Sveopći strah i nesigurnost koja se uvukla u ljude svakodnevno podsjeća na pasja vremena u kojima živimo. Strah od gubitka radnog mjesta, od osude javnosti, medija, obitelji pretvorio je ljude u konformističke robote, stavio im jaram i upregao u teški ritam preživljavanja. Demokracija se izobličila u najgori oblik prikrivene diktature, u sustav u kojem možeš reći šta želiš, ali ne možeš ništa promijeniti, bar ne legalnim putem.
(FOTO: Screenshot YouTube)
I dok je prije nekoliko godina ideja otvorenog suprotstavljanja sudskim odlukama i autoritetu državne vlasti zvučala suludo danas su čini se granice pomaknute puno dalje. Nakon dvije godine djelovanja Živog zida, nakon dvadesetak sukoba s ovršiteljima i policijom i nakon stotinjak spriječenih deložacija, ideja građanskog neposluha zvuči mnogo realnije i prihvatljivije nego što je to bilo prije par godina kada se na svaku pomisao organiziranog otpora protiv državne represije gledalo sa nevjericom. Tu granicu pomakao je prije svega Živi zid, mladići i djevojke, studenti, zaposleni i nezaposleni, umirovljenici koji su iz akcije u akcije stavljali svoja tijela između domova ovršenika i kordona policije. Mnogi nas pitaju zašto to radimo, zašto si zatvaramo vrata zaposlenju u državnoj upravi, zašto sakupljamo prekršajne prijave i navlačimo bijes policije, sudaca, odvjetnika, banaka, korumpiranih političara i s njima povezanih firmi. Zašto, kada su si ljudi sami krivi, jer su se zaduživali , živjeli iznad svojih mogućnosti, kupovali stanove, osnivali obitelji i nadali se vlastitom domu, 50-ak kvadrata u kojima će osjećati kao svoj na svome. Sve su to argumenti bankarskih pravnih službi i internetskih trolova, koji svojim komentarima zagađuju svaki milimetar internetskog prostora.
(FOTO: Screenshot YouTube)
U ovoj zemlji vodi se nesmiljena bitka za ljudske umove, a oni koji drže medije uspješno su dosad ljudima usađivali ideju o kolektivnoj samokrivici, uvjerili su nas da smo živjeli kao lordovi i da zato sada moramo platiti cijenu vlastite pohlepe. Oni koji deložacije opravdavaju ili čak otvoreno navijaju ne shvaćaju da je samo pitanje vremena kada će sustav doći po njih, po njihov automobil, stan, kuću, životnu ušteđevinu. Mnogi nas pitaju da im objasnimo naše motive, ali kažu, bez politike. Nemoguće je bez politike, politika nas je dovela do toga da svakodnevno po Hrvatskoj policija deložira ljude, da ljudi završavaju u blokadi bez kune, sa gladnom djecom doma. Ne možemo bez politike dok god političari svojim dizanjem ruku guraju ljude sve dublje, u neotplative dugove i ovršni pakao iz kojeg se nitko ne izvlači.
Zato smo oformili Živi zid, pokret toliko potlačenih da više nikakve prijetnje sustava ne djeluju na njih, pokret ljudi koji se nalaze pred egzistencijalnim ponorom, ali i dovoljno pametnih da uoče zakonitosti koje su ih dovele do kraha. Šta to može izgubiti čovjek kojemu je banka oduzela jedini krov nad glavom, čovjek s blokiranim računima dulje od pet godina? Ne može izgubiti ništa: kazne za sprečavanje deložacije izgledaju smiješno naspram odvjetničkih troškova, bankovnih naknada, sudskih taksi i ostalih metoda kamatarenja koje je ovaj sustav doveo do savršenstva. Ako nas pitate za motive, naći ćete ih pred pučkim kuhinjama, zavodima za zapošljavanje, praznim tvornicama i punim kontejnerima.
(FOTO: Screenshot YouTube)
Stvorili su sustav u kojem je svatko kriv dok ne dokaže suprotno, u kojem je svatko dužan, dok mu se dug ne oprosti. Ovršni zakon ne priznajemo, izbacivanje ljudi na ulicu dok tisuće stanova zjapi prazno protivi se našim zdravorazumskim shvaćanjima i bilo kakvoj logici. I spremni smo za to snositi sve pravne konzekvence, kazne, pritvaranja i zatvaranja. Ne zato što smo idealisti bez pokrića ili nam je dosadno u životu, nego zato što smo svjesni jednostavne i neosporive činjenice, a ona glasi: Ekonomski sustav koji su nam instalirali nužno vodi u uništenje ljudi i razmontiravanje bilo kakvog oblika socijalne države. U sustavu u kojem je novac dug, nemoguće je imati bilo kakav gospodarski rast i nužna posljedica toga je dugotrajna agonija osiromašivanja, deložacija i patnje.
Živi zid nije nikakav anarhistički ili avanturistički pokret nego produkt političkog i institucionalnog nasilja države prema vlastitim građanima, oduzimanja prava na život i rad. U ovoj državi apsurda sasvim je normalno da se ispoštuje zakon kada nekoga treba deložirati zbog 1.300 kuna duga, ali je nenormalno i nezamislivo upitati šta je s ustavnim jamstvima prava na dom, rad, obitelj. Bezbroj je dokaza da je država u svojoj regresiji došla do razine feudalnog posjeda nekolicine moćnika i stranih banaka, a pravnu državu su prilagodili vlastitim potrebama i zahtjevima tržišta.
(FOTO: Screenshot YouTube)
Zbog svega ovoga, Živi zid se ne povlači pred prijetnjama, kaznama i uhićenjima. U dosadašnjih dvadesetak otvorenih okršaja s policijom imali smo pred sobom i po stotinjak policajaca i uspjeli smo zadržati obitelj u domu. Modus operandi Živog zida je već dobro poznat, ne skrivamo ga ni pred policijom ni pred sudskim ovršiteljima jer nemamo razloga. Broj aktivista koji želi stati u Živi zid svakim je danom sve veći, dolaze iz cijele Hrvatske i jednako su uvjereni da se sustav mora mijenjati. I ne, ne mislimo da je sprječavanje deložacija trajno rješenje, ali svakom deložacijom kojom se banka domogne nečijih kvadrata sustav gubi bitku za srce i umove ljudi, a to je u konačnici i najvažnije. Svaka deložacija donosi nam nove aktiviste, svako policijsko nasilje učvršćuje vjeru ljudi da je sustav usmjeren protiv njihovih interesa. Živi zid je tu, i sve je jači. Možda ne od policijskih palica i kordona, ali od nepravednih zakona i nepravde zasigurno jeste.