Jedva mjesec ili dva po njegovu odlasku iz Beča zbio se Anschluss, nestalo je obitelji kod koje je živio, djevojke u koju se zagledao, nestalo je židovskog Beča, a pred njim je, u New Yorku, zijevnula provalija vlastitog židovstva: otišao je kao slobodan, bezbrižan čovjek; da je ostao nekoliko tjedana duže, i da nije imao američku putnicu, ne bi ga više bilo. Opteretila ga je ozloglašena i progonjena rasa, vjera šukundjedovska i očinska, prezirao je Židova u sebi, postao njime opsjednut. Iz tog je prezira napisao neke od najljepših svojih priča, apologiju svoga bolnog privatnog židovstva.
Propadao je na koledžima, bogataški sin s Park avenije, pa ga je otac dao u vojne škole. Osjećao je da s njime nešto nije u redu: osim židovske stigme mučilo ga je što ima samo jedan testis. Drugi se nije spustio iz trbuha. Što će biti otkrije li to netko? Žene? I je li muž s jednim testisom samo pola muža?
Mrzio je Nijemce. Htio je poći u rat da ih ubija, zbog one bečke djevojčice. Dodijeljen je obavještajnoj službi. Visok, atletski građen, lijep, vrlo inteligentan, načitan i frustriran. Sudjeluje u iskrcavanju u Normandiji, u onom strašnom pokolju i mitskoj američkoj pogibiji na beskrajnoj šljunčanoj plaži. Kasnije, eno ga u Njemačkoj, da provodi denacifikaciju silom pobjedničkih argumenata. Među prvima ulazi u logor Kaufering, među tisuće mrtvih ljudskih tijela. Na jednoj od najstrašnjih fotografija iz Drugoga svjetskog rata, koju je snimila vojna obavještajna služba u kojoj je služio, zapovjednik logora Johann Baptist Eichelsdörfer, uhvaćen u bijegu, u civilnoj odjeći pozira u moru leševa, do koljena među mrtvima. Izraz lica mirnoga čovjeka, zatečenoga na radu u polju. Pobožan katolik, otac troje djece, Eichelsdörfer okrijepljen posljednjim pomazanjem obješen je 29. svibnja 1946, i čeka čas uskrsnuća svojega.
U to vrijeme, dok je ispitivao suborce Johanna Baptista o počinjenim zločinima, zaljubljuje se u mladu Njemicu. Ženit će je i odvesti u New York. Zašto su se razveli? Zato što je otkrio da je bila doušnik Gestapoa? U Njemačkoj doživio je neku vrstu samokontroliranoga nervnog sloma. Vratio se kao izmijenjen čovjek. Jedan od desetina tisuća američkih vojnika, koji su vidjeli nešto što Amerika nije vidjela, i više to nisu mogli zaboraviti.
Jerome David Salinger u New Yorkeru je uspio objaviti “Perfektan dan za banana ribe”. Urednici su bili opčinjeni stilom njegova pripovijedanja, ali nisu, zapravo, razumjeli o čemu je ta priča. Još i prije objavljivanja o njoj se govorilo po njujorškim književnim i čitalačkim krugovima: nikada u povijesti tekst pisca početnika nije bio obavijen takvom aurom. Priču sam pročitao u najbolje vrijeme, 1980., kao četrnaestogodišnjak, u prijevodu Nikole Kršića, kad i sve četiri kanonske Salingerove knjige. Dvije godine bio sam mlađi od Holdena Caulfielda, ali sam se, naravno, osjećao mnogo starije. Moj književni ukus, moj privatni spisateljski stil, vidljiv najviše u pismima koja ću slati iz vojske, 1984. iz Knina i s Lastova, dugo je ostao inficiran Salingerom. Nijednom piscu nisam toliko vjerovao. (Nadam se da djevojke s kojima sam se dopisivao, danas gospođe koje žive po amerikama, europama, kanadama, ne čuvaju moja vojnička pisma…)
“Perfektan dan za banana ribe” priča je koja govori o posttraumatskom stresnom poremećaju. Nije neobično što je urednici New Yorkera nisu razumjeli. Ona govori o nečemu što se u nas tada zvalo – partizanska bolest. To je, kako vrlo ispravno primjećuje moj dragi mladi drug Bojan Glavašević, bolest pobjednika. Ili onih koji su makar i u jednom trenutku povjerovali da su pobijedili. Poraženi nemaju takvih problema: na razini individualne psihologije, kolektivni je poraz ljekovit. “Perfektan dan za banana ribe” najbolja je priča o ovoj temi, jer ništa u njoj nije izrečeno što se ne bi ticalo duše samo jednoga čovjeka, i njegova razgovora sa samo jednom djevojčicom. Upravo zato, priča je hipnotična i sveobuhvatna, ne traži čitatelja koji bi s piscem dijelio zajedničko iskustvo. On, četrnaestogodišnji čitatelj iz 1980, ništa ne zna o ratu, jer nije u njemu sudjelovao, niti je u ratna vremena živio, ali, začudo, u sebi jasno prepoznaje sve što osjeća i misli ratni veteran koji će se nekoliko trenutaka zatim ubiti. Kako je to moguće? (Ovo je retoričko pitanje, koje se postavlja pred velikom književnošću, pred moćima velikog pripovijedanja, općenito.)
