Među napucima koji iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje svakodnevno stižu u zdravstvene ustanove, jedan je doslovce šokirao ravnatelje i sanacijske upravitelje. Dvadesetog studenoga dobili su na potpis Dodatak Ugovora o provođenju bolničke i specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite bolesnika oboljelih od akutnih i kroničnih bolesti za razdoblje od 1. siječnja do 30. rujna ove godine, prema kojemu je zdravstvena ustanova obavezna HZZO-u vratiti novac iz bolničkoga proračuna koji nije potrošen na liječenje pacijenata, novac koji nije pravdan fakturiranim računima prema HZZO-u. U iznimnim slučajevima – iako u Dodatku Ugovora nema objašnjenja što bi to bilo „iznimno“ – zdravstvena ustanova može iznos sredstava, utvrđen zapisnikom o konačnom obračunu, koji je obavezna vratiti Zavodu, “prenijeti u sljedeće ugovorno razdoblje i nadoknaditi većim izvršenjem tijekom tog ugovornog razdoblja“.
Površnim razmišljanjem moglo bi se zaključiti kako je logično da novac koji bolnice dobivaju iz HZZO-a za liječenje pacijenata, a nije potrošen, i treba vratiti državi, jer, eto, liječnici ne rade koliko bi morali, a i znamo kolike su liste čekanja. Svima koji imalo znaju kako funkcionira zdravstveni sustav, posve je, međutim, jasno da, iako bolnice ne uspijevaju dio dobivenoga novca opravdati fakturama, ta razlika novca jednostavno ne postoji!
Apsurd je to veći što je, prema procjeni Udruge poslodavaca u zdravstvu, riječ o ukupno između 900 milijuna i milijarde kuna, koliko bi zdravstvene ustanove morale vratiti HZZO-u! A zanimljivo je da je upravo toliki iznos uštede u zdravstvenom sustavu bio uvjet koji je ministar financija Boris Lalovac postavio ministru zdravlja Siniši Vargi za izlazak zdravstvenog proračuna iz državne riznice. Ministar Varga se očito dosjetio načina kako zadovoljiti kolegu Lalovca. Barem fiktivno, na papiru, knjigovodstveno ili kako već.
Što će učiniti ravnatelji odnosno sanacijski upravitelji? Ne treba zaboraviti da su, osim nekoliko bolnica, gotovo sve zdravstvene ustanove u sanaciji, što znači da su pod izravnom ingerencijom države. Sanacijski upravitelji, dakle, nemaju izbora. Ili ostavka ili – premda se u njima sve buni – potpis na Dodatak Ugovora. No, konkretnu milijardu kuna povrata neće vidjeti ni Lalovac, ni Varga, a sanacijski upravitelji svojim će se potpisom obavezati na potez za koji, znaju to u startu, nema ni najmanje šanse da ga ispune. U realnom životu, 99 posto bolnica svaki mjesec zapravo proizvodi dug, jer drugačije funkcioniranje i nije moguće. U sadašnjim je okolnostima istinski defekt zahtijevati od bolnica da vrate bilo kakav novac, a kamoli 900 milijuna ili milijardu kuna.
Evo i zašto. Prije svega, proračuni zdravstvenih ustanova su 2013. u odnosu na 2012. godinu pali za 17 posto, a 2014. u odnosu na 2013. osam posto. U dvije godine novac koji dobivaju bolnice srezan je za više od 10 posto. Ta je činjenica stvorila novi dug u sustavu, a pravi razlog zbog čega se na papiru pokazalo da liječnici ne rade dovoljno, pa nisu, prema fakturiranim računima, potrošili sav novac koji njihova ustanova dobiva od HZZO-a, niske su cijene zdravstvenih usluga koje se, pak, izračunavaju prema vrijednosti koeficijenta za dijagnostičko-terapijske skupine, za kirurške i nekirurške djelatnosti.
