Pojave poput Vladimira Paara sasvim se dobro uklapaju u opću sliku znanosti u Hrvatskoj.Prije dvije godine (9. studenoga 2012.) prisustvovao sam predavanju u organizaciji Vladimira Paara koje je imalo za cilj osporiti ljudski utjecaj na globalno zagrijavanje. O tom karikaturalno znanstvenom događaju prenio sam svoje impresije u tekstu “HAZU na rubu znanosti”. Mjesec dva nakon teksta, vrli akademik se doista sa svojim hipotezama o klimi pojavio u emisiji “Na rubu znanosti”. Tada sam mislio da su besmislenost argumenata koje koristi i njihova očigledna nekonzistentnost lako uočljivi i djeci iz osnovne škole te da se likom i nedjelom dotičnog gospodina ne treba više zamarati jer mu se time samo daje dodatni publicitet za kojim očigledno očajnički teži, tako da zbog njega zanemaruje i same osnove znanstvene metode.
Međutim, u svome promišljanju očigledno sam podcijenio dugogodišnji trend kreiranja antiznanstvene klime u tzv. Zemlji znanja. U državi u kojoj rektor najvećeg hrvatskog sveučilišta Damir Boras kao bitan cilj navodi uvođenje biblijskih vrijednosti na visokoškolske ustanove. U državi u kojoj ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar obrazovni i znanstveni sustav u dogovoru s Crkvom usklađuje prema njihovim dogmama. U državi u kojoj djeca kvazi dobrovoljno pohađaju vjeronauk na kojem uče iz udžbenika čiji je sadržaj očigledno i planski u suprotnosti s prirodnim, društvenim i humanističkim znanostima, koje bi trebale biti temelj za iole održivi razvoj ovog jadnog društva. U državi u kojoj znatni postotak stanovništva ima simpatije za političare lopove, ako i njima daju koju mrvicu od novca opljačkanog iz njihovog vlastitog novčanika. U državi u kojoj ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović javno izjavljuje da globalno zagrijavanje nije problem jer svi mi volimo kada nam je toplije. U državi u kojoj se znanost već više od dvadeset godina koristi za prikrivanje pred javnošću potencijalnih posljedica od nametanja štetnih projekata i zastarjelih tehnologija. U državi u kojoj navodno liberalna vlast podilazi crkvenim dogmama, a još gora ekipa čeka iza ugla da se na valu birača proizašlih iz takvog obrazovnog sustava i raznih nositelja krunice reda “kaptolske privilegije” ponovo dokopa vlasti.
U takvoj se državi pojave poput Paara znanstvenika i njihovo medijsko tetošenje sasvim dobro uklapaju u opću sliku obrazovanja, znanosti i sveukupnog stanja u zemlji. Zato se ipak treba osvrnuti na argumente kojima akademik nastoji osporiti antropogeni utjecaj na globalno zagrijavanje, pa čak i tvrditi da već ulazimo u malo ledeno doba. Ukratko ću se osvrnuti na dva najčešća.
- promjena temperature na Zemlji je pod velikim utjecajem kozmičkog zračenja
Ovo je jedan od “best of” iz izbora “argumenata” Paara znanstvenika kojima zavarava javnost. Iako ga nije osmislio sam, već samo preuzeo od inozemnih osporavatelja, kojim je taj “argument” već davno izbijen iz ruku brojnim znanstvenim istraživanjima provedenim zadnjih godina, treba objasniti o čemu se radi, jer ga osporavatelji svako malo ponovo izvlače iz naftalina kao veliku novost.
Polazna hipoteza glasi ovako: kozmičko zračenje koje dolazi do Zemlje utječe na stvaranje naoblake. Smanjeni intenzitet kozmičkog zračenja smanjuje količinu oblaka u atmosferi. Manja količina oblaka smanjeno reflektira dolazno Sunčevo zračenje, što utječe na povećanje temperature na Zemlji. Kozmičko zračenje i temperatura na zemlji su prema tome obrnuto proporcionalne veličine. Više kozmičkog zračenja smanjuje temperaturu, a smanjenje intenziteta kozmičkog zračenja utječe na porast temperature na Zemlji.
