Miting šešeljevaca u Beogradu: pjena je i dalje postojana kao 1990.
U ljeto 1990. godine Mirko Kovač dobio je fotoaparat u glavu. Slučajno ga je u beogradskom Domu omladine raskrvario jedan od Šešeljevih pristaša, želeći zapravo pogoditi novinara iz Prištine koji se taman obraćao skupu. Koncem te godine, Kovač je u Danasu objavio tekst u kojem je opisao unezvjerenog šešeljevca. “Onaj tip se najednom oduzeo, potom je divljački kriknuo, dao je oduška sebi. Pogled mu se zamutio, na usta mu je izbila pjena. Iz nosa mu je potekao tanak mlaz krvi. Okrenuo sam se prema Ivanu Đuriću, htio sam mu skrenuti pažnju na toga jadnika, htio sam nešto reći o tome kako se i mržnja manifestira vizualno, kako tu poprima jedan mučan likovni prizor ekstremnog gnjeva.”
Dvadeset i četiri godine poslije, vidio sam sličan prizor: iz usne šupljine čovjeka u četrdesetim godinama procurila je pjena. Krvi, doduše, nije bilo, osim u riječima koje su izlazile iz usta Vojislava Šešelja. Po njegovu izlasku na oveću binu u centru Beograda, gdje su ga ozarenih lica u stroju čekali funkcionari Srpske radikalne stranke, čovjek se uz urlike počeo tresti tako snažno da mu je šajkača pala s glave i nestala u šumi nogu više tisuća razgaljenih sudionika.
“Vojo, četniče, Vojo, četniče!”, odjekivalo je iz mase, nakon što su čuli glas s izraženom govornom manom.
Bio je to ekstatični vrhunac derneka koji je službeno otpočeo nekoliko dana prije, kada je Šešelj stigao na beogradski aerodrom, zajedno s metastazama zloćudne bolesti u organizmu. Okupilo se ondje nekoliko stotina ljudi, nešto više nego kad je na zagrebački aerodrom sletio ratni zločinac Dario Kordić, osuđen za pokolj u Ahmićima.
U subotu ujutro, u Beograd su počeli pristizati brojni busovi s podržavateljima Vojislava Šešelja. Iz BiH, Crne Gore, Kosova i brojnih dijelova Srbije. Plakati po gradu danima su najavljivali ključni događaj tjedna. Stotine oklopljenih pripadnika specijalne policije raspoređeno je po važnijim punktovima u gradu, a nije manjkalo ni dugih cijevi. Na miting radikala pristigli smo uoči Šešeljevog izlaska na binu, s konferencije regionalne Inicijative za REKOM, koji su nas tim povodom doveli u Beograd. Toga jutra, nekoliko kilometara zračne linije od Šešeljevog mitinga, dok je još na bini nastupao Baja Mali Knindža, civilne žrtve prepričavale su svoje tragične priče, o detaljima smrti članova obitelji na Kosovu, BiH i Hrvatskoj. Jedna žena iz Srebrenice, kojoj su pripadnici srpskih paravojnih snaga odveli supruga u nepoznato, ispričala je kako je stajala pored druge žene kad joj je vojnik uzeo bebu iz naručja i doslovno je zgazio čizmom. Drugoj bebi rukama je slomio vrat, jer nije prestajala plakati. “Ni ne znate koliko znači kad netko obiteljima ubijenih dojavi da su im pronađene barem dvije kosti najmilijih, da ih mogu pokopati”, istaknula je jedna žrtva.
Čovjek koji nam je za sto dinara prodao “iskaznicu” sa Šešeljevom glavom i natpisom “Dobrodošao pobjedniče!” također je nosio vojničke čizme. Ulaznicu u rulju proslijedio mu je lik koji je u drugoj ruci držao zastavu ravnogorskog pokreta, s bijelom lubanjom i dvije prekrižene kosti. Iskaznicu sam prikačio na jaknu, za lakši pristup masi.
