Otkad se na trenutak prestao igrati, nogomet je, paradoksalno, prestao biti i najvažnija sporedna stvar u Hrvatskoj te je postao jednim od glavnih aktera društvenih zbivanja. Nakon neodigranog maksimirskog derbija razgovori o nogometu više ne izazivaju podsmjeh i sažaljenje nad šakom kibica već zauzimaju najatraktivnije termine na televiziji. Da je tome uistinu tako govori i činjenica kako u ovom delikatnom trenutku prvi čovjek HNS-a danima šutke čuči parkiran negdje na drugom kraju svijeta dok nacija iščekuje nedjelju u dva i obraćanje prvog dopredsjednika IO HNS-a. Kada bi se pak radilo samo o nogometu, o tome bi u mikrofon sportskog novinara već govorio Davor Šuker. Ovdje su po srijedi stvari što odavno nadilaze okvire fer plej igre koju volimo. O tome će nakon baklji u Milanu, neodigranog derbija u Maksimiru i prosvjeda na splitskoj Rivi, prirodno, govoriti Zdravko Mamić i to Aleksandru Stankoviću.
Tisuću puta čuli smo onu sintagmu kako je “nogomet ogledalo društva” i, premda izraubana kao krov poljudskog stadiona, ona je i danas točna. Društvo u kojem je krajem jedne ere svo bogatstvo naroda predano u ruke nekolicine odabranih, društvo u kojem gotovo čitava vlada na čelu s premijerom političku karijeru završava u zatvoru… takvo korumpirano, klijentelističko, lopovsko društvo ne može imati pošten i zdrav nogomet. Problem hrvatskog nogometa nije u nogometu već u okruženje u kojem se nogomet igra.
Problem hrvatskog nogometa nije u nogometu već u nezdravoj zemlji (FOTO: hajduk.hr)
Problem hrvatskog nogometa nije Dinamo niti HNS ili Zdravko Mamić kao što ni problem hrvatske ekonomije nije Agrokor niti Ministarstvo financija ili Ivica Todorić. Problem je sustav labirinâta u kojim se plavim kuvertama, tajnim sastancima i preporukama orijentiraju tek interesom vezani korumpirani ortaci, čuvari reda i siledžije.
Stanje u državi došlo je do toga da banalnu nogometnu utakmicu nije moguće odigrati jer je napokon nekome sijevnulo da je ekipa iz labirinta odnijela ne samo kruha nego i igara. Paradoksalno se dakle, gotovo nitko, nije bunio na opljačkane tvornice i uništena poduzeća, ali nogomet se opet pokazao važnijim od života.
Ukoliko pak smatrate da je samo riječ o nogometu ili kako “ulica” nema što sređivati stvari u državi, valja podsjetiti na ne tako davna događanja koja su svojedobno uzdrmala Tursku, Egipat i Ukrajinu. Nije riječ o tome da su samo navijači ti koji su odgovorni za događanja i previranja u tim zemljama. Ipak, nogometni navijači u sve tri navedene zemlje odigrali su važnu ulogu i na Taksimu i na Majdanu i u Parku Gezi.
Oni ni po čemu nisu specifični u odnosu na ostale pripadnike društva osim što idu na stadione. To su građani kao i bilo koji drugi te imaju svoja politička uvjerenja koja mogu biti progresivna, radikalna ili reakcionarna.
KaraKizil, nakon probijanja barikade u Ankari tijekom prosvjeda u proljeće prošle godine (FOTO: Başar Yarimoğlu)
“No, navijači se mogu uključiti u politička zbivanja na pozitivnoj razini poput onoga što smo vidjeli u Turskoj ili Egiptu. Mogu se uključiti i s negativne strane kako je to bilo u Rusiji, Poljskoj ili Bugarskoj gdje su sustavno lovili Rome i sudjelovali u anti imigracijskim protestima. Obzirom da su i sami često pod represijom osjetljivi su prema tom problemu i vjerojatnije je da će podržati bilo kakav otpor prema represiji, policiji, korumpiranoj vladi i slično.”, objasnio je Pavel Klymenko iz FARE-a (Nogomet protiv rasizma) na tribini o ulozi navijača u društvenim protestima.
Dok su se u Turskoj, Egiptu i Ukrajini navijači priključili protestima naroda, u Hrvatskoj ih praktički – vode. Samo još čekaju – narod. Naime, silom prilika oni su u nogometu prepoznali zajedničkog neprijatelja i svjesni su da taj neprijatelj nadilazi nogometne okvire. Pitanje je tek jesu li to prepoznali i ostali nezadovoljnici i jesu li ih voljni poduprijeti.
Unatoč tome što sa sjevera zazivaju NDH, oni svjesno ili ne, traže duboku promjenu u društvu i klub koji bi bio po svemu – samoupravljački. Ukoliko Naš Hajduk, Torcida, BBB i tko god se priključi, uistinu namjeravaju u dogledno vrijeme gledati poštenu nogometnu ligu neminovno će se morati izboriti za poštenu, ili barem pošteniju, zemlju.