laste
Na Lastovo
Plavo
Lašve bi se, Rame i Neretve, kao i Lastve dosjetio svaki bosanski stihoklepac, pa i laste u Lastvi, ali ono što mu na um ne bi palo jest da lete te laste na Lastovo plavo. Otok dalek, negdje nasred pučine, koji srednjevjekovnoj bosanskoj perspektivi ne znači ništa, niti ga može biti u toponimskim nabrajalicama iz ciklusa što djeca znaju o zavičaju, ali kada netko jest pjesnik, pjesnik od Boga, tada mu se Lastovo plavo samo od sebe nadaje, i kada je Lastovo plavo sam smisao travničke Lašve, Rame i Lastve, Neretve i svega toponimlja što ga valja spomenuti. U toj neočekivanoj lakoći je Dizdarov genij. “Ali sa smrću mojom Nije umro I Svijet”, završava on, jer “Opet se u nekim očima Svjetlost Zanavjek Gasi/ U nekim mekim Tek počinju Da plamte Snovi/ Pa preko visokih brana Preko zabrana Preko Grobnog Kamena/ Preko kostiju što sve jače Svijetle U tami/ Gorom i dolom Kićeni Svatovi”.
Pjesma “Razmirje” drukčija je, sasvim programatska, i lako je zamisliti budalinu koja po njoj hrakće, ali ovom čitatelju draga, jer je unatoč svemu što bi se protiv nje moglo reći, dobra i velika pjesma. U njoj se pripovijeda povijest, od doba Stipana Drugog, bana bosanskog kad se Vukcu rodi sin Vučihna, i “zgibe tako u službi vjernoj Za svoga gospodina” Vučihni se rodi sin Vuk, Vukić rodi Vukajla, Vukajlo sina Vukasa, Vukas Vukana, Vukan sina Vukomana:
I sve tako redom
Do današnjeg
Dana
Sve za vjernu za službu
Za svoga gospodina
A ovome čitatelju, u njegovu skromnom poklonjenju “Kamenom spavaču”, najdraža, trideset godina dugih, još od gimnazije, zadnja je pjesma u knjizi, nazvana “Poruka”. Više i ne znam što mi je u njoj toliko dobro, jer predugo mi je već dobro, ako mi, možda, dobar nije sam početak, koji zvuči kao pismo na smrt osuđenog, ili kao testament jednoga čovjeka, i cijeloga njegovog pokoljenja: “Doći ćeš jednoga dana na čelu oklopnika sa sjevera/ I srušiti do temelja moj grad/ Blažen u sebi veleći/// Uništen je on sad/ I uništena je/ Nevjerna/ Njegova/ Vjera”. Onaj opasan pomak, koji uzdiže ovu pjesmu iznad mogućih pjesama Dizdarevih suvremenika, je direktnost u obraćanju, upotreba drugog lica jednine, razgovor tihi, gubitnički, a tako superiorni s onim koji će srušiti, i već je srušio grad. Pobjeda onoga koji je izgubio sastoji se u tome što rušitelj grada o njemu ne zna ništa, o njegovom luku i strijeli, maču i štitu, o tim ljutim oružjima, i o njegovome bijednom tijelu. U tom je neznanju poraz pobjednika. U njemu je ova pjesma, kao i kraj svake priče o Bosni i njezinom pjesničkom svijetu.
Iza Maka Dizdara nastupila je vojska imitatora, lažnih pjesnika i jezikotvoraca, stećkoposjednika i čuvara bosanske starine, koji se grdno uzrujavaju kad im se ne prizna jezična i poetska autentičnost. Uznemirava ih kad im govore da nakon “Kamenog spavača” njihova rabota baš nema previše smisla. Zašto nema? Zar je Mak Dizdar izmislio stećke? Ako o zbilji mislimo kao o fikciji: jest, tko bi ih drugi izmislio i okolo posijao, sve da uzveliča i potvrdi svoju poeziju? Ali s druge strane, ne samo da nije tako, nego on nije bio ni prvi, ni treći, a možda ni sedmi pjesnik koji je pisao kao što se pisalo po stećcima. Svi ili skoro svi koji su mu prethodili zaboravljeni su, nema ih više. Zašto je tako? To zna dobar čitatelj, kad god ga ima.
U književnosti može se imitirati samo ono što je prepoznatljivo. Samo to se da persiflirati, samo se tomu može i rugati, a da publika zna čemu se i komu rugalac ruga. Kada se govori ili piše o izrazitom pjesničkom ili pripovjednom tekstu, tada i u govor o njemu neprimjetno uđe njegova melodija, ritam. Ne može se imitirati ono što ne posjeduje vlastiti govor. A stećci danas govore jezikom Maka Dizdara, a ne obrnuto kao što je nekad bilo, da Dizdar govori jezikom stećaka.
Maka bi u današnjoj Hrvatskoj zabranili, kao što su zabranili onaj plakat za Matanićevu predstavu, e kada bi ga slučajno čitali. Evo i pjesme zbog koje bi “Kameni spavač” u današnjoj Hrvatskoj u slučaju čitanja bio zabranjen. Naslov joj je “Zapis o prijestolju”:
Kakvo to lice čudno vidim
na svetoj stolici?
Kakvo to lice vidim na stolici
Petra i Pavla?
To lice sveto obraz je kleti
samoga Dijavla!
A sad, molim lijepo, zabranite ako ste pročitali. Pjesniku ćete učiniti uslugu, vrativši ga onima kojim i pripada. Nijemim, anonimnim i zahvalnim njegovim poklonicima.