Bivši DDR romantičniji no ikad?

Prenoćište i stanovanje kao u doba bivšeg DDR-a. To je još uvijek moguće u hotelu “Ostel” u berlinskoj četvrti Friedrichshein. Vlasnicima hotela dugo je trebalo dok nisu prikupili originalne tapete i namještaj, kako bi opremili 60 soba u stilu življenja „kao u bivšem DDR-u“. Ipak, ova poslovna ideja i trud se isplatio. Sobe su uglavnom zauzete. “Gosti jednostavno žele vidjeti kako se nekada živjelo”, kaže vlasnik Daniel Helbig i tvrdi kako je mnogim gostima stalo i do toga da dožive trenutke bez stresa i žurbe, bez televizora, telefona i ostalog luksuza.

Istinski povratak u doba bivšeg DDR-a ipak priželjkuje samo još deset do petnaest posto od onih 16 milijuna građana koji su doista živjeli u nečemu što se može nazvati pokušajem uspostave socijalističke države. To potvrđuju ankete. Većina se raduje tome što živi u ujedininjenoj Njemačkoj gdje može uživati u većem blagostanju i slobodama nego u bivšem DDR-u koji je postojao od 1949. do 1990. godine.

“Ostalgija” cvjeta

Bez obzira na to, Silke Rüdiger je svjedokinja pravog juriša na proizvode iz bivšeg DDR-a koji se mogu kupiti preko njezinog internet-portala. Oni se proizvode u još samo nekoliko manufaktura. Ima tu još i odjeće, glazbe i filmova, ali i originalnih novčanica ili ordena. Jedna novčanica od 100 maraka iz bivše države danas košta 25 eura.

Omiljene igračke djece koja su odrasla u bivšoj državi

Ravno 350 eura stoji pravi orden koji je bivši režim Ericha Honeckera dodjeljivao rijetkima i samo onima koji bi pokazali izuzetno zalaganje na poslu. Danas se “orden rada” dobiva poštom, nakon što se naruči preko interneta. “Najbolje se prodaju namirnice napravljene po nekadašnjim receptima”, kaže Rüdiger. Tu je pjenušavo vino “Crvenkapica” iz Freyburga, senf iz Bautzena, krastavčići iz Spreewalda, kava marke “imNU”, ClubCola (imitat one američke) ili čokolada u obliku kuglofa.

Izgubljena domovina

“Ljudi se rado sjećaju nekadašnjeg života. Oni sve to i nisu doživljavali tako loše, ali mnogo toga je nestalo padom zida”, objašnjava Silke Rüdiger svoj poslovni uspjeh. Svojim poslovnim potezom ona ni na koji način ne želi odaslati neki politički signal. To ne žele ni oni koji kupuju robu preko njezinog portala. “Onaj tko voli praline iz tvornice Halloren, željan je ukusa svog djetinjstva”, kaže Silke.

I Dirk Grüner je svjedok toga da onima koji se ubrajaju u “ostalgičare” nije bitan politički sustav, nego emocije: “Ljudi sa suzama u očima promatraju predmete koji su bili dio njihovog života.” On je zajedno sa svojim roditeljima u Langenweddingenu kod Magdeburga u “Ostalgi Kabinetu” sakupio 20.000 predmeta iz doba bivšeg DDR-a. “Posjetitelji prvenstveno kod kuhinjskih uređaja pitaju mogu li se oni još kupiti jer su uvjereni u njihovu kvalitetu.” Dirk Grüner u takvim slučajevima moli za razumijevanje – ako bi počeo prodavati stvari koje je sakupio, njegov muzej bi ubrzo ostao bez izložaka.

Nedostatak društvenog priznanja

“Orden za rad” danas se kupuje preko interneta

“Mnogi ljudi iz bivšeg DDR još uvijek se osjećaju kao da su ostali bez domovine i da su stranci u ujedinjenoj Njemačkoj. Život u nekadašnjem DDR-u je bio jednostavniji i pregledniji”, tvrdi Klaus Schroeder kada opisuje razloge za nostalgiju. Ovaj doktor sociologije i politolog sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu intenzivno se pozabavio procesom ujedinjenja Njemačke. Osnovna spoznaja glasi: mnogi ljudi su nakon radikalnih reformi i uvođenja tržišno orijentiranog gospodarstva stekli dojam kako su njihove biografije postale bezvrijedne i da se ne poštuju. Mnoge tvrtke i njihovi proizvodi su tijekom 1990. praktično preko noći prestale postojati.

Zbog toga mnogi svoja sjećanja čuvaju uz pomoć predmeta i to uz slogan: Nismo mi bili toliko loši, kao što to tvrdi Zapad. Želja za priznanjem ima i druge posljedice. “40 posto mladih čiji su roditelji živjeli u doba bivšeg DDR-a o tom dobu ne govori kao o diktaturi, a čak 50 posto njih tvrdi da ni na Zapadu ne vlada istinska demokracija”, navodi Schroeder. U ovakvim stavovima on također vidi želju za postizanjem “ravnopravnosti sa Zapadom”. Njemačko društvo bi se trebalo zabrinuti ukoliko se ovakvi stavovi pretvore u falsificiranje povijesti. Nije opasna “ostalgija”, nego politička ravnodušnost koje je u međuvremenu nastupilo.

Stefan Wolle, povijest i šef Muzeja DDR-a u Berlinu ima slična iskustva. On se stoga pokušava ovom uljepšavanju povijesti uvijek suočiti s neugodnom realnošću. “Ostalgija” u ovom muzeju se prekida najkasnije u sobi koja je kopija prostorija u kojima je bivša tajna policija Stasi saslušavala ljude. Ova policija je nadzirala i pratila ljude te rigorozno kažnjavala svaki pokušaj otpora režimu. Iz zvučnika se čuju originalni snimci saslušanja. “Na ovom mjestu se i najrazuzdaniji razred učenika potpuno umiri”, kaže Wolle i zadovoljno zaključuje kako je vrhunac “ostalgije” s političkom pozadinom već prevaziđen: “Za novu generaciju, DDR je jednostavno povijest.”

Muzej DDR-a u Berlinu – Soba za saslušanje tajne policije

Prošlost DDR danas je inače još uvijek prisutna prvenstveno na cestama u vidu automobila marke Trabant ili Wartburg. Stanovnici bivšeg DDR-a su i po deset godina čekali na svoj primjerak Trabanta. Ingo Speckmann danas taj automobil iznajmljuje za vjenčanja i druge prilike: “Kada spomenete taj automobil ljudi se često sjete međusobne podrške ljudi u bivšem DDR-u.” Speckmann je uvjeren kako je ljude povezivalo to što su se pomagali i ručno izrađivali rezervne dijelove za Trabante. Toga više nema, konstantira on sa žaljenjem. Očito je da nije jedini koji tako misli.

dw.de