Iz djetinjstva posjedujem bezbroj uspomena na baku kako priprema hranu. Baka je, iako je bila zaposlena kao učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi, u mojoj svijesti bila i ostala prije svega definirana svojom ulogom kućanice koja je laštila podove, glačala stolnjake, štirkala djedove košulje, te pripremala goleme, višesljedne obroke. Vikendima se osobito činilo kako se kuhanje ručka, dok bi čistila povrće za juhu, vadila riblje iznutrice, tukla teleće šnicle ili spretno izrađivala valjuške od kruha, proteže u beskraj.
Pa ipak, iako sam bila svjesna svih tih dugotrajnih, kompliciranih priprema, istovremeno sam hranu koja bi me uvijek u isto vrijeme dočekala na uredno postavljenom stolu uzimala zdravo za gotovo, bez pretjerane analize toga koliki je trud bio uložen u njezinu pripravu, a kamoli razmišljanja o tome uživa li baka u satima provedenima u kuhinji.
Za razliku od prevladavajuće muškog svijeta profesionalne kuhinje, svakodnevna se priprema obroka za članove obitelji, uz ostale kućanske poslove, dominantno doživljava kao ženska dužnost. Osim rodne podjele, razlika u odnosu prema hrani i njezinoj pripremi vidljiva je i u izboru vokabulara. Strast prema hrani koja je, kako nas uvjeravaju u gotovo svakoj kulinarskoj televizijskoj emisiji, nužna sastavnica identiteta uspješnog profesionalnog kuhara suprotstavljena je frazi „pripreme s ljubavlju“, podjednako neizostavne komponente hranjivog i ukusnog domaćeg obroka. Marjorie DeVault[1] upozorava kako ova emocionalna komponenta posao pripreme hrane čini nevidljivim upravo u smislu rada, a poslom ga ne doživljavaju niti žene koje ga obavljaju, premda je ključan za obiteljsku koheziju. DeVault pak ističe kako priprava obroka predstavlja i fizički i intelektualni rad, uspoređujući planiranje obroka, prilikom čega valja voditi računa o željama drugih (djece i partnera), kao i društvenoj predodžbi o prikladnom obroku, sa sastavljanjem slagalice: „Svakodnevnim sastavljanjem ove slagalice osoba koja kuha za obitelj kontinuirano stvara jedan dio realiteta kućanstva. Istovremeno, ona konstruira svoje vlastito mjesto u obitelji, kao one koja skrbi za potrebe drugih.“
Usprkos tome, ili baš zbog toga, odnos žene/domaćice/majke/bake nije lišen problematičnosti – napori za pravovremenom i uspješnom pripremom obroka prema željama drugih, kao i neprekidne brige povezane uz proces hranjenja i nakon posluživanja, izražene verbalno (Je li jelo okusom u redu? Je li prevruće/prehladno? Želi li tko još? Je li netko još uvijek gladan?) kao i fizičkim gestama (često ustajanje od stola kako bi se donijelo nešto što nekome možda nedostaje, odnošenje pojedene hrane i donošenje novog slijeda) potiskuju ili gotovo potpuno poništavaju njezin vlastiti užitak u odnosu spram pripravljene hrane. Eventualni užitak tako je prisiljen ustuknuti pred anksioznošću koja prati prezentaciju i degustaciju obroka te njegovu posljedičnu uspješnost u zadovoljavanju želja svih ostalih članova obitelji.
Bakino me ponašanje za vrijeme ručka često izluđivalo: činilo se kako nikada ne može sjesti i jesti u miru s ostalima, vječno na rubu stolice, vječno skačući kako bi iz kuhinje donijela još nešto što bi nekome uzmanjkalo, ili dovršavajući kuhanje dok je ostatak obitelji već počeo jesti. Bakino je hranjenje bilo najmanje važno, usprkos tome što je njezin udio u pripremi hrane bio najvažniji. Hijerarhijski nizak status njezinog uživanja u hrani bio je vidljiv od samog početka obroka: za razliku od ostalih članova obitelji pred koje je redovito bilo servirano čisto posuđe, baka je uvijek jela iz tanjura koji je već bio zaprljan tijekom kuhanja. Užitak je također bio i vremenski ograničen, jer se odmah nakon obroka trebalo baciti na raspremanje stola i pranje suđa; narušen upitnom fizičkom udobnošću, s obzirom na to da je većinu vremena provodila vrpoljeći se na rubu stolice spremna skočiti po još nešto što je možda bilo potrebno nekome drugome, kao i samim odabirom hrane koju je jela – drugima su uvijek bili prepuštani najbolji komadi, a često bi jela i hranu preostalu od prethodnih dana, kako se ne bi bacila. Premda pripremanje obroka za obitelj za moju baku predstavlja najvažniji posao na svijetu, ne sjećam se jesam li je ikada pitala uživa li u kuhanju ili joj repetitivna jednoličnost osmišljavanja i pripremanja obroka predstavlja neizrecivo mučenje. Prema riječima Emily Matchar, autorice knjige Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity, „u današnjoj je foodie kulturi lako zaboraviti kako kuhanje nije zabavno kada predstavlja obavezu.“
Čak i ukoliko zanemarimo mnogima zamoran i odbojan proces pripreme i usredotočimo se isključivo na odnos prema hrani koju žudimo pojesti i ritualima jedenja, situacija ne postaje manje kompleksna i komplicirana. Glasno proglašavanje ljubavi prema hrani rijetko se uzima zdravo za gotovo, a dobar primjer predstavlja izjava poput one Obožavam jesti. Ukoliko naša pojavnost ne odgovara javnoj percepciji osobe koja voli jesti, propitivat će se iskrenost takve izjave – ljubav koju smo izrazili neće se doživljavati kao jednostavan, otvoren i zdrav ljubavnički odnos. Otvoreno inzistiranje na ljubavi percipirat će se kao jezična krinka ispod koje se kriju daleko kompliciraniji i mračniji osjećaji žudnje, zazora, krivnje i (samo)zavaravanja. S druge strane, ukoliko naša tjelesnost prema uvriježenom društvenom mišljenju odgovara onoj osobe koja „voli jesti“ (što se u svojoj jezično-materijalnoj sprezi najčešće tumači kao Volim previše jesti/Previše volim jesti), naša će ljubav biti proglašena nezdravom i neprimjerenom, a i nedovoljno skrušenom s obzirom na još jedan sklop društvenih normi koje takvu „prekomjernu“ ljubav prema hrani proskribiraju kao nešto sramotno, nešto što je potrebno nijekati i držati u tajnosti. Osim društvene proskripcije, tu je i ona samonametnuta: naš je odnos prema hrani često ispunjen duboko ambivalentnim osjećajima, čežnjom i tjeskobom, te naizgled pravocrtna izjava ljubavi može funkcionirati kao očajničko uvjeravanje same sebe kako je naša romansa daleko jednostavnija nego što to uistinu jest.