Na intenzitet kozmičkog zračenja utječe intenzitet Sunčeve aktivnosti, koje svojim magnetskim poljem štiti Zemlju od kozmičkog zračenja, pa su te dvije veličine također obrnuto proporcionalne. Jača Sunčeva aktivnost donosi smanjenje kozmičkog zračenja i obrnuto. Dakle, u nizu imamo dva obrnuto proporcionalna odnosa između veličina (1. Sunčeva aktivnost – kozmičko zračenje i 2. kozmičko zračenje – temperatura na Zemlji) pa su prva (Sunčeva aktivnost) i treća (temperatura na Zemlji) u proporcionalnom odnosu te cijeli proces djeluje kao pojačalo izravnog efekta promjena intenziteta Sunčevog zračenja na promjene temperature na Zemlji. Ukratko, pojačana Sunčeva aktivnost osim što izravno dodatno zagrijava Zemlju, preko slabljenja kozmičkog zračenja utječe na smanjenje naoblake, što dodatno povećava temperaturu.
Jedan od smjerova djelovanja kojim osporavatelji žele napraviti pomutnju u javnosti oko uzroka globalnog zagrijavanja njihove su tvrdnje da se radi samo o prirodnim ciklusima. Kako su u početku dominantni utjecaj na promjene temperature pokušali izravno pripisati promjenama Sunčeve aktivnosti, što je znanstvenom analizom podataka vrlo brzo osporeno i pokazano da ima vrlo mali doprinos u dosadašnjim promjenama temperature, hipoteza o pojačavanju tog utjecaja preko moduliranja kozmičkog zračena postala im je nova tlapnja za daljnje zavaravanje javnosti.
Na priloženom grafu (slika 1) vidljivo je da kozmičko zračenje u razdoblju ubrzanog rasta prosječne globalne temperature ima manje-više konstantni prosječni iznos, a zadnja dva desetljeća je čak u blagom rastu. Dapače, 2009. godine, kada je kozmičko zračenje bilo maksimalno, imali smo globalno jednu od najtoplijih godina.
Slika 1. – skala za kozmičko zračenje je obrnuta. Kozmičko zračenje je intenzivnije što je točka bliže X-osi.Osim toga, cijeli niz znanstvenih studija objavljenih zadnjih godina ukazuje da je doprinos kozmičkog zračenja na stvaranje naoblake i temperaturu na Zemlji vrlo mali (ispod 10 posto), a po nekim studijama, zanemariv u odnosu na neke druge utjecaje. Zanimljivo je da i sam akademik na svom predavanju održanom 15. listopada 2014. na Velesajmu, nakon uvjeravanja publike u veliki utjecaj kozmičkog zračenja na temperaturu Zemlje, pred kraj spominje neko istraživanje u kojem je potvrđen utjecaj kozmičkog zračenja na kondenzaciju, ali eto nisu utvrdili koliki je taj utjecaj. Znači predočeni dokaz za hipotezu jest da veza postoji, ali se ne zna kakva je i nije kvantificirana. Izgleda da i akademik Paar ide na konzultacije kod nadbiskupa Bozanića, koji mu objašnjava da je Bog ljudima dao Zemlju da je sebi podlože, a on sigurno nije stvorio takav sustav da mu ljudi mogu naštetiti, jer bi onda ljudi mogli pomisliti da Bog može pogriješiti.
Oni koje zanima više o temi promjene klime, neka ovdje zavire na jednu od najboljih web-stranica koje se bave uzrocima globalnog zagrijavanja i demontiranjem argumenata osporavatelja koji svojim hipotezama vrlo često prelaze daleko preko ruba znanosti. O samom utjecaju kozmičkog zračenja, s referencama na radove, možete opširnije pročitati ovdje.
