Ruža Tomašić i Anto Đapić – HDZ-ove lutke za napuhavanje

“Ja sam jedan, a takvih je malo”, rekao je, poodavno je to bilo, Anto Đapić, nekadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava i sadašnji kandidat za predsjednika Hrvatske.

Znate o kome je riječ? Da, o onome Anti Đapiću koji svake četiri godine otprilike, ma i češće, uglavnom svaki put kada izgubi neke izbore, najavi konačni odlazak iz politike. U međuvremenu se, što bi rekli skolastici iz emisija o nogometu, rekuperira, galvanizira, uglavnom nešto mu bude, pa se predomisli i kandidira za, eto, predsjednika Republike, kada već nisu raspisani izbori za direktora poznatog dijela svemira.

“A, ne, ne”, poručuje ovih dana Ruža Tomašić, “ja sam jedna, a takvih je malo”. Dobro, ne baš tim riječima. “Ja imam 56 godina i prestara sam da me se okolo voda kao malog majmuna i da budem nekakvo pokriće za razne igrokaze”, izjavila je Ruža Tomašić, odjavljujući se mjesta predsjednice Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević. Ostalo je, eno ga u zraku, visi, pitanje: da li bi dotična dopustila da ju se okolo voda kao velikog majmuna, obzirom da joj je, ipak 56…? Odgovor u ovom trenutku nije nešto bez čega se ne može zaspati.

Pravaška majka, poglavnica koju se prije samo četiri godine doživljavalo kao ključnu ličnost ujedinjenja svih osamsto dvadeset devet stranaka prava, poručila je kako vjeruje da će svojim činom omogućiti upravo to – ujedinjenje pravaša u jednu, najveću HSP ikada, igdje i za sva vremena. “Tomašić vjeruje i da će oni pravaši koji su je prozivali i smatrali kamenom spoticanja u procesu ujedinjenja pravaštva iskoristiti njezin odlazak te poduzeti odlučne korake u okrupnjavanju te političke opcije i njezinoj prilagodbi modernim vremenima”, pisalo je u novinama.

Psiholozi poznaju razne oblike narcisoidnosti, a među njima i strah od anonimnosti. Postoje, jednostavno kazano, ljudi koje slučaj izvadi iz njihovih, nikome drugome važnih života, to im se neviđeno svidi i onda počinje pakao. Ma sve ste to vidjeli u nekim drugim programima, osim informativnih. Ukazivale su se razne pojave po raznim televizijama, u reality programima, nije dana ni prime timea bez njih bilo, da bi se, po okončanju sezone, našle tamo gdje su jednom bile prije nego su se upalile kamere. E tada bi uslijedio prelazak granice karikaturalnosti: poznati po tome što su jednom, kratko ali intenzivno, bili poznati, očajnički su tražili način da ne postanu – nepoznati. Mogao bi se, da ima potrebe, napraviti telefonski imenik takvih i ne bio tanji od kutije cigareta. Format, barem, A5.

Uglavnom, probudila se jednoga dana Ruža Tomašić, opet u tuđem svijetu, tamo gdje prima mega plaću, zbrojila dva i dva i shvatila kako su je, ustvari, mega zajebali: poslali su je, istina, u Europski parlament u kojem uglavnom ne služi ničemu – osim što ponekad privuče pažnju neprimjerenim odijevanjem, pa osiguranje ne zna kako da joj kaže da se u dresu ide na rekreaciju i na utakmice, ali ne i na zasjedanje  – dok se kod kuće, u voljenoj joj domovini, Vaso Brkić igra sa njenim pobočnicima, a HDZ opet, kao i svaki puta kada dođe vrijeme, još jednu uspaljenu pravašku stranku svodi na mjeru zaslužene uzaludnosti.