S obzirom na društveno definirane kriterije fizičke poželjnosti i ljepote u kojima tjelesna težina igra golemu ulogu, pitanje kontrole žudnje tako postaje presudno u odnosu koji imamo prema hrani. Upravo je kontrola u srcu poremećaja hranjenja, najekstremnijih oblika složene romanse koju njegujemo s hranom. Hilde Bruch[2] anoreksiju i bulimiju definira kao mehanizme zaštite od straha i krivnje koje u oboljelima izaziva njihova vlastita pohlepa. Oboljele od poremećaja hranjenja tako se razotkrivaju kao one koje jednostavno vole previše, lakomo, i time se, kao i u svim drugim oblicima (romantične) ljubavi izvrgavaju opasnosti da zbog svoje neumjerene čežnje budu kažnjene. U slučaju kada voljeni objekt predstavlja hrana, kaznu može predstavljati društvena osuda i statusne sankcije zbog percipirane prekomjerne tjelesne težine i odstupanja od strogih kriterija „ljepote“. S obzirom na percepciju osoba čija tjelesna težina odstupa od normativa kao zapuštenih i neprivlačnih u fizičkom smislu, te slabe snage volje na emocionalnoj/intelektualnoj razini, osobe koje su razvile ovakav „nezdrav“ odnos s hranom savršeno se uklapaju u sliku prezahtjevne, pregorljive, preposesivne i preovisne partnerice.
Pa ipak, u strukturi poremećaja hranjenja sama hrana, neadekvatan odnos prema kojoj se doživljava kao ishodište problema, igra dvoznačnu ulogu neprestane prisutnosti i potpune odsutnosti. Ukoliko se poremećaj shvati kao narativ, što on dalje odmiče, ta je ambivalentnost očiglednija. Pitanje kontrole/gubitka kontrole pri odabiru količine, učestalosti i vrste hrane koja se unosi u organizam tako postaje samodostatni ritual, dok hrana, kao posljedica njezinog opsesivnog promišljanja, nadilazi karakteristike koje je u svakodnevnom, normalnom pristupu i čine hranom. Repetitivni rituali potiskivanja žudnje hrani oduzimaju sve ono zbog čega je žudnje vrijedna, svodeći je na sterilni niz brojčanih kalorijskih vrijednosti i/li apstraktne jedinice dobrih i loših komponenti. S druge strane, niti prepuštanje porivima u obliku rituala prejedanja ne vraćaju hrani izgubljene karakteristike poželjnosti, koje je nemoguće raspoznati i osvijestiti u vratolomnom ritmu gutanja ogromnih količina hrane koja time gubi svoju pojedinačnu raspoznatljivost. Kratkoročnu utjehu u tom slučaju predstavlja ritual prežderavanja, a ne sama hrana koja se, čim je proces priveden kraju, svodi samo na prijeteću prisutnost koju je potrebno odstraniti iz organizma. U poodmaklom narativu prehrambenih poremećaja otpočetom nekom od lako prepoznatljivih varijanti zlosutne rečenice Samo sam željela izgubiti nekoliko kilograma i bolje izgledati ideja o ljepoti prestaje imati ikakvo značenje. Na sličan način i žudnja prema hrani iskrivljava se do neprepoznatljivosti, što je jedan od razlogaza što je raskidanje s obrascima takvoga ponašanja toliko teško. Za čim žudim? Zašto žudim? Žudim li previše? Koliko je previše? Mislim li da je razina moje žudnje primjerena, a zapravo je sramotno ogromna?
Godinama nakon što sam iznova naučila kako jesti i žudjeti za hranom, zatekla sam se na bakinom mjestu – u ulozi hraniteljice drugih, te je moj odnos prema hrani i osobito pripremi jela ponovno doživio zaokret. Svakodnevni obroci često nisu skuhani s ljubavlju već s kombinacijom napetosti, anksioznosti i bijesa, osjećaja koji proizlaze iz uvijek krajnje nategnutog vremenskog okvira, bojazni o nutritivnoj i zdravstvenoj vrijednosti pripremljenih namirnica, političkoj i ekonomskoj osviještenosti o problemima njezine dostupnosti i etičnosti. Moje obožavanje hrane za sobom vuče čitavu gomilu manje ili više potisnutih značenja i asocijacija koje proizlaze kako iz generalnih shvaćanja, tako i iz vlastite, intimne povijesti. Emocionalna veza koju svakodnevno ostvarujem s hranom tako se iznova i iznova razotkriva kao mjesto proturječja – žudnje i potiskivanja, nevoljkosti i dužnosti, radosti i tjeskobe.