Šešelj je u tim trenucima započeo svoj petnaestominutni govor. “Vratio sam se da vam podnesem izvještaj. Ispunit ću obećanje i rasturiti Haaški sud. Govorili su mi da sam luđak. E, pa gospodo, takvi su četnici”, vikao je s bine Šešelj, dok se dim bengalki nadvijao nad šubarama i zastavama gomile.
Zapjenjenog čovjeka u ekstazi pridržavala su dva mladića, odjevena u maslinastozelenu vojnu odoru i šajkače s bedževima Mladića i Karadžića. Jedan od njih je došao s Kosova u plaćenom aranžmanu Šešeljevih radikala. Kaže da ne radi ništa, osim što se tamo “bori za Srbiju”. “San o Velikoj Srbiji će se konačno ostvariti. Nakon što Šešelj zbaci ustaše s vlasti i vrati Kosovo, dovršit će ono što je počeo devedesetih: ujedinjenje svih srpskih zemalja”, kaže mladić. “Hoćeš li i ti u rat kad se to desi?”, pitam ga. “Naravno!”, odgovara.
Premda je u publici bilo podosta ljudi u specifičnim odjevnim predmetima, većina okupljenih bili su normalno odjeveni. Jedan od njih, rođeni Beograđanin, također bez posla, nije bio naročito oduševljen estetikom događaja. “To su vam svi seljačine iz pasivnih krajeva. Došao sam podržati Šešelja jer smatram da u ovom trenutku ne postoji nitko tko bi mogao srušiti ovu bandu na vlasti. Netko tko će odjebati EU, združiti se s Rusijom i konačno otvoriti nekakva radna mjesta te nas izvući iz ove bijede”, kaže, zaustavivši se pritom da bi se pridružio skandiranju “Vučiću, ustašo”, koje se izmjenjivalo s uzvikom “Vučiću, pederu”.
Šešeljev govor pružio je onu vrstu cinizma koja se može čuti na svakom videosnimku njegovog gotovo dvanaestogodišnjeg boravka u zatvoru. Osim kretena, idiota, izdajica, poturica, ustaških profuknjača i dvaju rakova koje je nazvao Vučić i Nikolić, naglašavao je i nužnost bijega iz zagrljaja genocidnog Zapada prema Istoku koji je Srbiji uvijek pomagao, te novu ekonomsku i socijalnu politiku koja će izvući Srbiju iz siromaštva.
Oduševljena publika ga je često prekidala, a hor je potezima štapa pratio vremešni “dirigent” u četničkoj odori, dižući ga na svaki omasovljeni zvuk privrženosti vojvodi. “Ja sam ti u velikom ratu ubijao ustaše”, otkrio nam je čiča. “Da sam mlađi, i opet bih. Doduše, ne ulažem prevelike nade u ovu mlađu generaciju. Nisu oni dovoljno predani!”, dodaje. “A odakle si ti?”, pitao me u jednom trenutku. Gestikuliram mu rukama da ne čujem ništa od buke s bine pa se zajedno s lošom ekavicom pridružujem sudionicima povorke, koji su krenuli marširati gradom.
Uniformirane žene i djeca, navijači, “civili” i pijani vikend-četnici s bocama šljive u rukama stapali su se u zmijoliku formaciju koja je uz zvuke popularne koračnice “Sprem’te se, sprem’te četnici”, vijugala beogradskim centrom. Trojica mlađih prosvjednika držala su ogroman transparent, jedva se odupirući žestokim naletima vjetra. “Šešelj će osvetiti Miloševića, Mladića i Karadžića!”, komentirao je jedan od njih. “I cara Nikolaja!”, doviknuo je neki stariji čovjek prolazeći pored njih. “I cara Nikolaja!”. “Ne znam ti ja tko je to. Otkud da znam?!”, odvratio mu je mladić. “Pa ja sam rođen 1991. godine, čovječe, taj nije živio u moje vrijeme!”
U koloni se klatare brojne zastave. Fotošopirani Putin, bijele lubanje na crnim zastavama, Karadžić, Mladić, Šešelj, knezovi i kraljevi, križevi i sveci. Iz razglasa urliču krajiške pjesme sa Šešeljem u stihovima.