Novčana vrijednost koeficijenta 1 je početkom siječnja 2009. godine iznosila 9991,00 kunu, dakle, gotovo 10.000 kuna, da bi 1. travnja prošle godine pala za oko 15 posto, a samo mjesec dana kasnije za gotovo 30 posto za kirurške te više od 33 posto za nekirurške struke. Treba pri tome znati da je raspon koeficijenata od 0,1 na više ovisno o zahvatu i postupku, no suština je ove priče o DTS-koeficijentima da su od 1. travnja do 1. svibnja 2013. godine cijene fakturiranih računa za bolničko liječenje pale za oko 45 posto. Kasnije su, selektivno, koeficijenti za neke zahvate ponešto rasle, što, međutim, ne mijenja suštinu stvari. A to je da bolnica koja je do 1. travnja prošle godine fakturirala računa u vrijednosti od 10 milijuna kuna, od 1. svibnja 2013. može, za isti posao i za isti broj pacijenata, HZZO-u fakturirati samo oko 5,5 milijuna kuna. Tako je nastala razlika od „neodrađenih“ milijardu kuna u ovoj godini, koje HZZO traži da bolnice vrate u njezinu blagajnu.
– Prvo HZZO skine cijene usluga, pa nas onda žele uvjeriti da smo im dužni, komentar je jednoga ravnatelja.
Postavlja se ovdje, na prvi pogled logično pitanje, može li se po bolnicama obrađivati, operirati više pacijenata, kada se, uza sve, potencira dnevna kirurgija, dnevna obrada bolesnika uz što kraći boravak u bolnici. Ako i ima prostora za to, više rada znači samo proizvodnju još većega duga.
Da je cijela ova situacija vrhunac apsurda što u većine sanacijskih upravitelja bolnica izaziva košmar, kazuje i činjenica da klinički bolnički centri i kliničke bolnice samo na plaće troše 84 posto bolničkog proračuna, a opće bolnice 100 posto, dio njih i više od toga, od 105 do čak 115 posto. Dakle, novčani limit od HZZO-a dijelu bolnica nije dovoljan ni za plaće. Pomaže im ponešto dodatni izvor prihoda, novac koji pacijenti plaćaju temeljem dopunskog zdravstvenog osiguranja, a rijetkima u pomoć pristiže lokalna zajednica. Kako se liječe pacijenti? Naravno, na dug dok još ima dobavljača lijekova i medicinskog materijala koji su voljni isporučivati svoje medicinske proizvode. Ima i onih koji pitaju postoje li bolnice da hrane liječnike ili da liječe bolesnike, aludirajući na to da model financiranja bolnica kakav imamo treba mijenjati. U svakom slučaju, riječ je o začaranom krugu.
Na primjer, operaciju katarakte HZZO plaća oko 2500 kuna, a toliko košta samo medicinski materijal. U cijeni usluge nema kirurga, nema medicinske sestre, nema novca za struju, vodu kao ni mnogih drugih troškova svake bolnice. U privatnim ustanovama cijena iste operacije barem je oko 8000 kuna. Kao svojevrsnu utjehu, ravnatelji bolnica ističu kako je ministar Varga obećao da će od 1. travnja sljedeće godine korigirati cijene usluga na koliko-toliko realne i povećati limite bolnica. Kako i koliko, još nije poznato, no racionalizacija troškova poslovanja bolnica jedan je i od ciljeva Vargina Nacionalnog plana razvoja kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica, klinika i općih bolnica u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2016., poznatijega kao Masterplana bolnica, koji je u srijedu usvojila Vlada.
Siniša Varga više je puta rekao da u 2015. godini, s izlaskom zdravstvenog proračuna iz riznice, bolnice više neće biti plaćane avansno nego temeljem obavljenih usluga, pa ćemo tek vidjeti za koje će bolnice to biti spas, a za koje propast. Jer, danas za zdravstvenu zaštitu po glavi stanovnika, bez nemedicinskih naknada kao što su rodiljni dopust i bolovanja, izdvajamo 472 eura. Uz sadašnji zdravstveni standard i plaće zaposlenih u sustavu, a da zdravstvo bude na nuli, dakle bez gubitaka, trebali bismo imati oko 700 eura. U zemljama EU-a prosjek izdvajanja za zdravstvenu zaštitu po glavi stanovnika iznosi oko 2170 eura.
forum.tm