Gledala sam Frljićevu predstavu “Hrvatsko glumište” o kojoj pišu svi hrvatski mediji. Zašto? Zato jer Frljić, hrabro, ajmo ovo “hrabro” ne staviti pod navodnike, progovara o hrvatskom fašizmu četrdesetih, onom devedesetih i hrvatskom fašizmu danas. Njegova teza je, ako sam ga dobro shvatila, da ljudi u crnom ovih dana samo što nisu krenuli klati po kućama.
Frljić progovara i o fašistima, ajmo i ovo ostaviti bez navodnika, koji su devedesetih urlali Tuđmanu fašistu, sieg heil. Citirao je neke od glumaca i jednu glumicu koji su pred dvadesetak godina pušili omiljenom vođi. Ne želim nabrajati njihova imena jer nikad ni glumce ni kazališne režisere nisam držala ljudima koji ne bi smjeli pušiti omiljenim vođama. Glumiti i režirati a ne gutati spermu vođa nacije jedno drugo isključuje. Ili pušiš pa glumiš i režiraš ili ne pušiš pa si popušio.
Kakva je bila predstava? Svaka je Frljićeva predstava, ajmo ovo ipak staviti pod navodnike, “provokacija”. Glumci i glumice su, kad su bili odjeveni, na nevjerojatno ružnim gaćama nosili fotke fašista i jedne fašistice iz hrvatskog glumišta iz devedesetih. Na prednjoj strani gaća. Na stražnjoj strani vidjeli smo fotke nekih ljudi koji danas, valjda, igraju važnu ulogu u hrvatskom kazališnom životu. Što su ti ljudi učinili Frljiću, meni nisu baš ništa, jedva da o njima išta znam, nije bilo jasno.
A što je Frljić htio predstavom reći? Bio je jasan. Ustaštvo na velika vrata prodire u Hrvatsku. Dobro je to pokazao. Pada zastor, pred nama se otvara riječko kazalište a ogroman broj u crno odjevenih pjevača složno pjeva: “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati…” Užasnula sam se. Jebote! Koliko crnila? Gdje ja živim?
Ja Hrvatsku ne vidim onako kako je Frljić vidi. Meni je Hrvatska mnogo gadnija zemlja nego mi to on pokazuje. Nema u ovome što se zove Hrvatska u crno odjevenih zločinaca koji jedva čekaju da kamom prerežu vratove Srbima, Ciganima, Židovima i krivomislećim Hrvatima. Nema ni koncentracijskih logora zato jer je cijela Hrvatska danas za ogromnu većinu svojih građana koncentracijski logor.
Doduše, zatvorski čuvari ne nose crne uniforme, svi su u odijelima. Zatvorenici ne robijaju na onako blažen način kako je to Hitler zamislio. Današnji logoraši prolaze kroz mnogo maštovitije organiziran pakao. Rade od jutra do sutra bez ikakvih ljudskih prava, naši gospodari odlučuju što ćemo jesti, kad ćemo jesti i da li ćemo jesti. Koje ćemo novine čitati, koji teve program pratiti, koje kazališne predstave gledati… A šanse da nam netko organizirano i plinom skrati muke su nikakve.
Ni naša djeca ni unuci nikad neće imati pravo na školovanje, liječnika, zubara, mirovinu, život bez straha i nadu. Logoraši koji danas žive u Hrvatskoj ostavili su svaku nadu iza sebe. Jedino što naše Armani-fašiste i one u crno ubučene iz četrdeset i neke direktno veže je slogan Arbeit macht frei.
Da je Frljić… Da je Frljić na gaće onih glumaca i glumica stavio fotku američkog ambasadora, zagrebačkog gradonačelnika, riječkog gradonačelnika, fotke šefova “hrvatskih banaka”, čelnika i čelnica hrvatskih političkih stranaka, ministara, tajkuna, odvjetnika koji može za Bandića iskeširati dva milijuna eura a da ne trepne… To bi za mene bila provokacija i priča o hrvatskom fašizmu. Ovako… Kužim Frljića. Ne možeš na ružne gaće staviti fotografije svojih sponzora.
Nakon predstave bila sam i sretna i nesretna. Ima jedna dobra vijest. U Hrvatskoj nema ustaša. Ima jedna loša vijest. Hrvatska jest fašistička zemlja.