Nedavno su svjetski mediji, bez ikakvih značajnijih reakcija, objavili katastrofalnu informaciju. Svakih 30 minuta ljudski rod zakolje, zatuče, umlati, odere, ili naživo skuha šest miliona životinja. Što znači da u toku samo jednog dana uništimo 288 miliona živih bića. Ako vam je draže da to pomnožimo 30 puta, ispada da sedam milijardi ljudi svakog mjeseca zbog svojih ćevapa, brizli, natur šnicli, pljeskavica, ražnjića, ražnjeva i bifteka mučki usmrti osam i po milijardi nevinih stvorenja. A ako vas zanima koliko to iznosi na godišnjem nivou, pomnožite taj zastrašujući mjesečni iznos 12 puta i onda preispitajte sva svoja saznanja, zaključke i stavove o suštini i prirodi genocida.
Stotine milijardi nedužnih životinja na ovu planetu dođe i svake godine skonča samo da bismo mi napunili sopstvene zalihe sala. I što je najgore, poslije ćemo zbog tog sala ići na dijetu i u teretanu. Ako bi neko neutralan, neko s druge planete ili iz treće dimenzije, htio da objektivno analizira etička dostignuća ljudskog roda, ta valorizacija potonula bi u seriju teških razočarenja. Džaba sva tehnološka, intelektualna i umjetnička dostignuća 18., 19. i 20. vijeka, džaba nekada davno renesansa, zalud ultrabrzi 21. vijek, mi smo i dalje u sramotnim moralnim nizinama, na samom dnu karakternih dostignuća.
A razočarenje nad razočarenjima, majka svih razočarenja, to je naš odnos prema životinjama. Nigdje nismo makli, nismo se pomjerili ni za milimetar od onih diluvijalnih vremena kada je sila bila sve. Čovjek bi danas trebao da je uljuđen, a sve je samo ne to. Nigdje samilosti, nigdje ljubavi i sažaljenja. Za životinjske muke mi smo isključivi krivci. Slavoj Žižek u ogledu Kraj prirode kaže da nam je lakše zamisliti nestanak ljudskog roda nego promjenu razmišljanja i odnosa unutar te samožive populacije. Ovako stvari stoje: ekstremno mala količina ljudi razumije životinje, saučestvuje s njima i nastoji im pomoći. Jedan značajan dio čovječanstva je ravnodušan spram ovog pitanja, zaboli ga klinac za bilo čije patnje osim za vlastite, a jedan solidan, ali suštinski opak postotak je sadistički nastrojen prema svemu što je slabije od njega. Što žrtva slabija, to je i agresija surovija. E, to su zvijeri; oni su samo formalno ljudi, a zapravo nemaju ništa s onim šta bi i kakav bi čovjek morao da bude.
Zahvaljujući Facebooku, u prilici smo da opišemo jednu istinsku pseću dramu. Osoba koja se potpisuje pseudonimom Volim životinje 19. je marta postavila ovakav status: “Ovo je hitno. U Banovićima se nalazi pas koji hoda po gradu, a jedna mu je noga gotovo otpala. Pas ide za ljudima i moli ih da mu pomognu. Hitno potrebna amputacija.”
Zatim nekoliko sati ništa, a naveče slijedi novi status: “Danas su mi pisali o psu iz Banovića koji hoda po gradu, zadnja mu noga visi, kažu gotovo otpala. Cijeli dan je hodao od čovjeka do čovjeka i molio za pomoć. Krajem dana se umorio i odustao. Našli su ga pored jednog ulaza. Kažu da se sklupčao i plakao. Odustao je od traženja. Došla je Majana Velagić i našla ga. Dok ga je vozila iz Banovića do Lukavca, bez prestanka je plakao, a ona kaže da je i ona plakala s njim. Pas koji je plakao satima je ženka, a smještena je u veterinarsku stanicu Lukavac. Tamo će joj najvjerovatnije biti amputirana zadnja noga.”
Nama, zapravo, treba jedno novo političko tijelo, Helsinški komitet za životinjska prava, neko ozbiljno, odgovorno, uticajno i ugledno tijelo u kojem bi pojedinci slični uvaženoj Majani Velagić radili na zaštiti životinja i njihovih prava. Ali mnogo će golova još Edin Džeko postići dok društvena svijest na ovim nizinama dosegne takav nivo uljuđenosti i saosjećanja. Danas čak i vlasnici pasa tvrde da je uličnih lutalica previše i da taj problem treba riješti “na prijeratni način”. Horor. A radi se o tome da uopće ne postoji problem pasa. Postoji samo problem loše politike, plus problem ljudi koji ne vole, muče ili odbacuju pse.
Pa evo jednog od mogućih rješenja: nek Viša Sila, kako god da se zvala, tako udesi da svi oni koji tvrde da se previše pasa nakotilo i da su isti, citiramo, “pretjerali s agresijom na ljude”, nek svi takvi, dakle, u sljedećoj reinkarnaciji na ovaj svijet dođu kao psi. I nek onda na svojoj koži osjete svu ljepotu i efikasnost sopstvenog rješenja. Pa će onda u reinkarnaciji koja dođe nakon sljedeće (može li se reći prekoreinkarnacija?) iznenada otkriti sve draži samilosti. Kada bismo sva rješenja koja nanijetimo svijetu prvo isprobali na sebi, taj bi svijet garant bio za jednu fundamentalnu zeru ugodnije mjesto za život.
A evo kako izgleda kada svijet uređuju neki drugačiji ljudi, koji brinu o drugima. Primjećujemo usput da je među zaštitnicima i prijateljima životinja mnogo više žena nego muškaraca i da su one neuporedivo glasnije, aktivnije, beskompromisnije… Citiramo pretposljednju u nizu onih poruka o povrijeđenom psu iz Banovića: “Prije pola sata me zvao veterinar. Lena je operisana. Operacija je trajala nekoliko sati. Dobro je podnijela anesteziju, a u nogu su ugrađeni fiksatori. Sada nam ostaje da čekamo rezultate operacije. NOGA NIJE AMPUTIRANA. Veterinari su dali sve od sebe da ne dođe do amputacije i hvala im puno. Hvala gospodinu iz Njemačke koji je poslao 100 eura za Lenu.” (Napomena: I osoba pod nickom Volim životinje je žensko.)
Pseće priče s ovakvim završetkom su rijetke, a i za to su glavni uzrok, krivac, povod i razlog – ljudi.
Izvor: 6yka