- promjena temperature na Zemlji je pod velikim utjecajem Milankovićevih ciklusa
Ovaj “argument” je također preuzet iz kuhinje inozemnih osporavatelja, s time da ga ponekad koriste kao opravdanje za globalno zagrijavanje, a češće kao prijetnju o ulasku u novo ledeno doba. Kako im u kojem trenutku odgovara, a po riječima akademika, emisijama stakleničkih plinova se branimo od ulaska u ledeno doba koje nadolazi zbog tih ciklusa. Ta izjava je tek jedna u nizu nekonzistentnih s onime što želi dokazati, jer ako stalno tvrdi da staklenički plinovi ne utječu na globalno zagrijavanje, ostaje tajna kako bi nas oni štitili od ulaska u ledeno doba. S obzirom da Milankovićevi ciklusi doista imaju utjecaj na insolaciju Zemlje, treba pojasniti o čemu se radi. Milankovićevi ciklusi su (1) promjene u ekscenticitetu putanje Zemlje oko Sunca, (2) promjene nagnutosti Zemljine osi i (3) precesija (kruženje) te osi. Te promjene se događaju pod utjecajem gravitacijskih polja drugih planeta i imaju (kvazi)periodički karakter, s periodima od nekoliko desetaka tisuća do nekoliko stotina tisuća godina. S obzirom na njihov uzrok, lako se mogu računski simulirati promjene koje su se događale u prošlosti i one koje će se događati u budućnosti, a i time uzrokovane promjene u insolaciji.
Slika 2.Na slici 2 je sumarna krivulja (crvena) promjene insolacije uslijed sva tri Milankovićeva ciklusa za period od prije 800 tisuća godina do 800 tisuća godina u budućnost. Priložena je krivulja za sjevernu hemisferu u ljetnom periodu, jer se upravo promjenama insolacije tijekom ljeta na sjevernoj hemisferi pripisuje dominantni utjecaj na ulaske i izlaske iz perioda ledenih doba. Plavom točkom je označeno mjesto na kojem se nalazimo sada i, kao što se može vidjeti, na jednom smo lokalnom minimumu, nakon čega u idućim tisućljećima slijedi blagi porast insolacije. Povratak na sadašnju razinu (crna točka) i samo blagi pad ispod te razine dolazi tek za otprilike 50 tisuća godina pa će mogući ulazak u novo ledeno doba uzrokovan Milankovićevim ciklusima ipak malo pričekati. Upravo suprotno tvrdnjama osporavatelja, pred nama je nekoliko tisuća godina relativno stabilnog razdoblja, i to s blagim porastom insolacije.
Uz iznošenje djelomičnih i često potpuno pogrešnih podataka, koje uz to i tendenciozno interpretira, kao dodatak predstavi vrli akademik se gotovo uvijek pokušava prikazati kao žrtva urote i ne propušta kukati o tome kako ga se stalno ušutkava, da drugi skrivaju prave podatke i slično. No, priče o ušutkavanju su mu jednako nerealne kao i njegove hipoteze o klimi. S obzirom da među svjetskim klimatolozima postoji vrlo visoka suglasnost od 97 posto o tomu da ljudi znatno utječu na globalno zagrijavanje, u medijima bi na otprilike svaka 32 znanstvenika klimatologa koji pričaju o antropogenom utjecaju na klimu trebao biti zastupljen jedan osporavatelj.
