Što nakon Bandića: Kosor, Švaljek, Holy, Bernardić?

Vjerojatno je svima jasno kako je era hiperaktivnoga gradonačelnika nepovratno za nama. Era pretvaranja Zagreba u palanku, ružnih šatora na glavnom gradskom trgu, pozlaćenih zahoda i čudnovatom “fontanizacijom” začinjenom s bezbroj afera koje tek ovih dana dobivaju pravosudni epilog.”Rođački” model upravljanja došao je svome kraju. Odlaskom jake (među biračima) figure Milana Bandića otvaraju se prostori koje će na sljedećim gradskim izborima netko morati popuniti.

Za sada, Sandra Švaljek i Darinko Kosor, temeljem odluke o uvjetnom puštanju Milana Bandića iz pritvora te sudskim tumačenjem zakona o protokolarnom gradonačelniku, preuzimaju, svaki sa svoje funkcije, upravljanje Zagrebom. Preuzimaju i najveći politički rizik.

Upravo bi ovo dvoje političara mogli biti i najveći dobitnici ove situacije. Sandra Švaljek, ugledna ekonomistica koja je na prošlim izborima ušla u politiku, u kojoj se izvan svojih stručnih i upravljačkih poslova, vidljivo je, teško snalazi, sasvim sigurno bi, zajedno s dijelom ljudi iz poglavarstva i Skupštine, s tzv. Bandićeve liste, morala tražiti politički tabor. Nezavisne liste, naime, bez jakoga nositelja teško funkcioniraju. Novoj političarki, bez većih grešaka i afera, racionalno bi bilo naći takvu opciju u građanskom političkom taboru. Sklonost Darinka Kosora, koji pak u Gradu predvodi takvu opciju, jeftino i neprogramski, bez imalo političkoga rada i isključivo marketinški, da skupo proda kožu HSLS-a (politička eutanazija Vladimira Ferdeljija, i ostalih jakih kandidata, koalicija s Milanom Bandićem ili koalicija s HDZ-om nakon spomenute eutanazije uglednih kandidata) u toj bi se stranci trebala zatomiti.

Racionalnost koju bi u tom procesu trabao pokazati HSLS možda bi mogla biti jedini izbor jer će se u Zagrebu vrlo teško uprazniti sklonost sadašnjega vodstva stranke prema trgovačkim koalicijama s velikim strankama. Dvije najveće stranke u Gradu svaka imaju svoje izazove. SDP je odlaskom Milana Bandića i njegove ekipe izgubio značajan dio terenske infrastrukture i ljudi koji su bili u stanju mobilizirati birače u svakom mjesnom odboru. Pokazala je to kampanja Rajka Ostojića. Davor Bernardić pak, kao politički učenik Milana Bandića, čini se nema tako dobru podršku u stranci, Zoran Milanović ga vidi kao jednu od prijetnji. On bi, doduše, mogao povući značajan dio glasova, no mala je vjerojatnost kako će imati podršku cijele stranke, a i oslabljena infrastruktura je značajan manjak.

S druge strane, iako bi se dio birača Milana Bandića njima mogao okrenuti, HDZ u Zagrebu, od trenutka prvoga Bandićeva izbora za gradonačelnika, tavori u životarenju svoje organizacije. Pakt, kojega su tada, neformalno, sklopili Bandićevi ljudi s ključnim financijerima HDZ-a, a koji je Ivo Sanader zabetonirao, rasulo HDZ-ove organizacije u Zagrebu čini dugoročnim.

Obzirom na slabosti SDP-a, treba računati i s ORaH-om Mirele Holy koji je na posljednjim izborima, doduše za Europski parlament, na području Grada Zagreba okupio gotovo sve zelene glasove (ranije razbacane među nerelevantnim strančicama),  i ponešto onih laburističkih. Popularnost Holy, koja programima stremi biti zelena socijaldemokracija nasuprot elitistu Milanoviću, čini se, i dalje raste.

Nedostatak infrastrukture i nepovjerenje predsjednika stranke prema nekim kandidatima u SDP-u, zbog interesa središnjice do rasula dovedena zagrebačka organizacija HDZ-a, rast popularnosti zelene alternative, dio neupitno stručnih ljudi sa Bandićeve liste koji bez njega moraju naći političku formu funkcioniranja i jedna, ipak, građanska stranka mogle bi biti budućnost Zagreba.

Nakon desetljeća i pol populizma, ukazalo se svjetlo na kraju tunela. Trenutno, najbolje karte u rukama drži Darinko Kosor. Vjerujem u njegovu racionalnost, jer ovaj puta bi samo bedak trgovao drugačije. U politici se ionako većim dijelom radi o upravljačkoj moći, napisao je neki dan ugledni ekonomist Paul Krugman.