Naš kolega Ivica Pustički, iskusni bloger, poznati amaterski filmaš i prije svega veliki filmofil, svake će nedjelje pod svjetla reflektora dovući po jedan manje poznati film nepravedno zanemaren od većine publike. “Ovi filmovi sami su za sebe preporuka, a ne moje osobno mišljenje”, skromno je naglasio autor bloga Filmova s ruba. Radilo se o niskobudžetnim američkim filmovima ili možda filmovima drugih kinematografija tradicionalno zapostavljenih na ovim prostorima, Ivica će pokazati da se vrijedni filmovi mogu pronaći tisućama kilometara daleko od ograničenih hrvatskih kino dvorana.
Kad je 2008. izašao Taken s Liamom Neesonom, dogodile su se tri značajne stvari koje su promijenile daljnji tijek filmske povijesti. Kao prvo, unatoč jednostavnoj B-priči o bivšem CIA-ovu agentu koji traga za otetom kćerkom, inače tipičnoj za Seagalove naslove, Taken je postao veliki kinohit, što je rezultiralo još dvama nastavcima. Doduše, Taken 2 ispao je sranje iako je zaradio još više nego prvi film, a kakav će biti Tak3n tek ćemo vidjeti u siječnju 2015. Druga značajna stvar koja se dogodila jest to što je nakon Takena Neeson u svojim kasnim 50-ima postao novi akcijski junak pa ga tako od 2008. imamo prilike gotovo svake godine gledati u barem jednom akcijskom naslovu (The A-Team, Unknown, The Grey, Non-Stop, A Walk Among the Tombstones itd.). Sada kada je već zakoračio u 60-e, pitanje je koliko će njegovi zglobovi još trpjeti mnogobrojne akcijske scene, no nadam se da će se zadržati još neko vrijeme u akcijskom žanru jer mi ga je osobno uvijek gušt gledati kako razbija negativce.
Treća, posljednja, ali naravno ne i manje važna stvar koja se dogodila nakon Takena jest oživljavanje starih akcijskih junaka koji su se u svojim poznim godinama latili oružja i pokazali mladim snagama kako se to nekoć radilo, tj. kako se to još uvijek radi. Iste godine kada je izašao Taken, 62-godišnji Stallone izbacio je (zasad) posljednjeg Ramba, kojim je oduševio fanove i po svemu sudeći snimio jedan od najkrvavijih filmova svoje karijere, ali i jedan od najkrvavijih akcijskih filmova unazad 5–6 godina. Dvije godine nakon toga Sly je okupio neka od najznačajnijih i najzvučnijih imena akcijskog žanra (Schwarzenegger, Willis, Lundgren, Li itd.) te snimio Expendablese i tako stvorio još jednu relativno unosnu franšizu koja je, doduše, sada nakon tri filma na izdisaju. Čak se i legendarni Clint Eastwood te 2008. još jedanput latio oružja i procijedio nekoliko zvučnih i pamtljivih one-linera (“Get off my lawn!”) u izvrsnom Gran Torinu i tako zatvorio krug svoje glumačke karijere. OK, nije baš čistokrvna akcija, ali za tada gotovo 80-godišnjeg Clinta Gran Torino imao je dovoljno akcije da najzagriženije fanove podsjeti na dobra stara vremena kad je Clint palio i žario kao Prljavi Harry.
Tom su se društvu još pridružili i Mel Gibson (Edge of Darkness i Get the Gringo) te Arnie i Willis sa svojim osobnim projektima (The Last Stand i Sabotage, odnosno RED i Looper), a našao se tu i 76-godišnji Michael Caine s osvetničkom triler dramom Harry Brown redatelja Daniela Barbera. Caine je danas cijenjeni karakterni glumac s cijelim spektrom raznoraznih žanrovskih ostvarenja i uloga, no mnogi ga, vjerujem, najviše pamte po ulogama žestokih i zajebanih momaka u filmovima poput Get Carter, Play Dirty, The Eagle Has Landed, Battle of Britain. Tako je Harry Brown u očima mnogih djelovao kao povratak korijenima, barem nakratko.
Michael Caine dakle igra čovjeka imena Harry Brown koji je nekoć bio vojno lice, a sada je naoko krhki starac koji je proživio svoj život i sada krade Bogu dane provodeći vrijeme u bolnici, gdje posjećuje svoju smrtno bolesnu suprugu Kath, te igrajući šah sa svojim najboljim prijateljem Leonardom u lokalnom pubu. Nakon što mu supruga umre, Leonard i partije šaha s njim preostaju jedina stvar u Harryjevu životu. Jednoga mu se dana Leonard požali kako ga ga banda lokalnih klinaca uznemirava te da zbog toga sa sobom nosi stari nož za samoobranu, na što mu Harry predloži da ode na policiju. Par dana kasnije policija pronađe Leonarda pretučenog i izbodenog nasmrt istim tim nožem kojim se htio obraniti. Kada Harry sazna za tu užasnu vijest te kada mu policija kaže da nema nikakvih tragova koji bi ih doveli do počinitelja toga okrutnog zločina, Harry odluči uzeti pravdu u svoje ruke i još jednom po posljednji put uposliti svoje vještine iz vojničkih dana. Na kraju krajeva, on je starac koji nema što izgubiti.
Harry Brown predstavlja nam Cainea u cipelama Charlesa Bronsona, a sam film uvelike podsjeća na Bronsonov Death Wish u kombinaciji s gore spomenutim Gran Torinom. Radi se o veoma brutalnom i sirovom filmu dosta mračne atmosfere i jednako tako sirovog stila, koji bi smo mogli podijeliti u dva dijela. Prvi dio filma mogao bi se opisati kao teška socijalna drama sporijega ritma, gdje nam redatelj pokušava prikazati kakvo stanje vlada londonskim predgrađem, koliko je problematična i nasilna današnja mladež, koliko ulično nasilje uzima maha te kakvim samačkim i otuđenim životom živi glavni junak, penzioner Hary Brown. Kad napokon krene druga polovina filma, sve se pretvara u sirovi i brutalni krimitriler osvete, a Harry se iz na prvi pogled bezopasnog i krhkog starca pretvara u nemilosrdnog osvetnika, prepunog bijesa i želje za osvetom. Sir Michael Caine sam nosi cijeli film na leđima, a podjednako je uspješan u portretiranju krhkoga penzionera kao i nemilosrdnoga ubojice.
Iako film ima svojih nedostataka i radnja zvuči već viđeno, Harry Brown hvaljeno je i nagrađivano ostvarenje, pa je tako 2010. osvojio i nagradu Empire za najbolji britanski film, a našlo se tu još i par nominacija sa strane. Harry Brown i nije tako nepoznat film pa vjerujem da su ga mnogi već imali prilike pogledati, ali ako ste se kojim slučajem našli u skupini koja još uvijek nije, možda je upravo sad vrijeme da to napokon učinite. Neka vam trailer pomogne u finalnoj odluci. A vi koji ste ga već pogledali jednom, pogledajte ga ponovno… Harry Brown to zaslužuje. Uživajte u filmu!
Trailer:
Fotke:
