Ovo nije baš šala u ova složena i mučna izborna vremena, mislim na početku predsjedničke izborne kampanje (koja je otpočela 8. prosinca u 24.00 sati!), jer po jednom sumanuto-ironičnom zahtjevu (pogodite: tko ga postavlja?) nijedan kandidat u toj famoznoj utrci ne bi mogao biti valjan, ako ne bi javnosti podastrijao dokaz (pismena potvrda iz udomiteljskog centra i niz kućnih fotografija!) da je usvojio jednu životinjicu za koju se brine (vidi u prvoj rečenici na koju se to segregiranu skupinu ‘ljubimaca’ odnosi).
Pa ovo je totalno blesavo, znam da će mnogi povikati: zar je došlo baš tako neko musavo vrijeme da bismo se trebali brinuti oko nekakve ‘političke korektnosti’ glede ‘židova i srba’ (mala slova su namjerna) među ‘ljubimcima’? A, koje je vrijeme pogodno? Zar nije bilo takvih slučajeva, npr. kad se razračunavalo i i/ili sudilo narodnim neprijateljima / okupatorima / fašistima / ustašama / izdajicama, a da mnogi nisu često ustajali u njihovu obranu dokazujući kako je taj i taj ‘skrivao’ jednoga, dva ili više Židova i Srba (dok je ovima prijetila egzekucija ili koncentracija), pa da mu to treba uzeti kao olakšavajuću okolnost? Takav je popust tražen i za one kojima su neki od roditelja bili pogrešne krvne slike, što se nudilo kao ‘dokaz’ kako takav nipošto ne bi mrzi krivovjerce ili pripadnike nečiste pasmine (pa, majka mu je bila pravoslavka, što više hoćete?)?
“Mačke su Srbi među kućnim ljubimcima.” (FOTO: pixabay.com)
Zar mnogi krvavi sukobi /obračuni u Domovinskom ratu (a za lansiranje ovoga epiteta u “Globusu”, moji dragi kolege D. Kuljiš i M. Grčić zaslužuju barem neku ‘Danicu’, ako ne i “Tomislav” (pivo), osim goleme super-penzije!), nisu naknadno s čuđenjem bili objašnjavani: pa, do jučer smo jedni drugima išli na slvu i na njihov Božić, a oni na naše blagdane, naša su se djeca zajedno igrala, družila, možda i ljubila… pa, kako je do svega došlo? Dakle, kad je trebalo, mnogi su znali iz ormara, s tavana ili iz podruma izvući nekog svog rezervnog Srbina ili Židova, dobro (uš)čuvanog za crne dane i zašto bi danas bilo nesklapno kad bi se predsjednički kandidati morali, na vrijeme, dičiti kako (od eutanazije ili koncentracije) spašavaju / čuvaju / vole ‘ljubimca’ proskribiranog soja?
Da, da, znam, ovo je totalno blesavo izmotavanje, ali zar takvo isto nije i bilo koje drugo pravljenje/traženje robot-profila najboljega mogućeg kandidata!? Koga narod hoće za (novoga) Predsjednika RH, to je teško pitanje, a koje neće biti riješeno na skorašnjim izborima: naime, na njima će se (iz)glasovati onoga/onu koji su prethodno ponuđeni/upakirani/definirani, tako da se među njima nikoga ne bira, već se izglasava, a da dotičnome kandidatu prethodno nisu provjerene karakteristike/dizajn/dimenzije/format/kvalifikacije koje bi mogle zadovoljiti narodne preferencije.
A tko je to “narod”? Po jednoj anketi (“Večernji list”; 8.XII) to je ‘uzorak od 500 ispitanika’, čije su želje istražene anketom “Vectura”. Ispalo je kako bi bilo dobro (za najboljeg kandidata) da bude muškarac/vjernik/ne mora biti duhovit/mora biti pošten/mora voditi uzoran obiteljski život/ne mora dobro izgledati/mora biti vodeći autoritet u državi/morao bi biti poliglot i skroman…; ostalo su ‘bla-bla’ stavovi o općim mjestima, koje ionako ima svatko, baš kao i stražnjicu. Sve su ti atributi već ubačeni u bubanj s četiri kandidatske loptice (osim spolne preferencije) i meni se čini da je to isuviše skroman izbor.
Predsjednika u bubanj (FOTO: wikipedia.com)
Zašto predsjednika ne bismo birali na lutriji, na sreću – kad je opsesija srećom, u vidu lutrije / kladionice / prognoze /bingobonga i bogtepita koje još sve ne sretne formule, najizraženija potreba najširega pučanstva – ali tako da u bubanj dođu svi građani/građanke Hrvatske? Dakako, osim onih koji bi željeli biti četiri godine ‘na vlasti’ i dakako, nakon što se napravi primarna trijaža između 3.500.000 potencijalnih predsjedničkih kandidata. Pa, da, trijaža, kao što i kućnim ljubimcima, prethodno u ambulanti istrijebimo buhe i parazite, prije nego ih pripustimo za naš stol i/ili u krevet. Ovo bi bio najširi demokratski proces u suvremenoj povijesti, ali s nekim ograničenjima, koja i kakva nameće svaka demokracija. Evo malo sumanuto-ironijskih prijedloga/zahtjeva/propozicija/gabarita:
– sa žaljenjem, ali otpadaju gluhonijemi slijepci;
– isto tako, ne dolaze u obzir oni sa ozbiljnim/vidljivim tjelesnim hendikepom; (provjeru “mentalnog habitusa” provodit će tvrtka “Varalica&dvoglavnik”
– Domovnica nije uvjet (jesmo li u EU ili nismo?);
– isključuju se:
– nogometni navijači
– apstinenti (trezvenjaci)
– nepušači (mrzitelji/progonitelji)
– vegetarijanci i biciklisti;
– traži se fakultetska diploma (može i od veleučilišta za rogove i kopita);
– svi su spolovi ravnopravni, kao i rodna orijentacija;
– kako izgled nije presudan, u obzir može doći i moja kilaža!;
– poliglot? hm? Dovoljno je površno poznavanje dva-tri strana jezika (kao takve ne priznaju se srpski, bošnjački, crnogorski, dalmatinski, bednjanski);
– obavezna fotografija uz kućnu/privatnu biblioteku od najmanje 1.000 svezaka (dva svjedoka na snimci potvrđuju autentičnost);
– dokaz o svakodnevnoj kupnji barem tri novine, plus tjednici i revije, obavezno “Glas Koncila”, “7dnevno”, “Hrvatsko slovo” i “Novosti”;
– dokaz o barem jedanput mjesečnoj posjeti kazalištu (na poderanim kartama biljeter upisuje ime);
– barem 3 mjesečne posjete kinima (isti dokaz), kao i članstvo u videoteci (posuđivanje pornića je ravnopravno);
– napokon, da se zove… tako i tako…
E, tako, kad bismo 3.500.000 upisanih birača kroz sito i rešeto sveli na jednu šačicu zainteresiranih (naravno da otpadaju oni koji kažu da bi ‘radili za opće dobro’, jer takvi, dokazano, uvijek lažu!) i kada bismo ih ubacili u bubanj, zar to ne bi bila urnebesna demokracija i spektakl dostojan bar jednog HRT-a? Čini Vam se glupim, ali zar je bilo pametnije ono što smo bili primorani gledati/slušati 9. prosinca o.g. na HRT4, kad su dvojica kandidata žalosno trabunjala u prazno!?!? Ako je to bilo “sučeljavanje”, onda bih a taj plankton progutao u jednom srku. No, nije kivnja na dotičnim (voljnim) kandidatima, nego na upropaštenoj shemi HRT-a, koja je ‘ukinula’ prvi program za ove događaje, pa najbolje vrijeme (na I. programu) prepušta “Piramidi! i čak onom tračerskom kičeraju od “8. kata”. Kad imamo televiziju kakvu plaćamo, zašto se ne bismo malo i ludirali oko predsjedničkih kandidatura?