“To je možda najstrašniji dio u cjelokupnoj priči”, kaže nam jedna Beograđanka s kojom smo naknadno razgovarali, šokirana subotnjim događajima u centru njezina grada. “Takve stvari ne možete više vidjeti ni čuti u svatovima, a kamoli u centru Beograda.”
Doista, osim bradate povorke, ništa ne sugerira zainteresiranost srpske javnosti za ovaj događaj. Niti jedan list na kioscima pored kojih prolazimo nema isturenog Šešelja. Naslovnice su identične, izvještavaju o atentatu na Milana Beka na kućnom pragu, čovjeka koji je počeo graditi svoj poslovni imperij devedesetih godina, kad je imao, sumnja se, nemali obol u privatizacijskoj pljački Srbije i kao ministar za privatizaciju. Zbog toga Beko u Srbiji predstavlja paradigmu oligarhije koja je u zadnja dva desetljeća, zahvaljujući povezanosti s političkom elitom, socijalno i ekonomski rasturila ovu zemlju. Najsvježiji statistički podaci govore da je danas u Srbiji nezaposleno gotovo 750 tisuća ljudi, dok aktualna Vučićeva vlada uvodi sve žešće mjere štednje.
Dan nakon prosvjeda opet dominiraju naslovnice s Bekom, dok je Šešelj, ako ga i ima, duboko u unutrašnjosti novina, gdje ga u manjim novinskim formama više-manje žestoko napadaju. “To nije čudno, jer bivši Šešeljev suradnik Vučić drži sve medije u šaci”, odgovara kolega na moje čuđenje zašto tabloidi ne parazitiraju na ovom događaju, jer kao kombinacija političke pornografije, kiča i fašizma miting predstavlja savršenu robu za svakog medijskog nakladnika. “Što su privrženiji Vučiću, to će staviti manju brojku sudionika Šešeljevog skupa”, kaže kolega.
Umjesto eksploatacije nacionalističkog taloga, tabloid Informer piše “ozbiljnu analizu” o “trojnom udaru na Srbiju”: “Ove nedelje nam je Edi Rama usred Beograda ‘otimao Kosovo’, Šešelj je po nalogu SAD-a ekspresno vraćen iz Haaga i odmah najavio haos, a Hrvati su nam zbog ‘ratnih zločina’ zapretili blokadom u EU”, navode u Informeru, ponavljajući tako gotovo identičnu izjavu Vučićevog ministra Vulina (kojeg je Šešelj u govoru nazvao idiotom) o američkom slanju vojvode s ciljem rušenja režima. Tabloidnu estetiku Informerove “ozbiljne analize” zaokružuje gola žena s natpisom: “I mene napadaju sa svih strana”.
Događaje minulog tjedna predstavio je i dnevnik Danas. “Došao je iz Haaga s imidžom čovjeka koji je svojom brutalnom inteligencijom razbio Sud, i ljudi su se pitali može li on poslužiti kao terminator Vučićevog i Nikolićevog režima, koji nam se, kratko rečeno, popeo na glavu svojim prenemaganjem i ispraznim mesijanstvom. Odgovor je kratak: ne može. Srbija je doduše čudna zemlje i nema te gluposti koju ona ne bi još jednom isprobala, tako da ne bih smio položiti ruku na panj. Ali, sad je reagirala solidno. Prihvatila je svojom ogromnom većinom Šešeljev povratak kao povratak jednog političkog šarlatana”, napisao je Radivoj Cvetićanin u Danasu.
Takav stav dijeli i većina građana Beograda s kojima smo pričali, od taksista do povjesničara. “Ma kakvi četnici! Pa jesu oni normalni!”, kaže jedan ugostitelj u beogradskom kafiću. “Ljudi gledaju kako preživjeti, a ne da im budala šalje djecu u rat. Vjerujte mi da je veliki dio građana ove zemlje, kao i 99 posto Beograđana, sablažnjeno ovim prizorima, a za Šešelja misli da je obična budala. Zbog toga je najveća ironija da je ovaj prosvjed pokazao kako je on zapravo stvar političke prošlosti”, istaknuo je.
Pjena je i dalje postojana kao 1990., ali nema više nikoga tko će uz pomoć fotoaparata puštati krv.