Međutim, u “Zemlji znanja” Paara znanstvenika učestalo možete vidjeti u gotovo svim tiskanim medijima, a čim se temperatura spusti ispod nule, na raznim televizijama akademik u debeloj vesti priča o ulasku u novo ledeno doba. Kako dugotrajnih jako hladnih perioda zbog globalnog zagrijavanja ima sve manje, akademika pozivaju na televiziju (RTL) da priča o novom ledenom dobu, čak i kada je tema ovogodišnja iznadprosječna količina kiše. Pri tome ga uopće ne smeta fizikalna činjenica da zrak može primiti povećane količine vlage kada je topliji, a ne hladniji. Nije na odmet spomenuti i da djeca u školama već godinama uče iz udžbenika “ušutkanog” Paara znanstvenika, između ostalog i o klimatskim promjenama. Čak i na znanstvenim izlaganjima o klimatskim promjenama, kao primjerice 11. listopada 2013. održanoj radionici pod nazivom “Globalno zatopljenje, otapanje ledenjaka i podizanje morske razine”, u Knjižnici Akademije, na kojem je doc. dr. sc. Valentina Radić, glaciologinja sa sveučilišta u Vancouveru, kao koautorica predstavila zadnje izvješće IPCC-a (AR5), predavači i publika su morali imati veliku dozu strpljenja tijekom rasprave u kojoj su nakon njegovih opservacija akademiku Paaru morali objašnjavati i razliku između leda na moru i kopnu.
Na besmislene primjedbe Paara znanstvenika potrošili su više od dvije trećine ukupnog vremena raspoloživog za pitanja i raspravu (osobno sam mjerio vrijeme), da bi akademik i tamo pred kraj izjavio kako je već naviknuo da ga se ušutkava. Prava demonstracija kopije djelovanja Crkve u Hrvata, kad širi svoje “znanstvene” spoznaje o prirodi i ljudima. Onima koji su doista htjeli saznati nešto novo preostalo je jedino da hvataju predavače nakon završetka rasprave. U medijima je naravno cijela priča manje-više opet prikazana kao neslaganje dva različita, ali znanstveno ravnopravna stajališta. Naravno, ni tamo nije izostala akademikova primjedba da se prikrivaju podaci o temperaturi u zadnjih 15 godina, kada temperatura nije rasla istim tempom kao prije, na što je docentica Radić vratila slajd na kojem je to bilo jasno prikazano, ali vrlom akademiku ni to nije bilo dovoljno kao dokaz da se na izlaganju nije manipuliralo tim podacima.
Slika 3.Takvih šaljivih anegdota mogao bih nabrojati još puno, ali za kraj se treba vratiti činjenicama. Službeno je potvrđeno da dvanaestomjesečni period započet s listopadom 2013. i završen s rujnom 2014. predstavlja globalno najtopliji 12-mjesečni period otkad postoje mjerenja. Na to se sada službeno nadovezao i najtopliji listopad (2014.) pa ove godine, po podacima NASA-e, već imamo četiri rekordna mjeseca (5., 8., 9. i 10.), s velikim izgledima da i cijela 2014. godina postavi novi temperaturni rekord. Sve to se događa u godini bez El Niño efekta, koji u pravilu dodatno zagrije atmosferu, pogotovo iznad oceana, a on se već duže “kuha”, al’ nikako da krene. A emisije stakleničkih plinova rastu proporcionalno traženjima znanstvenika da se one smanje pa je 2013. zabilježen rekordni rast u jednoj godini (2,3 posto u odnosu na 2012.), uz velike izglede da civilizacija željna rekorda ove godine ponovo pomakne granice svojih mogućnosti u tim emisijama.
Za kraj ću samo navesti citat iz publikacije “Znanstveni vodič kroz skepticizam o globalnom zagrijavanju”, koju možete pročitati ovdje, prevedenu i na hrvatski jezik.
“Znanstveni skepticizam je pozitivan. Zapravo, znanost je u svojoj osnovi skeptična. Izvorni skepticizam podrazumijeva preispitivanje čitavog skupa dokaza prije donošenja zaključka. Međutim, ako se pažljivo razmotre argumenti koji izražavaju klimatski ‘skepticizam’, često se uočava probiranje dijelova dokaza uz istovremeno odbacivanje svih podataka koji se ne uklapaju u željenu sliku. To nije skepticizam. To je zanemarivanje činjenica i znanosti.”
A ministru bih postavio pitanje: može li se na FER-u proći ispit ako umjesto fizikalnog objašnjenja student ponudi teološko obrazloženje neke fizikalne pojave, jer, kako sam shvatio, razna viđenja svijeta imaju ravnopravan status u znanosti “Zemlje znanja”.