Jerry Salinger, kako je, prikrivajući pripadnost koja je izbijala iz imena Jerome David, insistirao da ga zovu, bio je, s današnje tačke gledišta, rubni pedofil. Zaljubljivao se u djevojčice između dvanaeste i petnaeste, zagledao ih na plaži, njihovim roditeljima govorio kako će im jednoga dana oženiti kćer. Takvo je bilo vrijeme, očevi nisu zvali policiju. Djevojčice su koketno prihvaćale komplimente i udvaranja, i odlazile. Bio je smrtno zaljubljen u Oonu O’Neill, kćer Eugeneovu, koja je žudila za muškarcem koji će joj dovijeka zamijeniti defektnog i hladnog oca. Nije ga čekala da se vrati iz rata, nego je pobjegla sa Charliejem Chaplinom, dvostruko starijim od Salingera, kojemu će roditi osmero djece. Prezirao ju je zbog toga, zauvijek.
O tim juvenilnim gospodaricama svemira, o tim nimfetama iz njegove više emocionalne nego seksualne mašte govori “Za Esme s ljubavlju i mučninom”, druga u nizu besmrtnih njegovih priča. Knjiga “Devet priča” je odavno kanonizirana, a Salinger nije dopuštao – i to neće biti dopušteno sve dok ne istekne rok od pedeset godina nakon piščeve smrti – da se tiskaju ostale njegove priče, kojih je, neposredno nakon rata, po časopisima objavljeno na desetine. (Začudo, te me priče nikada nisu zanimale, niti bi ih želio čitati. Tako nije sa zaostavštinama drugih pisaca koji su mi važni.)
Osim partizanske bolesti i muške strasti prema nevinom i nedozrelom ženskinju, Salinger je bio opsesioniran temama ranoga dječaštva, predpubertetske i pubertetske neprilagođenosti, juvenilne genijalnosti (veličanstveni “Teddy”, kojom se zaključuje “Devet priča”). Razvijao je svoj privatni mit velike disfunkcionalne porodice, ispunjen bratskim i bratsko-sestrinskim odnosima, tajnim naklonostima i vrlo ranim osjećajem smrtnosti. Zamišljao je velikog brata (“Seymoor uvod”), događaje koji su s općeg ili odraslog stanovišta nebitni ili marginalni uznosio u visine i širine smisla života (“Podignite visoko krovnu gredu tesari”), upisujući u svaku epizodu svojih priča autobiografske elemente. Salinger piše autobiografiju i kada ne stilizira događaje iz vlastitog života. Ono što je tad autobiografsko jesu emocije, odnosi među likovima, toponimi. (Ako je to nekome važno, a vjerojatno jest, “Mama Leone” pisana je s mišlju na Salingera. Ova knjiga piscu bila je potrebna da Salingera otkloni od sebe, da se pozdravi s njim. I nije o Selingeru više pisao, sve do danas.)
Roman “Lovac u žitu” (u Kršićevom prijevodu, ili “Lovac u raži” u prijevodu Dragoslava Andrića) bit će jedna od najutjecajnijih knjiga dvadesetog stoljeća. Njome 1951. započinje vijek američke kulture i književnosti, koji će naše živote obilježiti različitim derivatima rock’n’roll-a. Salinger pripovijeda o tri predbožićna dana i noći tinejdžera kojemu je stradao brat. Ova velika priča dotrajala je do današnjega dana između ostaloga i zato što je Salinger odbijao ustupiti prava na filmsku adaptaciju. Povukao se iz javnosti, nije davao intervjue, šezdeset godina živio je daleko od uzburkane gomile, od Hollywooda i od onih koji nisu razumjeli njegove sklonosti i frustracije, tako da su likovi njegovih priča, i najizrazitiji Holden Caulfield, ostali živjeti samo u knjigama. Nijednome drugom piscu, naročito američkom, neće to uspjeti.
Insistirao je da na koricama njegovih knjiga piše: J.D. Salinger, da na omotnici niti u knjizi nema nikakvih ilustracija, da ime pisca bude upisano dvostruko sitnijim fontom od naziva djela… Imao je agente koji su po cijelom svijetu lovili one koji prekrše ova i još neka druga pravila. Umro je već jako star, u svojoj brvnari u nigdini, 27. siječnja 2010, na dan srpskoga svetitelja Save, za kojeg, vjerojatno, nije ni čuo. Kao ni za hrvatske ratne veterane, prema kojima će se četiri godine kasnije, u jesen 2014., ugađati raspoloženje svih slučajno zatečenih, živih i mrtvih stanovnika Hrvatske. Oni su me podsjetili da ponovo čitam “Perfektan dan za banana ribe”.