Da, poučak »F. T.-u ne pakirati!« mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama »Feral Tribuna«?
Blagopočivajući Franjo Tuđman (Prvi hrvatski predsjednik) i grubo utrnuti »Feral Tribune« (Bogu-mili ni Vragu nisu mrski), imali su jednu jedinu čvrstu zajedničku poveznicu – inicijale.
O 15 obljetnici smrti Prvog njegovi medijski apostoli iskopali su Drugog ne bi li dokazali da nije bio nikakav diktator jer »nijednom Feral nije zabranjen, autori privedeni niti »procesuirani.««.
Piše to Davor Ivanković u »Večernjaku« kojemu je Vesna Škare Ožbolt ispričala da joj je odlazak na posao u subotu u Ured predsjednika Tuđmana – »svaka mu je subota bila radna« – bio traumatičan jer je »teško podnosio pisanje »Feral Tribuna««. A Tuđmana su zvali »diktatorom«, čudi se ovaj nediplomatski, a autorima te »satire« nije pala ni dlaka s glave.
Nije ni mogla, znaju to dobro i »Večernjak« i Ivanković, a prešućuju i lažu dok lašte spomenik uoči obljetnice, jer nikada dlaka i nije bila u pitanju već uvijek glava. Pa kada spominju listu zločestoća i zločina koje je F. T. radio F. T.-u, i navode nečuvenu naslovnicu na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni u bračnom krevetu, a na kojoj piše »Jesmo li se zato borili?«, mogli su barem u fusnoti svojim čitateljima objasniti da je objavljena 28. prosinca 1993. godine.
U trenutku kada je veliki dio Hrvatske okupiran od Miloševićevih velikosrpskih paravojski, dok u BiH traju najžešći sukobi Hrvata i muslimana, a javno i tajno crtaju se mape podjele te nesretne države koja je trebala nestati.
Tri dana kasnije, na staru godinu, Viktoru Ivančiću je na vrata pozvonila Vojna policija da ga odvede u Dračevac i mobilizira u 4. gardijsku brigadu. Bio je to jedini glavni urednik bilo kojeg medija u Hrvatskoj koji je trebao na silu otići u rat, a da nije dobio niti mobilizacijski poziv.
Vikotr Ivančić je poslije mjesec dana provedenih u vojarni izbjegao odlazak na front nakon silnih pritisaka međunarodne zajednice na službeni Zagreb. »Feral« je kasnije saznao i objavio da je osobno Franjo Tuđman rekao ministru obrane Gojku Šušku da »riješi taj problem«. A naslovnica na kojoj su Tuđman i Milošević zagrljeni i danas krasi redakcijsku sobu »New York Timesa«.
Tuđmanove subotnje želučane tegobe nisu prestale ni nakon rata. Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića.
Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen-područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu.
Sudac Marin Mrčela dva puta je oslobodio »Feralovce«, a državno odvjetništvo se žalilo. Proces nikada nije dobio sudski epilog jer je Tuđman umro.
Ivankoviću i ostalima selektivnog pamćenja uzalud je sada nabrajati sve one prijetnje koje su »Feralovci« doživljavali na ulici, miniranje njihovih prostorija, javno spaljivanje novina… Njima ništa ne znače ni stotine tužbi teških milijune eura za duševne boli, od Merčepa preko Nevenke Tuđman pa do generala Slavka Barića.
Na kraju mogli bismo se pozvati na još jednog diktatora koji satiričarima nije skinuo ni vlas s glave, J. B. T.-a, koji je navodno izjavio: »Tuđmanu ne pakirati«. Da, poučak »F. T.-u ne pakirati!« mogao bi spriječiti mnoge nedoumice. Ili bi nekima i danas bilo draže da je MUP, osim za Milana Levara, morao raspisati nagradu od 100 tisuća kuna i za svaku korisnu informaciju o ubojicama »Feral Tribuna«?