Ruža Tomašić, ipak, ima svoje ja. Nije ona kao Kolinda Grabar Kitarović za koju je, uostalom, i kazala da nema svoje – ona. Da, upravo tako: “Poznajem je, znam da je samouvjerena kad govori, ali nikad nije dobro kad izgovarate tuđe riječi. Ja bih htjela da ona bude ‘ona'”. E, kada je već tako, onda…

Onda slijede novi politički planovi. Sačekat će, kaže, neko vrijeme, razmisliti o formiranju nove stranke, smisliti joj ime i… I naravno, opet će završiti isto: kada se ona i oni ozbiljno shvate, pod bilo kojim imenom, HDZ će ih poderati k’o dijete novine. Dio budućih članova buduće Hrvatske stranka prava Ruža Tomašić će, u prijevodu, Hrvatska demokratska zajednica usisati, dio obezvrijediti, a od ostataka, na kraju, neće prijetiti nikakva opasnost i bit će presretni ako uopće dođu u u priliku da materijaliziraju ono malo podrške koju će dobiti.

Nije, treba priznati, samo Ruža Tomašić kriva što o sebi misli izvanredno. U idealizirani odraz u ogledalu, ugradili su se, prvo mediji, a kasnije i Tomislav Karamarko.

Svih ovih godina Black Rose i nije bila nešto više nego, recimo tako, splet manje slučajnih, a više programiranih okolnosti. Rođena Bosanka (Mjesna zajednica Malešnica, Općina Maglaj), kanadska policajka i kaskaderka u TV serijama „Dossier X“ i „Millennium“, postala je općepoznata po borbi protiv Jakše Cvitanovića Cvika, u međuvremenu i osuđenog i oslobođenog narko dilera. Stranački joj je ugled zatim rastao proporcionalno broju novinskih strana ispunjenih pričom o herojskoj borbi umirovljenice protiv malomišćanskog, hajde da malo i pretjeramo, Escobara. Baš malomišćanskog, sitnog na svaki način: od konstitucije do prometa roba i usluga. Naravno, to što, kako je sama rekla, nema ni d od diplomacije, nije joj bilo smetnja da se u pravaškoj hijerarhiji uspne do pred vrh. Tamo su, poznato, sve sami geniji diplomacije…

Anto Đapić, onaj jedan među jednako malobrojnim, Ružu Tomašić je trpio sve dok se ona nije zamislila na njegovom mjestu i desila se još jedna, dvjesto šezdeset i deveta kriza na krajnjoj desnici. Nastao je, je li, HSP AS, a iz HSP-a bez AS su dojučerašnju stranačku kolegicu optužili da se stavila u službu HDZ-a i da pomaže razbijanju pravaškog bloka!

I nije da nisu znali što govore: svi ti HSP-ovi nisu ništa drugo nego igračke HDZ-a, nešto kao lutke na napuhavanje koje se pumpaju i ispuhuju po potrebi. A potreba je postojala na izborima za Europski parlament i to dva puta. HDZ u postsanadesrovskom rasulu bi, samo da je postojala ikakva garancija uspjeha, na tim izborima kandidirao i klokana, a ne Ružu Tomašić, samo što to njoj nisu rekli. Niti je ona, očekivano, shvatila. Bio je to, u najkraćem, brak iz obostranog interesa, samo što je, u međuvremenu, Karamarko shvatio kako ga Tomašić ugrožava, a da mu pri tome više i ne treba, dok je korčulanska nevista nanišanila, ni manje ni više, nego mjesto prve potpredsjednice Vlade… Samo što je nišanila iz daleka, gdje je, iz pozicije HDZ-a mjereno, najkorisnija u svojoj nekorisnosti.

I tako se, opet, krug zatvorio: još jedna uspaljena pravaška stranka se raspala, njena liderica je, naravno nesvjesno, uhvatila pravac prema političkoj margini, dosadni Anto Đapić je kandidat za predsjednika, ujedinjenje krajnje desnice je izvjesno koliko i prelazak Vase Brkića u SDP…

Broj repriza sa svim tim HSP-ovima je veći od broja repriza svih sadržaja na svim televizijama u Hrvatskoj. Samo što su ove desničarske uvijek zabavne. Veseli čovjeka dok prati kako se u blaženu anonimnost  vraćaju oni koji iz nje nikada nisu trebali izaći. Između ostalog i zato što od diplomacije nemaju ni d, a od pojma ni p.